Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4898/18 (F. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4898/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4898/18, rješavajući apelaciju Fatime Mehmedović, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fatima Mehmedović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047133 18 Rev od 6. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenica, koju zastupa Dragana Jefić- Šuka advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047133 18 Rev od 6. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor sačinjen u Banjaluci 23. septembra 1994. godine između M.M. i D.S., pred svjedocima B.D., V.Đ. i N.M., pravno ništav, što je tuženi D.S. dužan priznati te trpjeti da se na temelju ove presude njegovo ime briše iz zemljišno-knjižne evidencije na predmetnim nekretninama, te da se u tim evidencijama upiše apelantica sa pravom svojine, posjeda i korišćenja sa 1/1 dijela, kao i da se obaveže tuženi da preda apelantici u nesmetan posjed i korišćenje predmetne nekretnine.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantičin prednik (M.M.) 23. septembra 1994. godine u Banjaluci sa tuženim, kao kupcem, zaključio kupoprodajni ugovor kod advokata V.G., u prisustvu svjedoka B.D., V.Đ. i N.M., kojim je tuženom prodao nekretnine, te da je kupoprodajna cijena isplaćena prilikom zaključenja ugovora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da postojanje općih ratnih okolnosti, samo za sebe, nije dovoljno da bi se moglo smatrati da su ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni u tom periodu ništavi, te da je pravilno po tom osnovu apelantičin zahtjev ocijenjen neosnovanim, s obzirom da apelantica nije dokazala da su kod njenog prednika postojale posebne subjektivne okolnosti koje su uticale na njegovu volju za zaključenje ugovora. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije postojala zabrana prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske, budući da je Zakon o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja stupio na snagu 29. novembra 1994. godine (i bio u primjeni do 27. juna 1996. godine). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da potpisi ugovarača na kupoprodajnom ugovoru nisu sudski ovjereni, te da valjanost navedenog ugovora treba cijeniti u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je propisano da, izuzetno, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor pravno valjan, s obzirom da je sačinjen u pismenoj formi i potpisan od strane ugovarača i tri svjedoka koja su prisustvovala njegovom zaključenju, te da se teret dokazivanja da kupoprodajna cijena nije isplaćena nalazi na apelantici, budući da je u članu IV navedenog ugovora navedeno da je „kupac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu danom zaključenja ugovora". Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da, sve i da je dokazano da tuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu, to nije osnov za ništavost ugovora, već, pod određenim uslovima, osnov za raskid (član 124. Zakon o obligacionim odnosima).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica navodi da je njen prednik prodao nekretnine tuženom u vrijeme kada je postojala zabrana prometovanja nekretnina na području Banjaluke, te da potpisi ugovarača nisu niti su mogli biti ovjereni pred nadležnim sudom. Apelantica navodi da je navedeni ugovor bio potreban njenom predniku da dobije mjesto u autobusu kojim je izbjegao iz Banjaluke, te da mu tuženi nikada nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na pristup sudu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, odlučujući o identičnim apelantičin navodima, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te da je u vezi s tim jasno istakao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12., dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević