Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2398/18 (V.S. i J.B.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2398/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine, u predmetu broj AP-2398/18, rješavajući apelaciju V. S. i J. B., na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele V. S.

i J. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 045502 15 Rev od 16. siječnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 002029 14 Rsž2 od 26. ožujka 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 002029 14 Rsž od 17. srpnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 045502 14 Rs2 od 11.

prosinca 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. S. i J. B. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Saudin Zaklan, odvjetnik iz Mostara, podnijele su 20. travnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 045502 15 Rev od 16. siječnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Rs 002029 14 Rsž2 od 26. ožujka 2015. godine, Presude Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 002029 14 Rsž od 17. srpnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 045502 14 Rs2 od 11. prosinca 2014. godine.

2. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 17. srpnja 2014. godine djelimično je uvažena žalba tuženog (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave), pa je preinačena prvostupanjska presuda od 10. siječnja 2013. godine, u odnosu na dosuđeni dio na ime povećanja plaća po osnovu godina radnog staža za period od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2012. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantica u tom dijelu (stavak I izreke). Prvostupanjska presuda je ukinuta u odnosu na obje apelantice u dijelu koji se odnosi na naknadu za ishranu, a u odnosu na apelanticu V.S. ukinuta je i u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevoz, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučenje (stavak II izreke). U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena (stav III izreke). U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je iz prvostupanjskog spisa vidljivo da apelantice traže isplatu razlike plaća za određeni period, tvrdeći da im je plaća po osnovu radnog staža trebala biti svake godine povećana za 0,6% sukladno Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) a ne po 0,5% kako je to isplaćivano. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 5. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) propisano da se osnovna plaća svakog suca uvećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, a najviše do 40 godina. S obzirom da je navedeno pravo regulirano Zakonom o plaćama i naknadama, kao posebnim zakonom, Kantonalni sud je zaključio nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora.

3. Općinski sud, odlučujući u ponovnom postupku u dijelu u kojem je predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje, donio je presudu od 11. prosinca 2014. godine kojom je obavezao tuženog da apelanticama isplati određene novčane iznose na ime naknade za ishranu za period od 1. siječnja 2008. do 30. rujna 2012. godine, dok je preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev apelantica odbijen. Odlučujući o žalbama apelantica i tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu od 26. ožujka 2015. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio navedenu presudu.

4. Protiv presuda Kantonalnog suda od 17. srpnja 2014. godine i 26. ožujka 2015. godine apelantice su izjavile revizije, te je tuženi protiv presude Kantonalnog suda od 26. ožujka 2015. godine izjavio reviziju.

5. Presudom Vrhovnog suda od 16. siječnja 2018. godine odbačene su revizije apelantica izjavljene protiv presude Kantonalnog suda od 17. srpnja 2014. godine i presude Kantonalnog suda od 26. ožujka 2015. godine (stavak I izreke). Usvojena je revizija tuženog protiv presude Kantonalnog suda od 26. ožujka 2015. godine i obje nižestupanjske presude su preinačene tako da se odbija zahtjev apelantica za isplatu naknade za ishranu u periodu od 1. siječnja 2008. do 30. rujna 2012. godine (stavak II izreke).

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizije apelantica protiv navedenih presuda Kantonalnog suda nisu dopuštene s obzirom da nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvijeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da nema osnove za izuzetno odlučivanje o revizijama apelantica u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP-a. Nadalje, razmatrajući reviziju tuženog protiv presude Kantonalnog suda od 26. ožujka 2015. godine (u pogledu odluke o isplati naknade za ishranu), Vrhovni sud je ukazao da Zakonom o plaćama i naknadama nije propisana naknadu za ishranu i troškove prijevoza za vrijeme rada u utuženom periodu. Vrhovni sud je istakao da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/11 od 24. siječnja 2012. godine, na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi, utvrđeno je da Zakon o plaćama i naknadama u dijelu koji se odnosi na naknade sudaca i tužitelja nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te je naloženo Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine dopuni Zakon poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i regulira prava sudaca, tužitelja i stručnih suradnika, između ostalog, u odnosu na naknadu za troškove prehrane, troškove prijevoza na posao i sa posla. Vrhovni sud je ukazao da Zakon o plaćama i naknadama nije dao pravo na naknadu za prehranu za period od 2005. godine, kada je donesen, pa do 28. rujna 2012. godine, kad je protekao rok za njegovu dopunu, dok navedenom odlukom Ustavnog suda nije utvrđeno retroaktivno djelovanje te odluke, tako da nije bilo osnova za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva apelantica.

7. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2563/14 od 16. rujna 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-4504/14, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 002029 14 Rsž od 17. srpnja 2014. godine. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija apelantica protiv navedene presude odbačena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda (u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za povećanje plaća po osnovu godina radnog staža) konačna odluka. Takođe, Ustavni sud konstatuje da je, u odnosu na zahtjev apelantica za isplatu naknade za ishranu, konačna odluka presuda Vrhovnog suda (kojom su obje nižestupanjske presude preinačene tako da je odbijen zahtjev apelantica za isplatu naknade za ishranu).

Apelacioni navodi

8. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantice navode da je Opći kolektivni ugovor obvezujući je za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, javne ustanove i druge pravne subjekte, te je shodno principu „in favorem laboratoris“ ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim ili drugim kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se pravo najpovoljnije za zaposlenika. Također, apelantice navode da je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se sucima za vrijeme obavljanja sudačke funkcije ne može umanjiti plaća i druge naknade, u koje spada pravo na ishranu, zbog čega tuženi nije mogao odbiti njihov zahtjev pozivajući se na zakon, kao hijerarhijski niži propis. Osim toga, apelantice navode da su u tužbi istakle da su dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike kojima je isplaćena naknada za ishranu, a da presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine samo potvrdila njihove tvrdnje da su diskriminirane.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvale u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. lipnja 2015. godine, te odluke o dopustivosti br. AP-5077/18 od 11. listopada 2018. godine i AP-4339/17 od 23. travnja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odluci broj AP-4148/12 Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i naknadama u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prijevoza za period od 1. siječnja do 20. studenog 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine nema retroaktivno djelovanje.“ Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanatica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2398/18 (V.S. i J.B.) | Sudska praksa | Aktio