Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5017/18 (M. S.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5017/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5017/18, rješavajući apelaciju Milivoja Samca, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milivoje Samac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 187797 18 Kž od 14. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Samac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 187797 18 Kž od 14. juna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Teška krađa iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 8.000,00 KM, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka. Takođe, apelant je, na osnovu člana 108. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, obavezan da oštećenoj Republici Srpskoj, nadoknadi štetu u iznosu od 11.359,00 KM. Naime, apelant je oglašen krivim što je tokom februara 2010. godine, sa namjerom sticanja protivpravne imovinske koristi, sa kuće, čiji je bio raniji vlasnik, a koja je eksproprisana i za koju mu je naknada u potpunosti isplaćena i koja je prešla u vlasništvo Republike Srpske, uz pomoć trećih lica skinuo crijep, krovnu konstrukciju, prozore i druge ugradne stvari, iako mu je, kao ranijem vlasniku, bilo dozvoljeno da iznese samo pokretne stvari. Nadalje, da je tako otuđeni materijal dao svom bratu G. S., na koji način je za drugog pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 11.359,00 KM, za koji iznos je oštetio Republiku Srpsku.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da nije sporno da je 2009. godine izvršena eksproprijacija kuće i zemljišta u vlasništvu apelanta radi izgradnje autoputa Banjaluka – Doboj i da je u toku 2009. godine naknada za te nekretnine u cjelosti isplaćena apelantu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je danom isplate naknade za navedene nekretnine posjednik istih postala Republika Srpska, a kako je to i regulisano odredbom člana 33. Zakona o eksproprijaciji. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani svi apelantovi žalbeni prigovori u pogledu „prava na posjed“, kao i činjenica da je sporna nekretnina (apelantova kuća), na osnovu zapisnika o primopredaji, predana Republici Srpskoj 2010. godine. Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi prigovori u pogledu vrijednosti materijala koji je otuđen sa kuće, te da je prvostepeni sud dao pravilne razloge zbog čega smatra da šteta iznosi 11.359,00 KM, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Također, Okružni sud je istakao da je neosnovana apelantova tvrdnja da bi se u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o krivičnom djelu Utaja iz člana 235. KZ. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio KZ i apelantove radnje ocijenio kao krivično djelo Teška krađa iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ. U konačnici, Okružni sud je zaključio i da je novčana kazna u izrečenom iznosu opravdana i nužna za postizanje svrhe kažnjavanja, kao i da je pravilna odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i troškovima krivičnog postupka.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi da je prema utvrđenom činjeničnom stanju bio u faktičnom posjedu objekta i zemljišta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, jer je djelo izvršeno u februaru 2010. godine, dok je oštećena u posjed nekretnine ušla 29. jula 2010. godine. Nadalje, da je stav Okružnog suda pogrešan kada se poziva na odredbu člana 33. Zakona o eksproprijaciji, tvrdeći da je isplatom cijene korisnik eksproprijacije „postao vlasnik i posjednik“ te nekretnine, pri čemu se apelant pozvao na odredbe člana 73. Zakona o eksproprijaciji i člana 52. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske. S tim u vezi, apelant tvrdi da su sporne pokretne stvari u vrijeme izvršenja krivičnog djela bile u njegovom zakonitom i savjesnom posjedu, te da je on eventualno mogao izvršiti krivično djelo Utaja iz člana 235. KZ.

Relevantni propisi

5. Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08 i 121/10 – O.U.S., 79/15).

6. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, čije relevantne odredbe glase:

Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji.

(2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za ekspropriranu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drukčije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se osigurati dokazi o stanju i vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije osigurao drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odgađa njegovo izvršenje.

Član 73.

Uknjiženje prava vlasništva i drugih stvarnih prava na eksproprisanoj nepokretnosti, kao i na nepokretnosti koja je data na ime naknade ranijem vlasniku, izvršiće se na osnovu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji i dokaza o isplaćenoj naknadi, ukoliko je tim rješenjem određena naknada u novcu, odnosno dokaza o sticanju prava vlasništva ranijeg vlasnika na drugoj odgovarajućoj nepokretnosti, a na zahtjev korisnika eksproprijacije ili ranijeg vlasnika nepokretnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5017/18 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio