Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3286/17 (A.N.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3286/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3286/17, rješavajući apelaciju A.N., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija A.N. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000486 17 GŽ od 3. travnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A.N. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnio je 2. kolovoza 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 000486 17 GŽ od 3. travnja 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Sokocu-Odjel u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Općine Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. ožujka 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. ožujka 2019. godine, Osnovni sud 19. ožujka 2019. godine, a tužena je dostavila odgovor na apelaciju 15. ožujka 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je Osnovnom sudu 27. ožujka 2008. godine podnio tužbu u kojoj je istakao da je vlasnik zemljišta u Lukavici, koje je stekao po osnovi kupoprodajnog ugovora zaključenog 2001. godine sa ranijim vlasnicima, te da je tužena 2002. godine donijela rješenje o urbanističkoj suglasnosti i rješenje o odobrenju za građenje, nakon čega je apelant sagradio stambeno-poslovni objekt. Apelant je istakao da je spor u konkretnom slučaju nastao kada je on, sukladno urbanističkom planu Grada Istočno Sarajevo, zatražio od tužene da mu izda urbanističku suglasnost za izgradnju pristupnog puta, od glavne ulice do objekta, a potom da Skupština općine donese odluku o izuzimanju zemljišta od sadašnjih vlasnika u svrhu izgradnje pristupnog puta. Apelant je, također, u tužbi naveo da mu je rješenjem iz 2004. godine tužena izdala urbanističku suglasnost, ali da još nikad nije donijela odluku o izuzimanju zemljišta od sadašnjih vlasnika, čime je apelant onemogućen ispuniti uvjete i podnijeti odobrenje za građenje pristupnog puta, niti je bio u mogućnostida koristiti svoj stambeno-poslovni objekt u periodu od 2004. do 2008. godine. Zbog navedenog, apelant u tužbi potražuje naknadu štete i traži da sud obveže tuženu da u roku od 30 dana provede sve potrebne radnje na izvršenju svog rješenja iz 2004. godine, odnosno da Skupština općine donese odluku o izuzimanju zemljišta u svrhu izgradnje pristupnog puta.

6. U tijeku postupka pred Osnovnim sudom, između ostalog, izvršeno je vještačenje vještaka financijske struke (V.V.) i geodetske struke (G.M.), kao i uviđaj sa lica mjesta, te su saslušana dvojica svjedoka P.M. i D.O. i apelant kao parnična stranka.

7. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 000486 08 P od 2. srpnja 2009. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.

8. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv prvostupanjske presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 89 1 P 000486 11 Gž od 27. prosinca 2011. godine kojim je uvažio apelantov priziv, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, nalazeći da prvostupanjska presuda ne sadrži savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza.

9. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 000486 12 P 2 od 10. lipnja 2014. godine obvezana je tužena da apelantu na ime izgubljene dobiti, što predstavlja štetu zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora za period od 2004. do 2008. godine, isplati određeni novčani iznos.

10. Rješenjem Okružnog suda broj 89 1 P 000486 14 GŽ 2 od 23. lipnja 2015. godine uvažen je priziv tužene, te je Presuda Osnovnog suda broj 89 1 P 000486 12 P 2 od 10. lipnja 2014. godine ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak radi odlučivanja o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

11. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 000486 12 P 2 od 30. lipnja 2016. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, obvezana je tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na ročištu za glavnu raspravu izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, da je saslušao apelanta kao parničnu stranku, da je pročitao izjave dvojice svjedoka i zapisnik o izvršenom uviđaju, nalaz i stručno mišljenje povjerenstva Odjela za prostorno uređenje i komunalne poslove, kao i nalaze i mišljenja dvojice vještaka financijske struke (V.V.) i geodetske struke (G.M.), te dopunske nalaze tih vještaka. Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnina 2001. godine, kojim je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao i da je ovim ugovorom kupio pravo korištenja pristupnog puta duljine 100 m. Osnovni sud je, također, naveo da je nesporno da je apelant od Odjela tužene za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove od 2002. godine dobio rješenje o urbanističkoj suglasnosti za izgradnju stambeno-poslovnog objekta i rješenje o odobrenju za građenje, nakon čega je apelant započeo graditi predmetni stambeno-poslovni objekt. U svezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao na odredbe članka 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim su propisana opća načela po osnovi odgovornosti, te je utvrdio da postoji odgovornost tužene zbog toga što je bila dužna i obvezna apelantu nakon izdavanja urbanističke suglasnosti i rješenja o građenju osigurati pristupni put. Osnovni sud je zaključio da je tužena svojim nečinjenjem prouzrokovala štetu apelantu, jer apelant nije mogao koristiti i izdavati poslovni prostor kao magacinski prostor sve do 2008. godine, kada je apelant sam izgradio sebi pristupni put.

13. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 000486 17 GŽ od 3. travnja 2017. godine uvažen je priziv tužene, te je prvostupanjska presuda preinačena, tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

14. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da se šteta koju apelant potražuje u ovoj parnici odnosi na izmaklu dobit, tzv. negativna šteta, pošto je neki događaj spriječio nastanak koristi. U svezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao na odredbe članka 189. stavak 3. ZOO, te je istakao da se dobitak za koji se po subjektivnim procjenama i željama pretpostavlja da će nastupiti ne može smatrati elementom integralne naknade štete. Okružni sud je, također, ukazao na odredbe članka 262. stavak 2. ZOO prema kojim se naknada štete može zahtijevati samo od one osobe koja nije ispunila ugovornu obvezu. Prema stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju apelant zahtijeva naknadu štete zbog nedonošenja odluke nadležnog tijela u upravom postupku, jer je iz navedenog razloga bio spriječen koristiti, odnosno izdavati u zakup poslovni prostor. Okružni sud je istakao da bi, sukladno odredbama čl. 154, 155. i 158. ZOO, postojala odgovornost štetnika za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene određene zakonske pretpostavke, a to je, u prvom redu, da postoji šteta na strani apelanta kao tužitelja. U svezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva. Naime, prema stavu Okružnog suda, apelantov tužbeni zahtjev se odnosi na nepostupanje tužene, odnosno na nedonošenje odluke, a u ovom parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati i ocjenjivati iz kojih razloga upravno tijelo tužene nije donijelo akt. Po ocjeni Okružnog suda, odlučna činjenica za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanta je to što apelant nije koristio zakonska prava podnošenjem priziva odgovarajućem tijelu za nepostupanje tužene, a potom i pokretanje upravnog spora, jer se ovo pitanje može samo ocijeniti u upravnom postupku i upravnom sporu i time eventualno ostvariti osnova za naknadu tražene štete ukoliko se utvrdi odgovornost tužene za nepostupanje, tj. radi se o drugoj vrsti postupka, pa stoga na strani tužene nema odgovornosti, kao zakonske pretpostavke za naknadu štete, sukladno navedenim odredbama ZOO. Osim toga, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje je li došlo do umanjenja apelantove imovine, naročito ako se ima u vidu činjenica da sporni objekt, prema zapisniku iz 2009. godine, nije bio građevinski završen u spornom vremenskom razdoblju, što je apelant djelomično potvrdio u svom iskazu, te da nema upotrebnu dozvolu, odnosno nikad nije stavljen u funkciju. Okružni sud je istakao da navedeno predstavlja smetnju za izdavanje poslovnog prostora u zakup, a apelant nije ponudio dokaze kada bi se realno moglo očekivati da će objekt biti sagrađen i početi raditi. Prema zaključku Okružnog suda, da bi apelant kao oštećeni imao pravo na naknadu štete zbog izgubljene koristi, nije dovoljno samo utvrditi postojanje mogućnosti da se objekt koristi nego se u stvarnosti mora dokazati da je nastala šteta zbog nekorištenja, što apelant nije učinio u konkretnom slučaju. S tim u svezi, Okružni sud je istakao da to što je apelant ukazao na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji je obračunao kolika je cijena zakupa poslovnih zgrada u Općini Istočno Novo Sarajevo, ne može biti dokaz o visini izgubljene koristi, jer u postupku se mora dokazati izgubljena korist koja je na granici sigurnosti, a ne mogućnosti, čega u konkretnom slučaju nema. Osim toga, Okružni sud je istakao da činjenica da su u međuvremenu, po nalazu vještaka geodetske struke, na predmetnim parcelama vršene promjene titulara vlasništva parcele koja je trebala biti opredijeljena kao pristupni put apelanta, ne može se staviti na teret tuženoj, jer je promjena izvršena prema kupoprodajnom ugovoru na temelju kojeg je kao titular vlasništva upisan S.B.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu je tužena bila dužna sukladno planskoj dokumentaciji urediti pitanje pristupnog puta i izgradnje stambeno-poslovnog objekta, jer je to u njezinoj isključivoj nadležnosti, te da mu je tužena usljed nečinjenja prouzrokovala štetu koju potražuje, budući da nije mogao koristiti i izdavati poslovni prostor kao magacinski sve do 2008. godine. Apelant je istakao da je došlo do nezakonitih promjena u katastarskom operatu, te da je navedeni pristupni put dodijeljen drugoj osobi, a za izvršene promjene je po zakonu nadležna isključivo tužena. Apelant je, također, istakao da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno vještačenje vještaka financijske struke koji je na temelju zone u kojoj se nalazi predmetni objekt i mogućnosti korištenja obzirom na stanje i opremljenost iskazao zakupninu za sporno razdoblje. Apelant je naveo da je Okružni sud pogrešno zaključio da predmetni poslovni prostor nije bio izgrađen za razdoblje koje se u tužbi potražuje, jer je to suprotno dokazima provedenim u spisu iz kojih proizlazi da se taj prostor mogao koristiti kao magacinski, te da određeni radovi (kao što je postavljanje pločica, sijalica i sl.) nisu završeni, ali da navedeno nije smetnja za korištenje prostora kao magacinskog. Osim toga, apelant je naveo da je u navedenom predmetu učinjena i povreda prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te je predložio da Ustavni sud donese odluku o isplati pravičnog iznosa na ime nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj presudi, te je predložio da se apelantova apelacija odbije kao neutemeljena, jer nisu učinjene povrede na koje apelant ukazuje.

17. Osnovni sud je istakao da, sagledajući cjelokupnu apelaciju, kao i način i postupak rada u ovome predmetu, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.

18. Tužena je navela da apelant u apelaciji ne navodi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Tužena smatra da su postupajući sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, da je u ovom sporu postupak pravilno proveden pred redovitim sudovima, da su utvrđene sve relevantne činjenice, da su izvedeni dokazi pravilno ocijenjeni i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da su navedene presude u cijelosti zakonite i samim tim ne postoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, tužena navodi da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su redoviti sudovi primijenili zakon osim u slučajevima u kojima su te odluke povrijedile ustavno pravo, te smatra da u konkretnom slučaju tih okolnosti nema, odnosno da nije bilo povreda ustavnog prava, zbog čega predlaže da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju kao neutemeljenu ili odbaci kao nedopustivu obzirom na to da je ona neutemeljena i apelantovi zahtjevi nisu opravdani.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Članak 154.

(1) Tko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potječe povećana opasnost štete za okolicu, odgovara se bez obzira na krivnju.

(3) Za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Članak 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog «njezinog» povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Članak 158.

Krivnja postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Članak 189. stavak 3.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Članak 262. stavak 2.

(2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zadocni sa njezinim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Propis je objavljen na srpskom jeziku i latiničnom pismu, a za potrebe ove odluke korišten je neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 000486 17 GŽ od 3. travnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. lipnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. kolovoza 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije uključujući suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].

27. U odnosu na apelantove navode da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 28. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda uvažen priziv tužene, te da je prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena, zbog nedonošenja odluke o izuzimanju zemljišta u svrhu izgradnje pristupnog puta, isplati naknadu štete na ime izgubljene dobiti, a koja predstavlja štetu zbog nemogućnosti korištenja apelantovog poslovnog prostora za razdoblje od 2004. do 2008. godine. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Okružnog suda koji je, najprije, istakao da u parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati i ocjenjivati iz kojih razloga upravno tijelo tužene nije donijelo akt, jer se navedeno može utvrđivati i ocijeniti u upravnom postupku i upravnom sporu i time eventualno ostvariti osnova za naknadu tražene štete, a apelant nije koristio zakonska prava podnošenjem priziva odgovarajućem tijelu za nepostupanje tužene, pa potom i pokretanje upravnog spora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile zakonske pretpostavke za naknadu štete, sukladno relevantnim odredbama ZOO, a to je, u prvom redu, postojanje štete na strani apelanta, odnosno da je došlo do umanjenje apelantove imovine, jer apelant to nije dokazao izvedenim dokazima. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u svezi sa navedenim dao dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. 29. U svezi sa apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

30. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 27. ožujka 2008. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 000486 17 GŽ od 3. travnja 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao devet godina.

31. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po apelantovoj tužbi radi naknade štete, te da je u postupku proveden veći broj dokaza, između ostalog, saslušana su dva svjedoka i apelant kao parnična stranka, obavljen je uviđaj na licu mjesta, te izvršeno vještačenje vještaka financijske struke i geodetske struke i dopunsko vještačenje ovih vještaka. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je u razdoblju od devet godina na dvije sudske instance doneseno šest odluka od čega su četiri meritorne odluke. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud u dva navrata predmet vraćao prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Međutim, Ustavni sud ukazuje na već navedene okolnosti konkretnog slučaja iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizlazi da su redoviti sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu, naročito imajući u vidu da iz stanja spisa proizlazi da su sudovi u relativno kratkom roku donosili svoje odluke. 32. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, da je postupak ukupno trajao devet godina u kojem razdoblju su redoviti sudovi donijeli šest odluka od čega četiri meritorne odluke i dva procesna rješenja, odnosno da nema elemenata koji ukazuju da su redoviti sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, te da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. 33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostala prava 34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene odredaba ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku koji je relativno složen, koji je trajao ukupno devet godina, a u okviru kojeg razdoblja je doneseno šest odluka, od čega su četiri meritorne odluke i dva procesna rješenja, odnosno u kojem nema elemenata koji ukazuju da su redoviti sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu. 36. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje navedenih prava dovodi u svezu sa navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni. 37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3286/17 (A.N.) | Sudska praksa | Aktio