Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2107/17 (V. A.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2107/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2107/17, rješavajući apelaciju Vesne Aćić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vesna Aćić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 135682 Rev od 1. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Aćić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je 27. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 135682 Rev od 1. marta 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 135682 12 P od 5. novembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice radi zaštite prava iz radnog odnosa sa pojedinačnim zahtjevima i iznosima detaljno navedenim u dispozitivu prvostepene presude od stava I do stava V prvostepene presude.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da je proveo dokazni postupak i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je ništava odredba člana 11. ugovora o radu o pravima i obavezama direktora od 8. aprila 2011. godine, koji je zaključen između parničnih stranaka (apelantice i tužene). Takođe je navedeno da je apelantici nakon isteka mandata na radnom mjestu izvršnog direktora ponuđeno adekvatno radno mjesto rukovodioca Odjeljenja pravnih i opštih poslova u radnoj jedinici „Elektroizgradnja i održavanje” Banjaluka, dostavljanjem ugovora o radu koji apelantica nije potpisala. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je ponudom odgovarajućeg radnog mjesta apelantici otpao daljnji pravni osnov za ostarivanje prava na platu u trajanju od šest mjeseci i pravo na otpremninu. Osim navedenog, Osnovni sud smatra da je apelantica takođe počinila povredu radne obaveze koja joj je stavljena na teret i da vođenje disciplinskog postupka nije zastarijelo. Tužena je provela disciplinski postupak u skladu sa Zakonom o radu i Pravilnikom o radu tužene od marta mjeseca 2008. godine. Osnovni sud je zatim zaključio da apelantica ne ostvaruje pravo na naknadu štete u vidu plata i drugih naknada koje bi ostvarila da joj nije otkazan ugovor o radu u skladu sa aktima firme. Konačno, donoseći prvostepenu presudu, sud se pozvao na odredbe člana 55. Zakona o parničnom postupku, odredbe čl. 10., 74., 90., 95., 98., 118., 128. i 130 Zakona o radu - prečišćeni tekst, odredbe čl. 103., 154., 189. i 277. Zakona o obligacionim odnosima, odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju, član 35. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, te član 36. Opšteg kolektivnog ugovora i drugih zakonskih akata.

4. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 135682 13 Gž od 26. oktobra 2013. godine je prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantice kojim je tražila isplatu plate i uplatu doprinosa za određene periode. Istom odlukom, odbijen je i zahtjev apelantice za isplatu jubilarne nagrade. U pogledu troškova, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

5. Kako je Okružni sud zaključio, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo, slijedom čega je sud pazeći po službenoj dužnosti na povrede postupka, prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu ukinuo, a djelimičnim uvažavanjem žalbe apelantice i tužene u dosuđujućem dijelu preinačio.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 135682 Rev od 1. marta 2017. godine revizija apelantice je odbijena.

7. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, a na osnovu nižestepenih presuda, Vrhovni sud je utvrdio da je Nadzorni odbor tužene, odlukom od 9. augusta 2011. godine, razriješio apelanticu dužnosti izvršnog direktora za pravna pitanja zbog isteka mandata, koju ona nije pobijala. Tužena je zatim dostavila ugovor o radu od 6. septembra 2011. godine, kojim je ponuđen raspored na radno rnjesto rukovodilac Odjeljenja pravnih i opštih poslova u radnoj jedinici tužene i obavijest o obavezi apelantice da dostavi potvrdu o privremenoj spriječenosti za rad - doznaku, budući da se od 11. marta 2011. godine nalazila na bolovanju. Apelantica nije tuženoj za mjesec septembar 2011. godine dostavila doznaku za bolovanje, pa se tužena obratila nadležnom Domu zdravlja koji je tuženu, dopisima od 12. i 21. oktobra 2011. godine, obavijestio da je apelantica bila opravdano spriječena za rad zbog bolesti do 3. oktobra 2011. godine. Nakon toga tužena je 26. oktobra 2011. godine zahtijevala pokretanje disciplinskog postupka protiv apelantice zbog teže povrede radne obaveze iz odredbe člana 98. stav 2. tačka 8. i 11. Zakona o radu, koji je pokrenut rješenjem od 28. oktobra 2011. godine.

8. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud se poziva na odredbu člana 98. stav 2. Zakona o radu kojom propisano da se, u skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju, između ostalih, neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini (tačka 8 stav 2 Zakona o radu) i svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć (tačka 11 stav 2 Zakona o radu). Imajući u vidu naprijed navedeno, te nesporne činjenice da apelantica nakon 3. oktobra 2011. godine, do kada je zbog bolesti bila opravdano spriječena za rad, nije dolazila na posao, niti je pravdala svoj izostanak sa posla, proizlazi da je tužena osnovano podnijela zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelantice, do pravosnažnog izricanja disciplinske mjere otkaza ugovora o radu, te da je istu apelantici izrekla saglasno odredbi člana 98. stav 2. tačka 8. i

11. Zakona o radu. Slijedom toga, Vrhovni sud navodi da su pobijana rješenja o otkazu ugovora o radu apelantice pravilna i zakonita. Nadalje, Vrhovni sud smatra da je neosnovan i njen zahtjev za ostvarenje ostalih prava iz radnog odnosa, kao i svi revizioni prigovori koji osporavaju zakonitost pobijane odluke u tom dijelu.

9. Po ocjeni Vrhovnog suda, neutemeljen je revizioni prigovor da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka protiv apelantice. Kako je navedeno, odredbom člana 66 stav 2. Pravilnika o radu tužene propisano je da je rok za pokretanje disciplinskog postupka 30 dana od saznanja za učinjenu povredu i učinioca i najdalje šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena, a stavom 3. iste odredbe da vođenje postupka zastarijeva za 6 mjeseci od dana pokretanja postupka. U konkretnom slučaju, tužena je podnijela zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka 26. oktobra 2011. godine protiv apelantice, jer se nije javila na posao, niti pravdala svoj izostanak, odnosno nije dostavila doznake o bolovanju za mjesec septembar 2011. godine, kao ni potvrdu porodičnog ljekara da se i dalje nalazi na bolovanju. Rješenjem tužene od 28. oktobra 2011. godine, protiv apelantice pokrenut postupak za utvrđivanje teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2 tač. 8 i 11 Zakona o radu. Apelantici je zaključno bolovanje 3. oktobra 2011. godine, kada je ista upućena na rad kod poslodavca, a svoj izostanak ničim nije opravdala, te je apelantici uputila poziv za raspravu u disciplinskom postupku 28. oktobra 2011. godine. Takođe je nesporno da je rješenjem od 23. novembra 2011. godine utvrđeno da je apelantica učinila povredu radne obaveze iz člana 98. stav 2 tačka 8 i 11 Zakona o radu (nedolazak u kontinuitetu na posao u mjesecu oktobru 2011. godine i dalje), te joj je tužena otkazala ugovor, a koje rješenje je apelantica pobijala prigovorom od 1. decembra 2011. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda, disciplinski postupak je vođen u okviru rokova propisanih Zakonom o radu, pa nije došlo do zastarjelosti postupka na koju se poziva apelantica u reviziji. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokola broj 1. Evropske konvencije.

10. Apelantica navodi da po članu 1. menadžerskog ugovora u slučaju prestanka ili raskida ugovora Izvršni direktor ima pravo da odmah bude raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovim sposobnostima i kvalifikacijama. Dakle, ima pravo - ne i obavezu, kako to pogrešno zaključuju redovni sudovi. Samo u slučaju kada Izvršni direktor želi da i dalje radi kod tužene i kada zahtijeva to pravo, tada tužena ima obavezu da mu obezbjedi radno mjesto koje odgovara njegovim sposobnostima i kvalifikacijama. Po članu 11. menadžerskog ugovora, u slučaju prestanka ili raskida ugovora Izvršni direktor ima pravo na platu u skladu sa članom 35. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, kojim je propisano da izabrano lice po prestanku funkcije ima pravo na platu u trajanju od šest mjeseci u visini koju je imalo u vrijeme prestanka funkcije. Po članu 11. menadžerskog ugovora, ako u Elektrokrajini ne bude slobodno radno mjesto koje odgovara sposobnostima i kvalifikacijama Izvršnog direktora, ima pravo na otpremninu na teret tužene i to u iznosu koji zavisi od dužine ukupnog radnog staža u Elektrokrajini u skladu sa Kolektivnim ugovorom. Dakle, u dva različita slučaja, bilo da je ugovor prestao (istekao), bilo da je raskinut, Izvršni direktori imaju pravo kako na raspored na slobodno radno mjesto, tako i pravo na platu u skladu sa članom 35. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. U oba slučaja sasvim je logično da im nakon izbora i korišćenja prava na platu po Ugovoru prestaje radni odnos istekom šest mjeseci od dana prestanka funkcije.

11. Apelantica smatra da se tužena nije pridržavala zakonskih odredbi vezano za njen menadžerski ugovor, pa zbog svega gore navedenog nije bilo mjesta pokretanju i vođenju disciplinskog postupka, tim više što apelant nema zaključen drugi ugovor o radu. Apelantica dalje navodi da svi relevantni propisi, kao što su Zakon o radu, Opšti kolektivni ugovor, Kolektivni ugovor energetike, Posebni kolektivni ugovor Mješovitog holdinga Elektropivreda Republike Srpske, Poslovnik o radu tužene, ne poznaju institut rasporeda radnika na drugi način osim sporazumom ugovornih strana kao u svakom ugovornom odnosu. Sve naprijed navedene propise sudovi u Republici Srpskoj su proizvoljno i pogrešno primjenili ili ih nisu primjenili uopšte. U pogledu zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, apelantica ukazuje da zbog nedosljedne primjene materijalnog prava, apelantici je uskraćeno pravo na pravnu sigurnost kao element principa vladavine prava iz člana 1/2. Ustava Bosne i Hercegovine u disciplinskom postupku koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u pogledu osnovanosti pokretanja postupka, vođenja i zastarjelosti postupka, načina rada i odlučivanja organa za vođenje postupka, izricanje disciplinske mjere i dr.

12. Stoga, apelantica predlaže da se usvoji njena apelacija, ukinu osporene odluke, predmet vrati Vrhovnom sudu da donese novu odluku po hitnom postupku i naloži RS da apelantu isplati troškove postupka.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske”, broj: 55/07), relevantne odredbe glase:

Član 10., Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja.

(...)

Član 74., Poslodavac je dužan da sve zaposlene radnike prijavi na zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, u skladu sa zakonom, kao i da ih kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje. (....)

Član 90., Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

(....)

Član 98 Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim s nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć (...).

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:

(...)

8. neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, (...)

11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. (...)

Član 118., Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

(....)

Član 128.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

Član 130.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

14. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Sipske“, broj: 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04);

Člana 103., (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (....)

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (...)

Kad se duguje Član 277.

Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

15. U Zakonu o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 11/94 i 6/97), relevantne odredbe glase:

Član 35.

Izabrano lice po prestanku funkcije ima pravo na platu u trajanju od šest meseci u visini koju je imala u vreme prestanka funkcije.

Pravo na platu iz stava 1. ovog člana može se izuzetno produžiti do šest meseci ukoliko u tom vremenu izabrano lice stiče pravo na penziju.

Pravo iz stava 1. i 2. ovog člana prestaje zasnivanjem radnog odnosa ili sticanjem prava na penziju prema propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Izabrano lice ostvaruje prava utvrđena u st. 1. i 2. ovog člana kod organa u kojem je po osnovu funkcije zasnovalo radni odnos.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Apelantica u suštini smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, jer prilikom isteka njenog menadžerskog ugovora nisu poštovane zakonske odredbe o njenom radno pravnom statusu, niti je bilo mjesta pokretanju disciplinskog postupka protiv apelantice. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

18. Dovodeći u vezu navedenu praksu sa obrazloženjima osporenih odluka kao i sa apelacionim navodima, te sa relevantnim zakonskim odredbama Zakona o radu, ZOO Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakonu o radnim odnosima u državnim organima, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelantice, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelacionih navoda da je sud proizvoljno primjenio materijalno prava na utvrđene činjenice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot mišljenju apelantice, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na štetu apelanata, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2107/17 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio