Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6555/18 ("Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad i G. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6555/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6555/18, rješavajući apelaciju "Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad i i Gruje Todorovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli "Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad i Grujo Todorović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 197517 18 Rev od 23. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Eksport-import Grading" d.o.o. Mrkonjić Grad i Grujo Todorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 13. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 197517 18 Rev od 23. augusta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se poništi sudsko poravnanje zaključeno 2009. godine između apelanata i tuženog („H&G“ d.o.o. Banjaluka).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, u smislu odredbi člana 92. stav
3. Zakona o parničnom postupku, u ovom predmetu nastupila prekluzija u odnosu na pravo apelanata da traže poništenje sudskog poravnanja, jer su tužbu podnijeli 2013. godine, odnosno po isteku zakonom propisanog subjektivnog roka od tri mjeseca u kojem su mogli zahtijevati poništenje. Vrhovni sud je naveo da rok počinje teći od dana saznanja za razloge pobijanja i da su apelanti već 2009. godine znali za te razloge budući da su tada podnijeli prvu tužbu za poništenje poravnanja, koju su naknadno povukli. Vrhovni sud je dalje naveo da poravnanje ima karakter ugovora zaključenog između parničnih stranaka i da ugovor pri čijem su zaključenju postojale mane volje nije ništav nego rušljiv. Vrhovni sud je ukazao da su odredbama člana 117. Zakona o obligacionim odnosima propisani rokovi za pobijanje rušljivih ugovora koji su prekluzivni, a ne zastarni rokovi za koje važe pravila o zastoju i prekidu zastarijevanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se protekom prekluzivnih rokova gasi pravo na tužbu, a da su apelanti u konkretnom slučaju propustili i rok iz člana 117. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se nižestepeni sudovi nisu ni trebali upuštati u meritum i utvrđivali da li su apelanti zbog prijetnji tuženog, koja je kod njih izazvala opravdan strah, bili prinuđeni na zaključenje spornog sudskog poravnanja, te da su tužbu trebali odbaciti. Vrhovni sud je naveo da se, međutim, radi o povredi parničnog postupka koja nije imala uticaj na pravilnost i zakonitost odluka nižestepenih sudova, jer su posljedice odbijanja tužbenog zahtjeva i odbacivanja tužbe u ovom slučaju identične.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je pogrešan stav Vrhovnog suda da im je protekao rok za podnošenje tužbe za poništenje spornog sudskog poravnanja, te da se u ovom predmetu treba primijeniti objektivni rok od pet godina za podnošenje tužbe. Apelanti su istakli da je zakonski zastupnik tuženog prijetio drugoapelantu, te da je drugoapelant poravnanje potpisao u strahu za svoj život i život njegove porodice, koje stanje je trajalo duži period zbog ponovljenih prijetnji, pa su apelanti tužbu za poništenje poravnanja podnijeli u okviru roka od pet godina.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević