Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1557/17 (M. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1557/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1557/17, rješavajući apelaciju Milenka Savičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Savičića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Mal 022370 16 Gž od 10. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Savičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Čedomir Jungić, advokat, iz Banja Luke, podnio je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Mal 022370 16 Gž od 10. februara 2017. godine.

2. JP „Gradsko grijanje“ iz Čelinca (u daljnjem tekstu: tužitelj) je kao tražitelj izvršenja Osnovnom sudu u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta, te je opredijelio visinu svog potraživanja na iznos od 3.353,24 KM. Osnovni sud je postupajući po prijedlogu donio rješenje o izvršenju, protiv koga je apelant blagovremeno izjavio prigovor, nakon čega je Osnovni sud zaključkom odredio da će se predmetni izvršni postupak nastaviti kao parnični.

3. Nakon toga, tužitelj je na ročištu od 7. septembra 2016. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev, te je kao visinu spora označio iznos od 204,40 KM, dok se odrekao dijela tužbenog zahtjeva koji čini razliku između naznačene vrijednosti spora i iznosa naznačenog u prijedlogu za izvršenje, zbog zastare potraživanja i plaćenog dijela računa.

4. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Mal 022370 15 Kom od 16. septembra 2016. godine obavezan je apelant da na ime duga za izvršenu uslugu isporuke toplotne energije (za period od juna do oktobra 2014. godine), tužitelju isplati ukupan iznos od 146,00 KM. Istom presudom, stavom II izreke, je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se obaveže apelant da na ime duga za izvršenu uslugu isporuke toplotne energije (za period od aprila i maja 2014. godine) isplati tužitelju određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, kao i u dijelu potraživanja zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose. Osim toga, odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se obaveže apelant da tužitelju na ime duga za izvršenu uslugu toplotne energije iz ranijeg perioda isplati iznos od 3.148,84 KM [dio kojeg se tužitelj odrekao]. Stavom III izreke presude je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj vršio isporuku toplotne energije za grijanje apelantovog stana, da je apelantu ispostavljao račune, da je isporuka toplotne energije bila nekvalitetna, da je apelant na ime isporučene toplotne energije za sporni period tužitelju plaćao umanjeni iznos, odnosno da nije platio za izvršene usluge u potpunosti. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja za mjesece april i maj 2014. godine, te se s tim u vezi pozvao na odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Osnovni sud je, na osnovnu člana 181. st. 1, 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva u dijelu kojeg se tužitelj odrekao. Osnovni sud je ocijenio da je osnovan preostali dio tužbenog zahtjeva (potraživanje naknade za mjesece juni - oktobar 2014.godine), shodno odredbi člana 16. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima. Odluku o troškovima postupka, Osnovni sud je donio na osnovu odredba člana 383. st. 1. i 2, člana 386. stav 2, člana 387. st. 1. i 2. i člana 396. st. 1. i 2. ZPP-a, s obzirom da su stranke djelimično uspjele u parnici, i to na način da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

6. Okružni sud je Presudom broj 73 0 Mal 022370 16 Gž od 10. februara 2017. godine djelimično uvažio tužiteljevu žalbu i prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka preinačio, tako da je obavezao apelanta da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, dok je žalbu u ostalom dijelu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu potvrdio. Istom presudom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude potvrdio stavove prvostepenog suda u pogledu prigovora zastarjelosti. Nadalje, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 56. stav 3. ZPP-a kojom je, između ostalog, propisano da smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinačenje istog, što dalje znači da je dozvoljeno u bilo kojoj fazi postupka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, tužitelj opredijelio visinu svog potraživanja na iznos od 3.353,24 KM, da bi konačno opredijelio zahtjev na ročištu od 7. septembra 2016. godine na iznos od 204.20 KM. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da je tužitelj, u odnosu na razliku ovih potraživanja, stvorio fikciju povlačenja tužbe, pa nije bilo mjesta donošenju bilo kakve odluke o tom dijelu zahtjeva. Iako je prvostepeni sud odlučio o navedenom, Okružni sud je ocijenio da takvo postupanje ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka, koja bi bila od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude (u presudi je greškom navedeno rješenja), jer ničim ne utiče na prava tužitelja i konačnu odluku o istom, pa se ni istaknuti žalbeni navodi u tom pravcu ne mogu prihvatiti kao osnovani.

8. Međutim, Okružni sud je ocijenio da tužitelj žalbom osnovano ukazuje da odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka nije pravilna. Naime, budući da je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 204,40 KM i da mu je dosuđen iznos od 146,00 KM, slijedi da je uspio u parnici sa 71,42%, te mu, primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP, pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iskazanom procentu. Slijedom navedenog, Okružni sud je ocijenio da tužitelju na ime troškova parničnog postupka pripada iznos pobliže naveden u izreci presude, zbog čega je osporena odluka, uvažavanjem žalbe, u ovom dijelu i preinačena. Po ocjeni Okružnog suda, navedeni troškovi su odmjereni za radnje koje su bile nužne i potrebne za vođenje parnice, koje troškove apelant, shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, ima zakonsku obavezu da izmiri.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je odluka Okružnog suda u dijelu u kojem je preinačena presuda prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka nezakonita i da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant je istaknuo da je jedini razlog zašto podnosi predmetnu apelaciju preinačena odluka o troškovima postupka. Smatra da obrazloženje osporene odluke nema uporište u zakonu i činjenicama utvrđenim u postupku.

10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu (za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) glasi:

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud, pri donošenju odluke o troškovima postupka, primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne odredbe ZPP-a, dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Okružni sud je tužitelju dosudio troškove parničnog postupka shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a, budući da je tužitelj uspio u parnici sa 71,42 %, zbog čega mu pripada i pravo na naknadu troškova parničnog postupka u tom procentu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan osporenom odlukom u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1557/17 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio