Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6525/18 (Cirko d.o.o. Travnik)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6525/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6525/18, rješavajući apelaciju Cirko d.o.o. Travnik, na osnovu člana 18. stav (3) tač. h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Cirko d.o.o. Travnik protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024750 17 U od 11. septembra 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Cirko d.o.o. Travnik protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024750 17 U od 11. septembra 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cirko d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banjaluke, podnio je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024750 17 U od 11. septembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, izmijenjeni su podaci u apelantovoj carinskoj prijavi i obavezan je apelant da na ime manje plaćenih indirektnih poreza plati iznos od 395,89 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je u toku postupka pred upravnim organima utvrđeno da je apelant podnio carinsku prijavu za stavljanje u slobodan promet putničkog motornog vozila pošiljaoca iz Italije, u kojoj je označeno da se radi o robi sa povlasticom EUP, odnosno da je roba porijeklom iz Evropske Unije (u daljnjem tekstu: EU), na osnovu izjave pošiljaoca na računu za predmetno vozilo, te je obračun indirektnih poreza izvršen uz primjenu preferencijalnih mjera. Nadalje je utvrđeno da je carinski organ Bosne i Hercegovine zatražio naknadnu provjeru tačnosti podataka iz apelantove carinske prijave, pa je nadležni carinski organ Italije obavijestio tuženu (Upravu za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine) da su izvršili kontrolu spornog računa kod pošiljaoca, te da je je italijanski izvoznik izjavio da nije stavio pečat sa izjavom na računu. Sud BiH je nadalje naveo da su carinski organi pravilno postupili kada su izmjenili apelantovu carinsku prijavu za predmetno motorno vozilo, temeljem odredbe člana 75. Zakona o carinskoj politici, obzirom da je u postupku naknadne provjere dokaza o porijeklu utvrđeno da roba navedena u carinskoj prijavi ne ispunjava uslove za dobijanje preferencijalnog porijekla Evropske unije, u skladu sa odredbama Ugovora o slobodnoj trgovini zaključenog između Bosne i Hercegovine i EU, iz razloga što dokaz o porijeklu nije vjerodostojan. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je odredbom člana 16. Protokola 2. Sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum) inter alia propisano da će proizvodi s porijeklom iz Evropske zajednice prilikom uvoza u Bosnu i Hercegovinu imati povlastice ukoliko uvoznik predoči potvrdu o kretanju robe EUR. 1 ili inter alia izjavu izvoznika na računu. Takođe je naveo da je odredbom člana 33. Protokola 2. Sporazuma između ostalog propisana mogućnost naknadne provjere dokaza o porijeklu, na način da carinske vlasti zemije uvoznice zahtjevaju od carinskih vlasti zemlje izvoznice da obave provjeru i obavjeste ih o rezultatima te provjere, odnosno da li su dokumenti o porijeklu robe koja se uvozi autentični, te da li se predmetni proizvodi mogu smatrati proizvodima porijeklom iz EU. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi o pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani, obzirom da je postupak provjere dokaza o porijeklu izvršen u svemu u skladu sa odredbama čl. 16. i
33. Protokola 2. Sporazuma, te da je iz dostavljenog odgovora nadležnog carinskog organa zemlje izvoznice zaključeno da se izjava na računu ne može prihvatiti kao dokaz o porijeklu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su upravni organi i Sud BiH pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo, in concreto da su odgovoru zemlje izvoznice dali snagu dokaza, te da je činjenica da li je predmetno vozilo porijeklom iz EU ostala neutvrđena.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o carinskoj politici, kao i odredaba Protokola 2. Sporazuma u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević