Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-785/19 (M. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-785/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 785/19, rješavajući apelaciju Muhameda Budimlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Budimlića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 014 0 K 009692 18 Kž 10 od 25. decembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Budimlić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 014 0 K 009692 18 Kž 10 od 25. decembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 28. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 009692 18 K 2 od 14. decembra 2018. godine apelantu je produžen pritvor koji po tom rješenju može trajati do pravosnažnosti Presude Kantonalnog suda broj 01 0 K 009692 18 K 2 od 14. decembra 2018. godine, ali najduže još devet mjeseci, računajući od dana donošenja prvostepene presude, odnosno počevši od 14. decembra 2018. godine od 13.00 sati ili do nove i drugačije odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u krivičnom predmetu protiv apelanta završen glavni pretres, te je apelant proglašen krivim zbog krivičnih djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačke

a) i d) u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i utvrđena mu je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina, za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZFBiH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZFBiH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine.

7. Dalje, navedeno je da je apelant navedena krivična djela počinio na način da je u ranim jutarnjim satima u Bihaću, u namjeri da liši života J. K. iz bezobzirne osvete, zbog toga što je izgubio sporove u nekoliko parničnih predmeta u vezi s izdržavanjem njegove bivše supruge, utvrđenja i podjele bračne stečevine, kao i naknade štete, u kojima je J. K. kao advokat zastupala njegovu bivšu suprugu, ispred ulaznih vrata u advokatsku kancelariju J. K., koja se nalazi u neposrednoj blizini trotoara i ulice kojima se kreću prolaznici i vozila, postavio improviziranu eksplozivnu napravu koju je stavio u staklenu čašu i pokrio papirom, a na nju postavio plastičnu bocu od deterdženta za suđe. Istoga dana J. K. je ulazeći u ured primijetila postavljenu plastičnu bocu pa je pomjerila kako bi otvorila vrata kancelarije, nakon čega je ručna bomba eksplodirala. Dalje, J. K. je od eksplozije zadobila apsolutno smrtonosne tjelesne povrede, od kojih je preminula na licu mjesta. Dalje, navedeno je da je istog dana, u isto vrijeme i na istom mjestu, suprotno propisu iz člana 11. stav 1. tačka 8) Zakona o oružju i municiji, apelant kod sebe držao jednu ručnu bombu M 75, čije držanje građanima nije dopušteno, te je postavio na gore opisani način ispred vrata advokatske kancelarije, pa kada ju je J. K. pomjerila, ručna bomba je eksplodirala, a uslijed eksplozije su oštećena ulazna vrata kancelarije vlasništvo J. K., tri putnička motorna vozila, te fasada kuće koja se nalazi do advokatske kancelarije.

8. Budući da je protiv apelanta, koji se nalazio u pritvoru, završen krivični postupak i izrečena nepravosnažna prvostepena presuda kojom mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 32 godine, vijeće Kantonalnog suda je po službenoj dužnosti, na osnovu odredbe člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), odlučivalo o tome da li će se apelantu pritvor ukinuti ili produžiti.

9. Prilikom donošenja odluke sud je cijenio opisani način i okolnosti izvršenja krivičnih djela, kao i ličnost apelanta koji je do sada više puta osuđivan uključujući i za krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 1. KZFBiH, kao i za jedno krivično djelo počinjeno u R Austriji. Osim toga, cijenjen je nalaz vještaka psihologa iz kojeg je utvrđeno da je apelant emocionalno labilna i nestabilna ličnost, s niskim pragom tolerancije na frustracije, da teže podnosi napetost, da je razdražljiv i impulzivan i da su takve osobe s obzirom na strukturu ličnosti podložne mogućnostima osvete jer se osjećaju manje vrijednima, odbačenima, bez emocionalne topline, kao i da je apelant pun gnjeva zbog materijalnih stvari koje je izgubio u sporovima sa bivšom suprugom koju je advokat J. K. zastupala u tim sporovima, uslijed čega je on na nju bio ogorčen. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je našao da je radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka neophodno i dalje apelantu produžiti pritvor, te da su za produženje pritvora ispunjene zakonske pretpostavke propisane u odredbi iz člana 152. stav 1. ZKPFBiH.

10. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda od 14. decembra 2018. godine.

11. U obrazloženju je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog pogrešne primjene odredaba ZKPFBiH u pogledu dužine trajanja pritvora, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijano rješenje preinači tako da se odredi da pritvor po tom rješenju može trajati još godinu dana od donošenja rješenja Vrhovnog suda od 28. marta 2018. godine. Dalje, navedeno je da je prvostepeno rješenje doneseno po objavljivanju presude koja je donesena u ponovnom postupku, nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 28. marta 2018. godine ranija presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

12. Apelant je u žalbi istakao da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 152. stav 3. ZKPFBiH, prema kojoj je pritvor mogao biti produžen za još jednu godinu od dana izricanja drugostepene odluke. Slijedom toga, apelant smatra da je trajanje pritvora trebalo produžiti do 28. marta 2019. godine, a ne za još devet mjeseci računajući od dana donošenja presude u predmetnoj stvari donesene u ponovljenom postupku, odnosno od 14. decembra 2018. godine, kako je to učinio prvostepeni sud.

13. Vrhovni sud je ukazao da ovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Naime, u konkretnom slučaju apelantu je produžen pritvor nakon donošenja prvostepene presude kojom je proglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora. Navedena presuda je donesena u ponovnom postupku nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 28. marta 2018. godine djelomičnim uvažavanjem apelantove žalbe ukinuta presuda Kantonalnog suda od 2. oktobra 2017. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 152. stav 3. ZKPFBiH, koja daje osnov za produženje pritvora u ovoj fazi krivičnog postupka, poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci, a samo izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga, odlukom vijeća se pritvor može produžiti za još najduže šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu, a ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene presude.

14. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud, odlučujući o pritvoru nakon izricanja presude kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora, pravilno primijenio odredbu člana 152. stav 3. ZKPFBiH kada je apelantu produžio pritvor najduže za još devet mjeseci računajući od dana donošenja presude. Vrhovni sud smatra da je neosnovan apelantov prigovor da pritvor, nakon izricanja presude u ponovljenom suđenju, može trajati još jednu godinu od donošenja drugostepene odluke kojom je prvostepena presuda ukinuta jer je, u skladu sa odredbom člana 152. stav 3. ZKPFBiH, vremenski okvir za pritvor na kojem žalba insistira vezan isključivo za vrijeme od ukidanja prethodne prvostepene presude do donošenja presude u ponovljenom postupku. Takvim stavom je apelant potpuno zanemario prvu rečenicu navedene zakonske odredbe, koja na izričit način propisuje da poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena 14. decembra 2018. godine, pri čemu nije od značaja to što se radi o presudi donesenoj u ponovljenom postupku, te kako u odnosu na dan njenog izricanja pritvor optuženom po odredbi člana 152. stav 3. ZKPFBiH može trajati najduže još devet mjeseci, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je apelantu produžio pritvor za najduže devet mjeseci računajući od dana donošenja presude nakon ponovnog suđenja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je osporenim odlukama na njegovu štetu pogrešno primijenjena odredba člana 152. stav 3. ZKPFBiH, budući da je, kako tvrdi, drugostepena presuda izrečena 28. marta 2018. godine, pa smatra da pritvor u konkretnom slučaju može trajati do 28. marta 2019. godine, jer je navedenom odredbom jasno određeno vrijeme trajanja pritvora, i to najduže jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.

II.Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije neosnovana, te da ostaje pri obrazloženju koje je dao u svom rješenju, budući da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je istakao i protiv rješenja Kantonalnog suda od 14. decembra 2018. godine, koje je Vrhovni sud odbio kao neosnovane, dajući razloge za takav stav na str. 2. i 3. rješenja.

17. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim činjeničnim, procesnim i pravnim razlozima koje je dao u svojoj odluci, kao i da u osporenoj odluci nije došlo do povrede apelantovog prava, odnosno da sud nije postupao arbitrarno.

18. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud dali valjane razloge za svoje odluke, odnosno da je apelant pogrešno protumačio da se pritvor trebao produžiti do 28. marta 2019. godine, odnosno smatra da je apelant potpuno zanemario prvu rečenicu zakonske odredbe iz člana 152. stav 3. ZKPFBiH.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 152.

Pritvor poslije izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga odlukom vijeća pritvor se može produžiti za još najduže šest mjeseci.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju, u pravilu, ispituje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. U konkretnom slučaju, osnov za ispitivanje apelacije su činjenični navodi iz apelacije koji se odnose na poštovanje ustavnog prava na slobodu i sigurnost, koje apelant pogrešno veže za navodno kršenje ustavnog prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud apelaciju ispitati s aspekta poštovanja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; [...]

28. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Također, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom nepravosnažnom presudom proglašen krivim zbog krivičnih djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačke a) i d) u vezi sa stavom 1. KZFBiH, nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371 stav 1. KZFBiH te izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZFBiH. Navedenom presudom apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine. Dakle, proizlazi da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „još devet mjeseci ili do nove odluke suda“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, dostupna na Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba, stav 31).

30. Vezano sa usaglašenost osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 152. st. 1. i 3. ZKPFBiH, koji propisuje da sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, može optuženom produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinitelja. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora je da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora.

31. U konkretnom slučaju redovni sudovi su svoju odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja nepravosnažne prvostepene presude zasnovali na ocjeni načina i okolnosti izvršenja krivičnih djela, kao i ličnost apelanta koji je do sada više puta osuđivan, uključujući i za krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 1. KZFBiH. Osim toga, cijenjen je nalaz vještaka psihologa iz kojeg je utvrđeno da je apelant emocionalno labilna i nestabilna ličnost, s niskim pragom tolerancije na frustracije, kao i da je apelant pun gnjeva zbog materijalnih stvari koje je izgubio u sporovima.

32. Vezano za apelantove navode u pogledu navodne proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni odredbe stava 3. člana 152, ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu pritvor produžen nakon donošenja prvostepene presude kojom je proglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora. Prema odredbi člana 152. stav 3. ZKPFBiH, koja daje osnov za produženje pritvora poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci.

33. Prvostepena presuda Kantonalnog suda od 14. decembra 2018. godine je donesena nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 28. marta 2018. godine ukinuta ranija presuda Kantonalnog suda od 2. oktobra 2017. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku je 14. decembra 2018. godine donesena (nova) presuda Kantonalnog suda, i to je jedina prvostepena presuda u smislu odredbe stava 3. člana 152. ZKPFBiH. Stoga je jedino moguće bilo donijeti odluku kakvu su donijeli redovni sudovi produživši apelantu pritvor za najduže devet mjeseci, računajući od 14. decembra 2018. godine kao dana donošenja prvostepene presude. Presuda Vrhovnog suda od 28. marta 2018. godine kojom je ukinuta ranija presuda Kantonalnog suda ne može biti posmatrana kao drugostepena presuda u smislu odredbe stava 3. člana 152. ZKPFBiH budući da je u međuvremenu, po nalogu Vrhovnog suda, donesena nova prvostepena presuda.

34. Iz svega navedenog proizlazi da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije nisu osnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije jer je redovni sud odluku kojom je apelantu produžio pritvor za još devet mjeseci donio nakon što je utvrdio da su se ispunili uvjeti propisani odredbom člana 152. stav 3. ZKPFBiH, te nakon što je utvrđeno da je jedina prvostepena presuda u konkretnom predmetu ona koja je donesena u ponovnom postupku.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-785/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio