Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5018/18 (L. K.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5018/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5018/18, rješavajući apelaciju Ljubomira Koprivice, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubomir Koprivica protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 044181 18 Gž 2 od 21. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 044181 17 P 2 od 16. februara 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubomir Koprivica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 044181 18 Gž 2 od 21. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 044181 17 P 2 od 16. februara 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan da se iseli iz etažnog stana, koji se nalazi na spratu kuće, i da ga preda u posjed tužiteljici D.K., slobodnog od svih lica i stvari.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da su tužiteljica i apelant brat i sestra i da je njihov otac V.K. ostavio sudski testament kojim je svoje imanje (kuća, koja se sastoji od dva stana, i zemljište) ostavio na jednake dijelove svome sinu V.K. i svojoj kćerki D.K., na način da je sinu ostavio stan u prizemlju, a kćerci stan na spratu. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da u stanu na spratu stanuju i tužiteljica i apelant, te da se apelant uselio u stan po odobrenju tužiteljice, ali samo "dok ne nađe drugi smještaj". Okružni sud je dalje naveo da je na osnovu rješenja Osnovnog suda u Trebinju i elaborata o etažiranju stambenog objekta u suvlasništvu uknjiženo pravo vlasništva u korist tužiteljice na spornom stanu.

4. Okružni sud je istakao da je odredbama člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijem se posjedu stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem, dok je odredbama člana 127. stav 1. istog zakona propisano da vlasnik da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva u njegovom vlasništvu i da se stvar nalazi u posjedu tuženog. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužiteljica dokazala da je vlasnik predmetnog stana sa 1/1 dijela i da je upisana kao vlasnik u javnoj evidenciji nepokretnosti (dokaz – zemljišnoknjižni izvadak), kao i da nije sporno da je apelant u posjedu predmetnog stana, jer u njemu stanuje sa porodicom, zajedno sa tužiteljicom. Okružni sud je dalje naveo da je tužiteljica dozvolila apelantu da se useli u sporni stan, s obzirom da nije mogao da plaća zakupninu za iznajmljeni stan, ali samo "dok ne nađe drugi smještaj". Slijedom iznesenog, Okružni sud je zaključio da su bili ispunjeni uslovi za usvajanje tužbenog zahtjeva, te da su neosnovani navodi apelanta da pravo vlasništva tužiteljice ne može anulirati njegovo pravo na dom koje je zaštićeno Evropskom konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), s obzirom da ona ne derogira nacionalne zakone, te da se ovom konvencijom štiti pravo na imovinu, a sporna nekretnina nesporno je vlasništvo tužiteljice.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je predmetni stan dio stambeno-porodične kuće koju je izgradio njihov otac, u kojoj je apelant živio od rođenja, dok je u spornom stanu od 2003. godine zajedno sa tužiteljicom živio apelant sa svojom porodicom. Slijedom iznesenog, apelant navodi da predmetni stan predstavlja njegov dom i da se ovdje radi o sukobu prava vlasništva tužiteljice i prava na dom apelanta. Apelant dalje navodi da on i njegova porodica ne posjeduju drugi stambeni prostor niti ga mogu obezbjediti, s obzirom da su i on i supruga nezaposleni. Apelant posebno ističe da nije ispravno shvatanje Okružnog suda, izraženo u osporenoj odluci, da Evropska konvencija ne derogira nacionalne zakone.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5018/18 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio