Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6427/18 (R. R.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6427/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6427/18, rješavajući apelaciju R. R, na osnovu člana člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002305 16 Uvp od 10. jula 2018. godine, te zbog nepoštivanja standarda okončanja u razumnom roku postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, u predmetu broj 09 0 U 023603 15 U, kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 8. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002305 16 Uvp od 10. jula 2018. godine, te zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 09 0 U 023603 15 U. Apelant je 30. novembra 2018. godine dopunio apelaciju, te obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud donio Presudu broj 09 0 U 023603 15 U od 25. oktobra 2018. godine i da je protiv navedene presude podnio zahtjev za vanredno preispitivanje.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju od 22. septembra 2015. godine kojom je odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) od 18. avgusta 2014. godine i zahtjev za naknadu troškova spora. Navedenim rješenjem tuženog odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 14. jula 2014. godine kojim je apelant ostvario pravo na srazmjerni dio starosne penzije shodno Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum) počev od 4. maja 2014. godine u mjesečnom iznosu od 592,36 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant 2014. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, o kojem je prvostepeni organ odlučio privremenim rješenjem na način da je apelantu priznao pravo na srazmjerni dio starosne penzije, nakon što je utvrdio da na dan priznavanja prava apelant ima navršenih 65 godina i 2 dana života i da je ostvario ukupan penzijski staž od 41 godinu, šest mjeseci i 28 dana (od čega je dio u SR Bosni i Hercegovini, dio u Republici Srpskoj i dio u Federaciji BiH). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je navedeno rješenje bilo privremenog karaktera iz razloga što apelantov staž osiguranja u Federaciji BiH nije bio potvrđen, te je 14. jula 2014. godine tuženi donio rješenje kojim je konačno odlučeno o srazmjernom dijelu starosne penzije. Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud dao odgovore na sve bitne apelantove navode, istakao da su upravni organi odredili visinu starosne penzije za apelanta u skladu sa odredbama čl. 41. do 47. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da su nesporni apelantovi navodi da je oko dvadeset godina imao skoro dva puta veću platu od prosječne plate u Bosni i Hercegovini. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je ostvarena plata apelanta od 1995. godine pa do dana odlaska u penziju niža od prosječne plate u Republici Srpskoj, što je u konačnici uticalo na apelantov godišnji lični koeficijent, te ukazao da iz tog razloga nije bilo nužno provoditi finansijsko vještačenje. Vrhovni sud je nadalje naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari primjenjen isključivo Zakon o PIO, te da apelantova tvrdnja da su nosioci osiguranja u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH morali utvrditi svaki po polovinu apelantovog penzijskog staža, s obzirom da u oba entiteta ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, nema pravnog temelja u navedenom zakonu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Sporazumom samo određen srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret svakog entiteta, s obzirom da apelant ima staž navršen kod više nosilaca osiguranja, iz kog razloga se odredbe člana 5, 6, 7, i 8. Sporazuma primjenjuju na pripadajući dio penzije koji pada na teret tuženog. Takođe je naglasio da Sporazumom nisu derogirane odredbe Zakona o PIO, već je samo utvrđen dio obaveza koji pada na teret fonda svakog entiteta, a da njegovom primjenom nisu nastale nikakve štetne posljedice za apelanta, s obzirom da je ostvario pravo na srazmjerni dio starosne penzije u Federaciji BiH koji pada na teret tog nosioca osiguranja, u iznosu od 1.261,00 KM, te naglasio da apelant, ukoliko smatra da su njegova prava povrijeđena, ista može štititi pravnim sredstvima protiv odluka upravnih organa u Federaciji BiH.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, in concreto da se u predmetnom postupku nije mogao primijeniti Sporazum, već isključivo Zakon o PIO, te da zbog toga apelant trpi štetu. Osim toga, apelant smatra da mu je u postupku pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 09 0 U 023603 15 U povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi postupak pred tim sudom, u momentu podnošenja apelacije, traje preko tri i po godine, te je u vezi s tim zatražio od Ustavnog suda da naloži Kantonalnom sudu da u roku od tri mjeseca donese odluku o apelantovoj tužbi, te je zahtijevao kompenzaciju za pretrpljene duševne bolove u iznosu od 1.500,00 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za stanovište da su u predmetnom postupku primjenjene odredbe Zakona o PIO, a da je Sporazumom samo određen srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret fonda svakog entiteta, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Nadalje, u odnosu na apelantove navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 09 0 U 023603 15 U, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred tim sudom trajao oko tri i po godine, te da je taj sud, prije podnošenja apelacije (u kojoj je apelant tražio od Ustavnog suda da naloži tom sudu da u roku od tri mjeseca donese odluku o njegovoj tužbi), već donio odluku povodom apelantove tužbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević