Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4988/18 (A. R.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Građanski postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4988/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4988/18, rješavajući apelaciju Adila Ruždijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adil Ruždijić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 034709 15 Rev od 8. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 034709 14 Gž od 28. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 034709 11 P od 14.

marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adil Ruždijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Sead Javaragić, advokat iz Bihaća, podnio je 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 034709 15 Rev od 8. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 034709 14 Gž od 28. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 034709 11 P od 14. marta 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu i aneks tog ugovora, koje su zaključili M.R. (prednica tužiteljice U.R.) kao poklonodavac i apelant kao poklonoprimac, a čiji predmet je bilo raspolaganje neizgrađenim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu (parcele pobliže označene u izreci prvostepene presude), te je naloženo da se u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu uspostavi stanje prije cijepanja i uknjižbe nastale na temelju ništavog ugovora o poklonu.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno, između ostalog, čitanjem spornog ugovora o poklonu i njegovog aneksa, uvidom u zemljišne knjige, čitanjem rješenja o nasljeđivanju, saslušanjem svjedoka Z.R. i H.R., kao i samog apelanta, te čitanjem i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke M.R. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da su predmet spornog ugovora o poklonu parcele koje potpadaju pod pravni režim neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj, sada državnoj svojini. Prvostepeni sud je naveo da je prednica tužiteljice M.R. (baka tužiteljice), kao poklonodavac, u momentu zaključenja spornog ugovora sa apelantom, kao poklonoprimcem, bila titular prava korištenja zemljišta. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je važećim propisima određeno da raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i njihove potomke, a što u konkretnom nije slučaj, jer apelant ne spada u krug navedenih lica, budući da je on brat, sada umrlog, F.R. koji je bio suprug M.R..

4. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev upravljen na ništavost ugovora o poklonu i aneksa tog ugovora, budući da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bilo nedopušteno raspolaganje neizgrađenim građevinskim zemljištem u korist lica koja nisu bračni drug, potomci, usvojena djeca i njihovi potomci nosioca prava korištenja, a apelant je tazbinski srodnik poklonodavca. Kantonalni sud je naveo da na odluku u ovom predmetu nisu imali uticaj žalbeni razlozi koji ukazuju na dugogodišnji posjed apelanta i legalnost izgradnje objekata. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj ocjeni i propuštanju ocjene dokaza, s obzirom da je prvostepeni sud ispravno ocijenio dokaze i dao razloge o bitnim činjenicama.

5. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant u toku postupka nije dokazao da je izvršio legalnu gradnju na spornoj parceli označenoj kao k.č. 4771/2, koja predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište, već na susjednim parcelama označenim kao k.č. 4772 i 4773. Vrhovni sud je istakao da u skladu sa odredbama člana 5. Zakona o građevinskom zemljištu predmetna parcela nije mogla biti predmet kupoprodaje, s obzirom da se, u skladu sa članom 4. istog zakona, radi o gradskom građevinskom zemljištu na kojem ne može postojati pravo vlasništva, pa prednica tužiteljice nije mogla otuđiti spornu parcelu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je promet sporne nekretnine bio dozvoljen. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 24. stav 1. istog zakona propisano da raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja zemljišta prenijeti samo na određene članove porodice. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da apelant ne spada u zakonski krug lica na koje se pravo korištenja može prenijeti zbog čega je takvo raspolaganje ništavo.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je spor u ovoj predmetnoj stvari nastao zbog nedostatka jedinstva katastra nekretnina na području opštine Bihać, te da sporna nekretnina (k.č. 4771/2) jeste građevinsko zemljište, ali izgrađeno, slijedom čega za nju ne važe ograničenja oko prenosa prava vlasništva iz člana 24. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Apelant dalje navodi da je on na spornoj nekretnini izgradio stambene objekte u skladu sa građevinskim dozvolama (od 14. aprila 1959. i 28. juna 1964. godine), pa sudovi pogrešno zaključuju da se radi o bespravno izgrađenim objektima i ne cijene ove dokaze. Takođe, apelant navodi da je spornim ugovorom o poklonu samo data forma ranijem usmenom dogovoru o diobi predmetne nekretnine između apelanta i njegovog brata (supruga M.R.), a sa kojom je bila upoznata M.R. Konačno, apelant navodi da sudovi nisu cijenili dokaze na ispravan način, kao i da u obrazloženju pobijanih presuda koriste nejasne formulacije i zaključke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4988/18 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio