Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6761/18 („Džajić commerce„ d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6761/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-6761/18, rješavajući apelaciju „Džajić commerce„ d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Džajić commerce„ d.o.o. Ljubuški protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 042916 17 Pž od 25. septembra 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Džajić commerce„ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 042916 17 Pž od 25. septembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelant neovlašteno koristio proizvode, odnosno pružao usluge sa upotrebom zaštićenog znaka Der Grune Punkt (u daljnjem tekstu: zaštićeni znak), te je zabranjeno apelantu da ubuduće na robu stavlja zaštićeni znak, njeno pakiranje ili sredstva za obilježavanje robe, nuđenje robe, njeno stavljanje u promet, njeno skladištenje u te svrhe, obavljanje usluga pod zaštićenim znakom, uvoz, izvoz ili tranzit robe pod zaštićenim znakom, korištenje zaštićenog znaka u poslovnoj dokumentaciji ili u reklami. Takođe, naloženo je apelantu da u određenom roku povuče i uništi sve proizvode koji na ambalaži imaju zaštićeni znak, te je apelant obavezan da tužiocu (Ekopak d.o.o. Sarajevo) na ime korištenja zaštićenog znaka isplati određeni novčani iznos, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužilac isključivi nosilac licence za korištenje zaštićenog znaka, temeljem koje posjeduje ekskluzivno pravo da dodjeljuje licence na teritoriju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) trećim stranama za korištenje zaštitnog znaka na ambalažama proizvoda. Nadalje je utvrđeno da je tužilac dopisom obavijestio apelanta o činjenici da je isključivi nosilac licence za korištenje zaštićenog znaka na teritoriju BiH i pozvao ga da sa njim reguliše pravo njegovog korištenja plaćanjem odgovarajuće naknade ili da ukloni zaštićeni znak sa svojih proizvoda, s obzirom da je apelant na tržište BiH distribuirao proizvode koji na ambalaži imaju zaštićeni znak. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant uvozio i distribuirao proizvode koji su na sebi imali predmetni zaštićeni znak, te je na taj način povrijedio tužiočevo pravo na ekskluzivnu licencu za korištenje zaštićenog znaka, s obzirom da to pravo nije prethodno regulisao sa tužiocem. Takođe je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije ovlašten preispitivati rješenje o upisu licence zaštićenog znaka, s obzirom da je ugovor o licenci na temelju kojeg je tužilac stekao pravo pohranjen u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH, te zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio da se na njegovim proizvodima nalazi zaštićeni verbalni žig, da je proizvoljno primjenio odredbe Zakona o žigu i Zakona o obligacionim odnosima kao propise materijalnog prava, te da je propuštajući da pravilno ocijeni apelantove žalbene navode povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelant/apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević