Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/17 (Đ. Z.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Aktivna legitimacija
  • Ništavost
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3147/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3147/17, rješavajući apelaciju Đorđija Zarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđija Zarića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003945 16 Rev od 11. maja 2017. godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003945 15 Gž 2 od 18. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003945 P 2 od 19. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđije Zarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 o P 003945 16 Rev od 11. maja 2017. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 003945 15 Gž 2 od 18. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003945 P 2 od 19. februara 2015. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 003945 P 2 od 19. februara 2015. godine, koja je donesena u ponovljenom postupku, u stavu I odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Z.I. kojim je tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 2008. godine između D.P. i apelanta, a kojim je D.P. prodao apelantu stan u Brčkom, bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) te da se na temelju ove presude ima uspostaviti pređašnje stanje u knjizi položenih ugovora. Osim toga, istom presudom (stav II), raskinut je kupoprodajni ugovor zaključen između tužitelja i D.P. iz 2007. godine, kojim je tužitelj prodao D.P. predmetni stan.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ugovorom o kupoprodaji iz 2008. godine D.P. prodao apelantu predmetni stan za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 KM, koju je apelant u cjelosti isplatio. Osnovni sud je, također, naveo da je uvidom u pravomoćnu presudu tog suda iz 2011. godine utvrdio da je apelant oglašen krivim za krivično cijelo lihvarstvo iz člana 232. stav 3. Krivičnog Zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine jer je 2008. godine D.P. dao pozajmicu u određenom novčanom iznosu uz 20 % kamate, te da su ugovorne strane, radi obezbjeđenja apelantovog potraživanja, zaključile ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (koji je realno vrijedio mnogo više od iznosa pozajmice) na osnovu koga je apelant izvršio zabilježbu i ušao je u posjed stana. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da prema članu 141. Zakona obligacionim odnosima, da bi se jedan ugovor okarakterisao kao zelenaški ugovor, potrebno je istovremeno postojanje jednog objektivnog mjerila (očigledna nesrazmjera između koristi zelenaša i njegove protivčinidbe), te da je ovaj objektivni element u konkretnom slučaju utvrđen naprijed navedenom pravosnažnom krivičnom presudom. Međutim, prema stavu Osnovnog suda, pored ovog objektivnog mjerila potrebna su i subjektivna mjerila (tj. da je zelenaš znao ili morao znati za postojanje nepovoljnih okolnosti u kojima se iskorišteni nalazi, pa je koristeći se time ugovorio za sebe ili nekog trećeg korist, koja je u očitoj nesrazmjeri). Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema ovog subjektivnog mjerila na strani apelanta, a što proizilazi iz izjava parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu neosnovan.

4. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je na osnovu ugovora o kupoprodaji stana iz 2007. godine zaključenog između tužitelja i D.P. izvršena prodaja predmetnog stana za cijenu od 22.000,00 KM, te da se na osnovu navedenog ugovora D.P. uknjižio kao vlasnik na predmetnom stanu. Osnovni sud je, također, naveo da iz izvedenih dokaza proizilazi da je D.P. isplatio tužitelju samo manji dio kupoprodajne cijene, ali da je na osnovu zaključenog vansudskog poravnanja tužitelj ostavio D.P. primjeran naknadni rok za ispunjenje ugovorene obaveze, koju D.P. ni nakon toga nije ispunio u ostavljenom roku, pa je Osnovni sud zaključio da su se u smislu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima ispunili uslovi za raskid navedenog ugovora o kupoprodaji iz 2007. godine.

5. Odlučujući o žalbi apelanta i tužitelja protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 003945 15 Gž 2 od 18. decembra 2015. godine kojom je apelantovu žalbu odbio, dok je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu (u stavu I) preinačio na način da je utvrdio da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i D.P. iz 2008. godine, te da se na temelju ove presude ima uspostaviti pređašnje stanje u knjizi položenih ugovora, dok je prvostepena presuda u stavu II ostala neizmijenjena.

6. Apelacioni sud je u obrazloženju drugostepene presude naveo da tužitelj navodima žalbe osnovano ukazuje da na činjenice utvrđene u prvostepenom postupku prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana iz 2008. godine. Naime, Apelacioni sud je istakao da činjenice utvrđene pred prvostepenim sudom nesumnjivo ukazuju da je apelant, na zahtjev D.P. iako je znao da je on u teškoj finansijskoj situaciji odnosno u stanju nužde (jer nije imao novaca za obavljanje djelatnosti kojom se bavio) dao na zajam određeni novčani iznos (ukupno 33.000 KM), uz kamatu od 20 % mjesečno, što prema stavu Apelacionog suda, predstavlja prekomjerno primanje protivvrijednosti od D.P. Apelacioni sud je, također, istakao da, kako D.P. nije na vrijeme vratio pozajmljeni iznos, ugovorne strane su sačinile ugovor o kupoprodaji stana „radi obezbjeđenja zajma" koji je proveden u zemljišno knjižnim evidencijama i na osnovu kojeg se apelant upisao kao vlasnik predmetnog stana (čija je realna vrijednost oko 64.000,00 KM) i ušao u njegov posjed. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do preobražaja ugovora o zajmu u ugovor o kupoprodaji, a kako ovakav ugovor, u skladu sa gore navedenim, ima zelenaške elemente, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja koji traži i ima interes da se utvrdi da je predmetni ugovor apsolutno ništav, te su ispunjene pretpostavke za primjenu člana

141. Zakona o obligacionim odnosima.

7. Presudom Apelacionog suda broj 96 o P 003945 16 Rev od 11. maja 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

8. Apelacioni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice. Stoga, prema zaključku Apelacionog suda, aktivna legitimacija za utvrđivanje ništavosti ugovora je šira u smislu da to pravo ne pripada samo ugovornim stranama, već i svakom licu koje ima interes na utvrđenju da je određeni ugovor ništav, a sud je u postupku dužan da na ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je istakao da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, tužitelj podnošenjem tužbe za raskid ugovora o prodaji predmetnog stana (koji je pravosnažno završen usvajanjem tog tužbenog zahtjeva), dokazao svoj interes za podnošenje tužbe za ništavost ugovora koji za predmet ima isti stan, pa apelant neosnovano u reviziji ukazuje da tužitelj, kao lice koje nije učestvovalo u zaključenju ugovora iz 2007. godine, nije aktivno legitimisan da traži utvrđenje ništavosti tog ugovora. Pored toga, Apelacioni sud je ukazao da je aktivna legitimacija za utvrđivanje ništavosti ugovora šira od aktivne legitimacije za izricanje posljedica ništavosti koja pripada samo ugovaračima, jer ništavost ugovora pogađa samo ugovarače i samo njih se tiču pravne posljedice koje ništavost ugovora proizvodi, pa ugovorne strane iz ugovora koji je ništav mogu u posebnoj parnici raspraviti svoje odnose povodom novonastale situacije. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je zaključio da su ukazuju neosnovanim apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud, u situaciji kada je utvrdio da je ugovor o kupoprodaji ništav, morao primijeniti odredbu člana 104. Zakona o obligacionim odnosima koja govori o posljedicama ništavosti, odnosno o obavezi svake stranke da vrati ono što je primila po osnovu ugovora koji je ništav.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da tužitelj nije imao aktivnu legitimaciju da traži poništenje ugovora zaključenog između drugih lica, te da se u konkretnom slučaju, suprotno zaključku sudova, nije radilo o zelenaškom ugovoru jer nedostaje elemenat nesrazmjerne imovinske koristi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da apelant nije imao pristup sudu.

13. U vezi sa navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije, zapaža da apelant nije posebno obrazlagao ove navode. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o povredi ustavnih prava koji se odnose pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su, između ostalog, zaključili da su ispunjeni zakonske pretpostavke za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog 2008. godine između apelanta i D.P., a Ustavni sud u zaključcima sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da apelant, osim ponavljanja navoda koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/17 (Đ. Z.) | Sudska praksa | Aktio