Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1433/17 (I. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 80
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1433/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1433/17, rješavajući apelaciju Indire Džeko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Indire Džeko.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020939 15 Rev od 7. februara 2017. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Indiri Džeko u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici Indiri Džeko zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Indire Džeko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020939 15 Rev od 7. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020939 12 Rsž od 12. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020939 10 Rs od 17. novembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Indira Džeko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020939 15 Rev od 7. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020939 12 Rsž od 12. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020939 10 Rs od 17. novembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva Općine Živinice, kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 17. i 18. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 24. januara 2019. godine, Općinski sud 22. februara 2019. godine, a Općinsko pravobranilaštvo Općine Živinice nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 3. juna 2010. godine podnijela tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020939 10 Rs od 17. novembra 2011. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu da joj isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeni vremenski period, na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeni vremenski period.
7. Općinski sud je tokom postupka ocijenio da među strankama nije sporno da je apelantica bila zaposlenica kod tužene, ali da je sporan osnov obračuna i isplate razlike plaća, toplog obroka i regresa za utuženi period.
8. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih, nalaze i mišljenje vještaka ekonomske struke, kojim su prikazane različite varijante obračuna plaće, primjenjujući odredbe: Kolektivnog ugovora za državnu upravu i sudsku vlast FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: KU iz 2000. godine, prva varijanta), Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama, druga varijanta), Zaključka Vlade FBiH (treća varijanta), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine, četvrta varijanta) i Sporazuma zaključenog između tužene i sindikalne organizacije tužene (peta varijanta). Također, obračun razlike toplog obroka i regresa vještak je uradio u dvije varijante, po odredbama KU iz 2000. godine i odredbama OKU iz 2005. godine.
9. Općinski sud je ukazao da iz odredaba čl. 2, 7, 8, 17. i 19. OKU iz 2005. godine jasno proizlazi da taj kolektivni ugovor pruža sve parametre za obračun regresa i toplog obroka, dok za obračun plaća postoji samo satnica, pa budući da tužena u svojim pravilnicima i odlukama Općinskog vijeća ima koeficijente složenosti, to je taj sud prihvatio nalaz vještaka u varijanti četiri (a po kojoj vještak nije utvrdio razliku neisplaćenih plaća, nego suprotno, da je tužena apelantici više obračunala i isplatila u utuženom periodu), a odbio apelanticin tužbeni zahtjev zasnovan na Pravilniku o plaćama, bez primjene osnovice iz OKU iz 2005. godine.
10. Općinski sud je, također, odbio apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu razlike toplog obroka, jer je, po nalazu vještaka, apelantici isplaćeno više nego što je propisano OKU iz 2005. godine. Apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu razlike regresa sud je, shodno odredbama člana 19. OKU iz 2005. godine, odbio jer je vještak u svom nalazu utvrdio da je tužena prethodnu godinu, tj. 2008. godinu, završila sa gubitkom, pa stoga nije bila obavezna da isplaćuje naknadu na ime regresa, posebno nije bila obavezna da isplaćuje regres po KU iz 2000. godine, kao što je tražila apelantica.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020939 12 Rsž od 12. maja 2015. godine djelomično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da apelantici isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za utuženi period, na ime razlike regresa za 2009. godinu i na ime razlike naknade za ishranu za utuženi period. U odnosu na preostali dio potraživane razlike plaća (preko dosuđenog iznosa), apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je ocijenio da su osnovani apelanticini žalbeni navodi da se osnovanost njenog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće imala ocijeniti prema Pravilniku o plaćama. Također, iz Sporazuma zaključenog između načelnika tužene i Samostalnog sindikata organa uprave tužene slijedi da su se ugovorne strane saglasile da se osnov za plaću određuje u skladu sa članom 2. Pravilnika o plaćama, ukoliko priliv sredstava u budžet bude u skladu sa planom, te da se, u slučaju da priliv sredstava u budžet bude manji od planiranog, osnov za plaću može utvrditi i u manjem iznosu. Kantonalni sud je istakao da, kako iz nalaza vještaka ekonomske struke slijedi da je u budžetu tužene za 2007, 2008. i 2009. godinu bio iskazan deficit, te da se osnovanost zahtjeva apelantice za isplatu razlike plaće imao ocijeniti prema petoj varijanti nalaza vještaka.
13. Također, Kantonalni sud je ocijenio da se odluka prvostepenog suda, u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev koji se ticao potraživane razlike regresa i toplog obroka, nije mogla opravdati pozivom prvostepenog suda na odredbe OKU iz 2005. godine. Naime, članom 3. stav 3. OKU iz 2005. godine propisano je da se, u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, za zaposlenika ima primijeniti najpovoljnije pravo, pa se s tim u vezi zanemaruje i da je apelantica svoj tužbeni zahtjev za potraživanu razliku regresa i toplog obroka zasnovala na varijantama nalaza vještaka ekonomske struke, a prema kojima je obračun regresa i toplog obroka izvršen i primjenom odredaba Pravilnika o plaćama.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020939 15 Rev od 7. februara 2017. godine apelanticina revizija je odbijena, a usvojena je revizija tužene, pa je drugostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaće i toplog obroka za utuženi period, te regresa za 2009. godine, tako da je žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da apelantica u reviziji neosnovano ističe da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njenu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu razlike plaća preko iznosa koji je dosuđen drugostepenom presudom. Međutim, drugostepeni sud je pogriješio kada je zaključak o neosnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva donio na osnovu primjene odredaba Pravilnika o plaćama za razliku od prvostepenog suda koji je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenio kao relevantne odredbe OKU iz 2005. godine.
16. Vrhovni sud je istakao da je osnovan revizijski prigovor tužene da se u ovoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe Pravilnika o plaćama a iz razloga što je taj propis donesen kao provedbeni akt Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, koji je prestao da važi 16. augusta 2005. godine, stupanjem na pravnu snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH. Prema pravnom stanovištu koje je Vrhovni sud zauzeo na sjednici Građanskog odjeljenja od 24. aprila 2016. godine, prestankom važenja Zakona prestaje važiti i Pravilnik koji je na osnovu njega donesen, pa se, shodno tome, odredbe tog pravilnika o plaćama ne mogu primijeniti na rješavanje spornog odnosa koji je nastao i trajao u vrijeme kada je navedeni pravilnik već prestao da važi. Zbog toga je pravilno postupio prvostepeni sud, koji je svoju odluku donio primjenom odredaba OKU iz 2005. godine, a ne KU iz 2000. godine koji je u spornom periodu bio na pravnoj snazi, ali koji se, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06, ne primjenjuje na području Tuzlanskog kantona zbog toga što Tuzlanski kanton nije potpisnik tog kolektivnog ugovora, niti je njemu pristupio.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da je u postupku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
18. Apelantica je istakla da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik o plaćama u utuženom periodu obavezivao tuženu. Nadalje, apelantica je istakla da joj je pravo na imovinu povrijeđeno, jer je uskraćena za novčanu naknadu na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa. Navode o diskriminaciji apelantica argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.
19. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istakla da je od 3. juna 2010. godine, kada je podnijela tužbu, pa do donošenja konačne odluke, Presude Vrhovnog suda od 7. februara 2017. godine, proteklo šest godina i osam mjeseci, pa je u skladu s tim istakla i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM. Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci iznio razloge zbog kojih je preinačio drugostepenu presudu i potvrdio prvostepenu presudu, pozivajući se na pravno stanovište zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda 24. aprila 2016. godine, te je istakao da u revizijskom postupku nisu povrijeđena prava apelantice na koja se pozvala u apelaciji.
21. Kantonalni sud je istakao da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 9. januara 2012. godine, te je opravdavao dužinu trajanja predmetnog postupaka tako što se pozivao na prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom, na nedovoljnu kadrovsku popunjenost i da taj sud rješava predmete prema Planu rješavanja koji sačinjava predsjednik suda (i to prvenstveno prema datumu inicijalnog akta). S obzirom na navedeno Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
22. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 3. juna 2010. godine, koja je dostavljena na odgovor tuženoj 28. augusta 2010. godine, te je tužena dostavila odgovor na tužbu 29. septembra 2010. godine. Zatim je zakazano pripremno ročište za 7. decembar 2010. godine da bi ono po prijedlogu opunomoćenika tužene bilo odgođeno, te je održano pripremno ročište 21. decembra 2010. godine. Nadalje, ročište za glavnu raspravu zakazano je za 16. mart 2011. godine, koje je odgođeno zbog toga što su nalaz i mišljenje vještaka kasno dostavljeni sudu pa se navedeni nalaz nije mogao dostaviti u zakonskom roku parničnim strankama. Nakon toga glavna rasprava je održana 24. maja 2011. godine, a nastavak ročišta je zakazan za 8. septembar 2011. godine, koje je odgođeno zbog bolesti opunomoćenika tužene, tako da je održano 2. novembra 2011. godine, a meritorna odluka je donesena 17. novembra 2011. godine. V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
24. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. decembra 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Plaća službenika i namještenika ( u daljem tekstu službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.
Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.
Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u F BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.
Član 35.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.
Član 36.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
25. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANAKA
Član 3. stav 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna plaća Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Član 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Član 17.
Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Regres za godišnji odmor Član 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
26. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 163.
Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stepenu školske spreme, godinama radnog staža i drugim uslovima, u skladu sa ovim zakonom.
Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obavezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, u skladu sa odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stava 1. ovog člana, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stava 2. člana 164. ovog zakona.
27. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 76.
Rukovodioci organa državne službe dužni su uskladiti pravilnike o unutrašnjoj organizaciji u skladu sa odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca nakon donošenja propisa iz člana 75. ovog Zakona.
Član 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/98).
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 7. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je navedenu presudu Vrhovnog suda primila 21. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra, u suštini, da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je na njena potraživanja trebalo primijeniti Pravilnik o plaćama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelanticin zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, regresa i toplog obroka, te da se prilikom raspravljanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelanticina potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da navedeni Pravilnik o plaćama nije moguće primijeniti s obzirom na to da je donesen na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (2005. godine), te da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen.
38. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istakao da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika o plaćama Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. novembra 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine.
39. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelanticina potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 3. juna 2010. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda od 7. februara 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste oko šest godina i osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420. Zakona o parničnom postupku FBiH, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji materijalnopravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.
43. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelantica svojim postupanjem doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom završen u relativno razumnom roku, odnosno da je trajao oko jedne godine i pet mjeseci, a u kom periodu je održano više ročišta i proveden dokazni postupak, te donesena prvostepena presuda. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su žalbeni i revizioni postupci trajali nešto duže, odnosno da je žalbeni postupak trajao tri godine i četiri mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), a da je revizioni postupak trajao jednu godinu i devet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude). Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na prevelik broj predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom, na nedovoljnu kadrovsku popunjenost i da rješava predmete prema Planu rješavanja, a što se ne može prihvatiti kao opravdanje za duži period neaktivnosti u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
44. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, snosi, prije svega, Kantonalni sud koji je odluku, po izjavljenom pravnom lijeku, donio nakon tri godine i četiri mjeseca za što u odgovoru na apelaciju nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 900,00 KM.
48. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
49. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
Zabrana diskriminacije
50. U pogledu apelanticinih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana zloupotrebe prava
51. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak (koji je hitne prirode) trajao šest godina i osam mjeseci za šta najveću odgovornost snosi Kantonalni sud kojem su trebale tri godine i četiri mjeseca da odluči o pravnom lijeku podnesenom protiv nižestepene odluke, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge.
53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelanticina potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis) s obzirom na to da je donesen na osnovu zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen.
54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelanticinog prava u tom pogledu.
55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević