Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5709/18 (A. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5709/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5709/18, rješavajući apelaciju Armina Mulića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Armin Mulić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 258351 16 Kž od 28. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 258351 16 K od 8. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Armin Mulić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 258351 16 Kž od 28. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 258351 16 K od 8. aprila 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona FBiH i osuđen je na novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka. Također, apelant je obavezan da oštećenom A.I. naknadi štetu u iznosu od 2.708,77 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka A.I. i B.I. (koje je prvostepeni sud cijenio kao objektivne, jasne i saglasne s ostalim izvedenim dokazima) utvrdio da je apelant kritične prilike više puta čekićem udario po autu oštećenog, uslijed čega su nastala oštećenja na vozilu oštećenog. Dalje je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud visinu učinjene štete utvrdio na osnovu zapisnika o izviđaju štete osiguranja „Bosna Sunce osiguranje“. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da mu nije dozvoljeno da iznese odbranu i da izvodi svoje dokaze, s obzirom da iz zapisnika sa glavnog pretresa od 31. marta 2016.godine proizlazi da je apelant iznio svoju odbranu i unakrsno ispitao sve svjedoke. Zatim, da je prvostepeni sud prihvatio apelantov prijedlog da se kao svjedok sasluša S.B. (na okolnost da je apelant u kritično vrijeme bio kod njega), a od kojeg dokaza je apelant odustao, navodeći da se navedeni svjedok već pet mjeseci nalazi u inozemstvu, te da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je izvođenje ovog dokaza necjelishodno. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, imajući u vidu provedene dokaze, koji su međusobno saglasni i nisu u suprotnosti jedan sa drugim, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio krivični zakon. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći provedene dokaze, izveo pravilan zaključak da je optuženi kritične prilike poduzeo radnje kojima je ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela - oštećenje tuđe stvari, te da je pravilno odredio imovinskopravni zahtjev na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH, koji je utvrđen na osnovu stručne procjene osiguravatelja, čija je djelatnost i procjena visine štete.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi u svojim odlukama nisu uvažili nijedan dokaz koji je apelant predložio niti njegove izjave, a da su prihvatili kontradiktorne izjave oštećenog i njegove supruge, kao i nezakonit dokaz (neovjeren zapisnik o procjeni štete na vozilu oštećenog) koji je neovlašteno i protivpravno sačinio osiguravatelj oštećenog. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 212. stav 3 . Zakona o krivičnom postupku, budući da nisu imali mogućnost za donošenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, odnosno da je samo vještak u parničnom postupku ovlašten da procijeni i utvrdi visinu materijalne štete. Apelant navodi da mu nije data mogućnost da se izjasni o činjenicama i dokazima vezanim za imovinsko pravni zahtjev, te da se drugostepeni sud nije izjasnio o navodima apelanta vezano za imovinskopravni zahtjev. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već je ih zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo i prouzrokovao materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda detaljno i jasno obrazložili zašto su prihvatili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, koje su, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirali u obrazloženju svojih odluka, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević