Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7490/18 (M. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Pretpostavka nevinosti
- Pravovremeno obavještenje
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-7490/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7490/18, rješavajući apelaciju Miroslava Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Pajića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine i S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miroslav Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine i S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 17. januara 2019. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelomično usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine i S1 2 K 028774 18 Ko od 3. jula 2018. godine (o produženju pritvora apelantu), dok je u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije apelacija odbijena. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost kada su redovni sudovi propustili da u odluci o određivanju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Zaključeno je da nije povrijeđena presumpcija nevinosti kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.
Osporena rješenja
6. U postupku ponovne kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora prema apelantu u svojstvu optuženog, pretresno vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora kako zbog postojanja opšteg zakonskog osnova tako i zbog posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Navedena mjera je određena u postupku koji se pred tim sudom vodi protiv apelanta i drugih (ukupno 25 optuženih) zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZFBiH). Navedeno rješenje je doneseno na osnovu odredbe člana 137. stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tačke a) i c)
ZKPBiH.
7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je podsjetio da je pred tim sudom u toku krivični postupak protiv više optuženih među kojima je i apelant, po optužnici Tužilaštva broj T20 0 KTO 0014498 17 potvrđenoj 27. juna 2018. godine, zbog osnovane sumnje da su počinili navedena krivična djela. Vijeće Suda BiH je u obrazloženju rješenja podsjetilo da je prema apelantu mjera pritvora određena nakon potvrđivanja optužnice, rješenjem od 3. jula 2018. godine, zbog kršenja mjera zabrane izrečenih u fazi istrage i zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH. Navedeno rješenje je djelomično preinačeno uvažavanjem žalbe apelantovog branioca povodom koje je doneseno rješenje 13. septembra 2018. godine, kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, ali iz osnova propisanih u članu 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH. U postupku kontrole opravdanosti pritvora, po isteku dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, stranke i apelantova odbrana su pozvane da se izjasne o navedenom, pri čemu apelantova braniteljica nije osporila postojanje osnovane sumnje, ali je osporila postojanje posebnih pritvorskih razloga iz tačaka a) i c) navedene odredbe.
8. Imajući u vidu argumente Tužilaštva, apelanta i njegove braniteljice, Sud BiH je utvrdio da je primjena mjere pritvora prema apelantu neophodna i u daljnjem toku postupka zbog razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH. Obrazlažući postojanje osnovane sumnje koju apelantova odbrana nije osporila, Sud BiH je podsjetio da je osnovana sumnja kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora utvrđena prilikom potvrđivanja optužnice, pri čemu dokazi dostavljeni uz optužnicu ukazuju na opravdanost mjere pritvora u konkretnoj fazi postupka.
9. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH koji se odnosi na okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Sud BiH je kao odlučnu činjenicu cijenio da se apelant duži period nalazio u bjekstvu zbog čega je za njim bila raspisana potjernica; da iz dokumentacije proizlazi da je prema apelantu prethodna mjera pritvora u istrazi zamijenjena mjerama zabrane; da mu je pritvor ponovo određen upravo zbog kršenja mjere zabrane napuštanja boravišta kojom se osiguravalo njegovo prisustvo i kojom je njegovo kretanje bilo ograničeno na njegov dom, a nadležna policijska stanica je imala obavezu da jednom dnevno nasumično kontroliše poštovanje te mjere. Kako iz dokumentacije PU i PS Istočno Sarajevo od 26. marta i 22. maja 2018. godine proizlazi da je apelant, uprkos zabrani, u dva navrata napuštao adresu boravišta bez dozvole suda (bio u bjekstvu) i da je lišen slobode po raspisanoj potjernici, izveden je zaključak da se mjerama zabrane ne može osigurati apelantovo prisustvo u daljnjem toku postupka, odnosno da se ono može osigurati jedino mjerom pritvora.
10. Cijeneći postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH koji se odnosi na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti ili učiniti novo krivično djelo, Sud BiH je podsjetio da je u konkretnoj situaciji ispunjen opšti uslov iz navedene odredbe koji se odnosi na zaprijećenu kaznu (kazna zatvora tri godine ili teža kazna). Zatim su navedene naročite okolnosti kod apelanta, i to da je u periodu od 2010. do 2013. godine više puta osuđivan za istovrsna krivična djela (izazivanje opšte opasnosti, teška krađa, zloupotreba znaka za pomoć i opasnost, nasilničko ponašanje i organizovani kriminal), da odbrana navedenu okolnost o osuđivanosti nije osporila, da mu je pritvor određen zbog kršenja mjera zabrane i da postoje okolnosti vezane za način izvršenja djelā koja su mu optužnicom stavljena na teret i vremenski kontinuitet. Pri ocjeni ovog pritvorskog razloga, kako je dalje navedeno, sud je imao u vidu stav Ustavnog suda BiH zauzet u Odluci AP 4872/18 od 11. oktobra 2018. godine povodom apelacije suoptuženog u istom predmetu (prema kojem je iz istih razloga primijenjena mjera pritvora) iz kojeg proizlazi da za izricanje mjere pritvora moraju postojati ozbiljni razlozi od javnog interesa i da ti razlozi trebaju biti adekvatno obrazloženi. U tom pravcu je ponovljeno da je apelantu prethodno, u istom postupku, bila izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta, da je i pored te mjere i upozorenja da mu u slučaju njenog kršenja može biti određen pritvor, apelant prekršio izrečenu mjeru napuštajući boravište bez dozvole suda (bio u bjekstvu) zbog čega je za njim bila raspisana potjernica po kojoj je ponovo i lišen slobode, te da je u tom periodu (trajanja mjere zabrane) u dva navrata pokazao nasilničko ponašanje (pismena dokumentacija PU i PS Istočno Sarajevo). Imajući u vidu navedene okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti, okolnosti da nije poštovao izrečenu mjeru zabrane i da je u periodu trajanja te mjere u dva navrata zabilježeno njegovo nasilničko ponašanje, te okolnost da se potvrđenom optužnicom tereti za izvršenje više krivičnih djela koja je, kako se sumnja, vršio u kontinuitetu kao pripadnik višečlane dobro organizovane grupe u periodu od 2011. do 2017. godine u kom je izvršen veliki broj krivičnopravnih radnji teške krađe putničkih vozila, proizašao je zaključak da je apelant iskazao spremnost i upornost u vršenju krivičnih djela. Osim toga, Sud BiH je imao u vidu da ranija osuđivanost nije uticala na apelanta da uskladi svoje ponašanje sa društvenim normama jer je, kako se osnovano sumnja, nastavio s kriminalnim aktivnostima, pa je zaključeno da se radi o licu koje je sklono vršenju krivičnih djela te da bi boravkom na slobodi mogao nastaviti ili ponoviti predmetna krivična djela.
11. Osim navedenog, Sud BiH je u konačnici naveo da je polazeći od osnovnog prava optuženih na slobodu i sigurnost, razmotrio i primjenu blažih mjera prema apelantu u smislu člana 131. ZKPBiH. Međutim, s obzirom na sve utvrđene okolnosti kod apelanta, Sud BiH je zaključio da u konkretnoj fazi postupka niti jedna druga mjera osim pritvora ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se s ciljem obezbjeđenja apelantovog prisustva u postupku ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.
12. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice izjavljena protiv rješenja od 2. novembra 2018. godine. Cijeneći neosnovanost žalbenih navoda, apelaciono vijeće je, prije svega, navelo da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 137. stav 1. ZKPBiH utvrđujući da kod apelanta i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora. U tom pravcu je navedeno da žalbom nije ukazano na nove činjenice i okolnosti koje bi bile od uticaja na donošenje drugačije odluke, te je zaključak iz pobijanog rješenja kao pravilan prihvatilo i apelaciono vijeće. S obzirom na to da u žalbi nije osporeno postojanje osnovane sumnje za opstojnost mjere pritvora, to apelaciono vijeće nije preispitivalo prvostepeno rješenje u tom pogledu.
13. Potvrđujući pravilnost i zaključke prvostepenog rješenja u pogledu posebnih pritvorskih razloga, apelaciono vijeće je istaklo da je opasnost od bjekstva dovedena u vezu sa činjenicama i okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu je prvostepeno vijeće imalo u vidu, osim razloga koji su jasno i opširno navedeni na stranici 7. rješenja, činjenicu da je apelant u ranijoj fazi postupka bio u bjekstvu i da je lišen slobode po raspisanoj potjernici, što i po ocjeni apelacionog vijeća opravdava mjeru pritvora, pri čemu razlozi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenog rješenja u ovom dijelu.
14. Apelaciono vijeće, također, smatra da je prvostepeno rješenje pravilno i u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo. U tom pravcu je, nasuprot tvrdnjama odbrane, prvostepeno vijeće imalo u vidu stavove iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 4872/18 od 11. oktobra 2018. godine, dakle okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti koje su zatim dovedene u vezu sa činjenicom da se apelant potvrđenom optužnicom tereti za izvršenje krivičnih djela organizovani kriminal i teška krađa, koja je, kako se osnovano sumnja, činio u kontinuitetu kao član višečlane dobro organizovane grupe. Stoga je, prema mišljenju apelacionog vijeća, prvostepeno rješenje u ovom dijelu kao i u dijelu koji se odnosi na mogućnost primjene blažih mjera pravilno, zakonito i argumentovano, što žalbu čini neosnovanom.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
15. Apelant ukazuje da mu je rješenjima o produženju pritvora koja su donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U suštini, apelant ukazuje da se u slučaju kršenja mjera zabrane može ali ne mora odrediti pritvor, i to samo u slučaju ekstremnog kršenja mjera zabrane, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Smatra da zamjena mjere zabrane pritvorom mora biti u uskoj vezi s razlogom zbog kojeg je određena a ne u vezi s „bilo kojim razlogom“, kako je osporenim rješenjima pogrešno protumačeno. Što se tiče pogrešnog tumačenja posebnog pritvorskog razloga iz tačke a) člana 132. stav 1. ZKPBiH (opasnost od bjekstva), Sud BiH je izgubio iz vida da je svrha pritvora osiguranje prisustva optuženog u krivičnom postupku. U tom kontekstu, smatra da nedostaju jasni razlozi u pogledu naročite opasnosti da bi mogao pobjeći, iz kojih bi proistekao nesumnjiv zaključak da je kršenjem mjera zabrane ugrozio konkretan krivični postupak. Podsjetio je da mu je prethodni pritvor u kom je proveo šest mjeseci ukinut 27. novembra 2017. godine od kada se nalazio u kućnom pritvoru (prema mjeri zabrane), nakon čega je ponovno pritvoren zbog kršenja mjera zabrane, ali bez jasnih i relevantnih faktora koji bi ukazivali na njegov bijeg. Također ukazuje da se obrazloženje rješenja u pogledu ovog osnova razlikuje od prethodnog (iz jula 2018. godine), ali da razlozi pokazuju da ukidanje pritvora nije stvarno razmotreno jer nije navedena niti jedna činjenica koja bi ukazivala na stvarnu opasnost od bijega. Apelant tvrdi i da je u konkretnom slučaju Sud BiH postupio suprotno svojoj praksi u, kako navodi, identičnoj situaciji i pri tom se pozvao na predmet Zoran Tubić. Prema njegovoj interpretaciji, Sud BiH je u tom predmetu i pored činjenice da je Tubić tri puta prekršio mjere zabrane napuštanja boravišta odbio prijedlog Tužilaštva BiH da mu odredi pritvor, ističući da kršenje mjere zabrane napuštanja doma u okolnostima konkretnog slučaja nisu od takvog značaja da bi mu bilo neophodno odrediti pritvor, posebno imajući u vidu da ovakvim njegovim ponašanjem nisu nastupile bilo kakve štetne posljedice za postupak koji se vodi protiv njega, odnosno okolnosti koje bi nužno povukle određivanje pritvora.
16. U pogledu neosnovanosti pritvorskog razloga iz tačke c) iste zakonske odredbe, apelacijom je ukazano na Odluku AP 4872/18 donesenu povodom apelacije suoptuženog u istom predmetu, te je u tom pravcu navedeno da u osporenim rješenjima o produženju pritvora nedostaju jasni i konkretni razlozi koji opravdavaju bojazan da će krivično djelo biti dovršeno ili ponovljeno. Apelant tvrdi da dijelovi oba osporena rješenja koji se odnose na ispunjenost uslova iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH predstavljaju najgrublje kršenje pretpostavke nevinosti na njegovu štetu. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Matijašević protiv Srbije i Peša protiv Hrvatske. Osim toga, apelant smatra i da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku, budući da se nalazi u pritvoru, da je glavni pretres započeo 24. septembra 2018. godine i da se odlaže iz razloga koji su izvan njegove kontrole (nedolazaka svjedoka), imajući pri tom u vidu činjenicu da je Sud BiH dužan postupati s posebnom hitnošću.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da je suprotno navodima apelacije sud dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja pobijanog rješenja cijeneći da je mjera pritvora kao najstroža mjera za obezbjeđenje prisustva optuženog jedina adekvatna mjera u konkretnim okolnostima. Smatra da apelantova odbrana banalizuje kršenje mjera zabrane koje je počinio apelant, budući da apelant nije poštovao odluke suda i da je u fazi istrage i trajanja mjere zabrane bio u bjekstvu, što upućuje na logičan zaključak da se mjerama zabrane ne može osigurati njegovo prisustvo. Osim toga, Sud BiH je pri donošenju osporenih rješenja imao u vidu Odluku Ustavnog suda AP 4872/18, kao i praksu Evropskog suda, zbog čega se pobijana rješenja u smislu konkretizacije razloga za mjeru pritvora razlikuju od prethodnih rješenja, na što je i apelacijom ukazano. Na taj način, nije prekršena presumpcija nevinosti, kako apelant pogrešno smatra, već su okolnosti koje se tiču njegove ličnosti dovedene u vezu s postojanjem naročitih okolnosti u konkretnoj situaciji. U pogledu neosnovanosti tvrdnji koje se odnose na suđenje u razumnom roku, Sud BiH je istakao da iz stanja spisa proizlazi da niti jedno ročište nije odloženo neopravdano nego iz objektivnih okolnosti koje su predviđene procesnim zakonom. U tom pravcu su u odgovoru detaljno obrazloženi razlozi odlaganja iz kojih u suštini proizlaze objektivne okolnosti (bolest jednog od optuženih, dugotrajnost davanja iskaza svjedoka) koje nisu usmjerene na odugovlačenje postupka, kako apelant neosnovano tvrdi, pa stoga nije ni došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (...)
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (...)
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(...)
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;
[…]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, […] Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
[…]
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
2. Savko ko je uhapšen bit će odmah obavješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
(…)
26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U suštini, ne dovodeći u pitanje postojanje osnovane sumnje, apelant osporava rješenja Suda BiH kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH, pa će Ustavni sud apelantove navode, prije svega, ispitati u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine).
28. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca, mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. god.).
29. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104., 12. juni 2008. godine, s dodatnim referencijama).
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. ZKPBiH, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem.
31. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak oba vijeća Suda BiH da su i dalje ispunjeni uslovi za produženje pritvora propisani članom 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH.
32. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
33. U konkretnom slučaju, apelaciono vijeće je cijeneći neosnovanost žalbenog navoda kojim je ukazano na nepostojanje opasnosti od bjekstva kao posebnog pritvorskog razloga podsjetilo da je prvostepeno vijeće pravilno cijenilo sve principe i standarde uspostavljene praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz kojih proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, te da se svrha uspješnog okončanja krivičnog postupka ne može ostvariti mjerama zabrane. U tom pravcu je ponovljeno obrazloženje prvostepenog rješenja dato na stranici 7. iz kojeg proizlaze konkretne okolnosti koje se tiču prošlosti i ličnosti apelanta, i to da mu je prethodno, u fazi istrage, bio određen pritvor, da je navedena mjera zamijenjena mjerama zabrane napuštanja boravišta i da tu mjeru apelant nije poštovao (nije poštovao odluku suda) zbog čega je protiv njega radi osiguranja prisustva u konkretnom krivičnom postupku raspisana potjernica po kojoj je lišen slobode, da je duži period bio u bjekstvu, te da je u dva navrata, u periodu trajanja mjere zabrane, evidentirano njegovo nasilničko ponašanje (pismena dokumentacija PU Istočno Sarajevo). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja zapaža da je Sud BiH konkretizovao i argumentovao posebne okolnosti kod apelanta koje se tiču njegovog ponašanja i ličnosti u vezi s prethodno izrečenom mjerom zabrane napuštanja boravišta, dovodeći ih u vezu s okolnostima konkretnog slučaja iz kojih je proizašao zaključak da postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se apelantovo prisustvo s ciljem uspješnog okončanja postupka može osigurati jedino mjerom pritvora. Iz navedenog proizlazi da mjera pritvora po ovom osnovu, nasuprot apelantovim tvrdnjama, nije izrečena samo zbog kršenja mjere zabrane kojom je, između ostalog, apelant bio upozoren da ona može biti zamijenjena pritvorom u slučaju njenog kršenja, odnosno usljed napuštanja boravišta. Cijenjeni su osim ovog i svi drugi relevantni faktori koji u konkretnim okolnostima upućuju na zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva i stoga neophodnosti pritvora, pa stoga apelantovo pozivanje na druge odluke Suda BiH i praksu Evropskog suda nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu, te Ustavni sud smatra da je apelantov prigovor u pogledu nedostatka konkretnih razloga za opasnost od bjekstva neosnovan.
34. Što se tiče pritvorskog razloga propisanog u odredbi člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, dakle opasnosti od izvršenja ili ponavljanja krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom određeno da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
35. Ustavni sud napominje da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, br. 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Također, samo lične prilike osumnjičenog odnosno optuženog ne mogu biti osnov za zaključak da je osumnjičeni odnosno optuženi sklon vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (op. cit,. Ilijkov protiv Bugarske, st. 80˗81, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
36. U vezi s navedenim stavovima, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, prije svega, ispitalo objektivni uslov iz zakonske odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, dakle zaprijećenu kaznu (tri godine ili teža kazna) cijeneći da je prvostepeno vijeće u tom segmentu navelo jasne i argumentovane razloge i da su krivična djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret, obuhvaćena propisanom visinom zaprijećene kazne. Stoga je navedena okolnost koja se tiče težine krivičnih djela u vezi s objektivnim uslovom (zaprijećenom kaznom) jasno objašnjenja uz argumente koji upućuju na osnovanu sumnju u počinjenje krivičnih djela, koju apelant ne spori. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnoj tački Sud BiH je nadalje cijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta. U tom pravcu je apelaciono vijeće, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije konkretizirao naročite okolnosti, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su u rješenju navedeni, uz zaključke do kojih je prvostepeni sud došao imajući pri tom u vidu stav zauzet u Odluci AP 4872/18 saoptuženog Z. M. U tom pravcu je, prije svega, ukazano na činjenice koje odbrana nije osporavala a tiču se apelantove ranije osuđivanosti za ista i istovrsna krivična djela (opširno navedeno na stranici 9. prvostepenog rješenja). Zatim su navedeni dokazi, pismena dokumentacija PU i PS Istočno Sarajevo iz marta i maja 2018. godine (period trajanja mjere zabrane) o apelantovom nasilničkom ponašanju (fizički napad i upućivanje ozbiljne prijetnje) na osnovu koje je izveden zaključak u pogledu apelantove prošlosti, ponašanja i ličnosti, uz zaključak u pogledu apelantove spremnosti i upornosti u vršenju krivičnih djela koje u konkretnoj situaciji predstavljaju naročite okolnosti. Navedene okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti su zatim dovedene u vezu s konkretnom, potvrđenom optužnicom i činjenicom da se apelant tereti za izvršenje krivičnih djela organizovani kriminal i teška krađa, i to, kako se osnovano sumnja, kao pripadnik višečlane dobro organizovane grupe koja je u periodu od 2011. do 2017. godine počinila veliki broj teških krađa putničkih vozila. Sve navedene okolnosti kojima je obuhvaćen i vremenski kontinuitet u vršenju krivičnih djela za koje se osnovano sumnja da ih je apelant počinio, kako je obrazloženo, dovode do zaključka da je apelant lice koje je sklono vršenju krivičnih djela i da ranija osuđivanost nije uticala na usklađivanje njegovog ponašanja s društvenim normama, te da stoga postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu nastavio s izvršenjem, odnosno ponavljanjem krivičnih djela.
37. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (op. cit. Aleksanyan protiv Rusije, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao postati nedostupan (opasnost od bjekstva) odnosno da bi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). U tom kontekstu je također preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera koje su bile određene u prethodnoj fazi (istrazi) nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao pobjeći ili ponoviti krivično djelo.
38. U odnosu na drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije, kojim je garantirano: „ Svako ko je uhapšen ili pritvoren u […] ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja […]“, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na suđenje u razumnom roku zbog činjenice da se nalazi u pritvoru od 3. jula 2018. godine, da je glavni pretres započeo 24. septembra 2018. godine i da se odlaže iz razloga koji su izvan njegove kontrole, konkretno, nedolaska jednog od optuženih, prekida i nastavaka svjedočenja, iako se u pritvorskim predmetima zahtijeva hitno postupanje. Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama naveo da postoje jasni i dovoljni razlozi za produženje pritvora apelantu. Također, Ustavni sud ima u vidu navode odgovora na apelaciju Suda BiH iz kog proizlazi da se radi o predmetu kojim je obuhvaćen veliki broj optuženih (25) za koje postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela (iz optužnice), da niti jedno ročište nije odloženo neopravdano nego iz objektivnih okolnosti koje su predviđene procesnim zakonom. U tom pravcu su u odgovoru detaljno obrazloženi razlozi odlaganja iz kojih u suštini proizlaze objektivne okolnosti (bolest jednog od optuženih, dugotrajnost davanja iskaza svjedoka) koje, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu usmjerene na odugovlačenje postupka već su diktirane objektivnim okolnostima koje procesni zakon dozvoljava. U tom smislu, Ustavni sud smatra da u konkretnim okolnostima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije na suđenje u razumnom roku.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
40. Konačno, Ustavni sud ukazuje da član 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da bude obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega, te da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere.
41. Imajući u vidu da apelant tvrdnje o povredi stava 2. člana 5. Evropske konvencije dovodi u vezu s nedostatkom razloga u pogledu posebnog osnova za mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačke
a) i c) ZKPBiH za koje je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da su potpuni, jasni i argumentovani, proizlazi da su navodi o povredi ovog prava neosnovani. Nadalje, u konkretnom slučaju apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe apelacionom vijeću protiv prvostepenog rješenja kojim mu je produžen pritvor o kojoj je apelaciono vijeće donijelo odluku pri čemu su razmotreni svi apelantovi žalbeni navodi i dati razlozi zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
43. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđena pretpostavka nevinosti.
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
45. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
(…) 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
46. Apelant tvrdi da dijelovi oba osporena rješenja koji se odnose na ispunjenost uslova iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH predstavljaju najgrublje kršenje pretpostavke nevinosti na njegovu štetu. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije i Peša protiv Hrvatske.
47. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30. § 56; Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).
48. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je, prema apelantovoj tvrdnji, sporna konstatacija u osporenim rješenjima iznijeta u kontekstu procjene postojanja naročitih okolnosti za određivanje pritvora u smislu člana 132. stav 1. tačke a) i
c) ZKPBiH. Nadalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je iznijeta u kontekstu procjene apelantove ličnosti, koja se nužno, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mora zasnivati na ranijoj osuđivanosti. Najzad, sporne konstatacije iznijete su na osnovu procjene o postojanju osnovane sumnje koju apelant ne dovodi u pitanje, kontinuiteta preduzimanja radnji za koje se apelant tereti (od 2011. do 2017. godine), a što on također ne osporava, te činjenice da je prekršio izrečene mjere zabrane, a što je u postupku također nesporno utvrđeno. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se ne radi o konstataciji koja ima učinak jasne sudske objave, u odsustvu pravosnažne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju (mutatis mutandis, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, stav 48, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 150. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, tačka 53, dostupna na www.ustavnisud.ba).
49. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe na rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivična djela za koja je optužen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom vezanom za utvrđivanje postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH prejudicirao apelantovu krivicu.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević