Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4532/18 (M. G.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Nasilje u porodici
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4532/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine, u predmetu broj AP-4532/18, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio M. G.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 252931 18 Kž od 18. svibnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 252931 16 K od 8. siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
AP-4532/18 i AP-614/19
1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Ismet Beganović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 8. kolovoza 2018 godine apelaciju (AP-4532/18) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 252931 18 Kž od 18. svibnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 252931 16 K od 8. siječnja 2018. godine. Također, apelant je po Zajedničkom odvjetničkom uredu Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil iz Tuzle, podnio 8. veljače 2019. godine apelaciju (AP-614/19) Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda 32 0 K 252931 18 Kž od 18. svibnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen krivim za kazneno djelo nasilje u porodici iz članka 222. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, u koju mu je primjenom članka 57. KZ FBiH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud naveo da je prvostupanjski sud na osnovu iskaza svjedoka (oštećene S. DŽ., S. T. i L. G.) utvrdio da je oštećena poklonila svojoj kćeri (supruzi apelanta) kuću, koju su koristili oštećena, te apelant, supruga apelanta i njihov sin, te u vezi s tim zaključio da su apelant i oštećena srodnici po tazbini prvog stupnja Kantonalni sud je zaključio da je apelant u kritično vrijeme imao boravište na istoj adresi gdje i oštećena. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da okolnost da apelant ima prijavljeno prebivalište na Hvaru u Republici Hrvatskoj i da tamo povremeno tamo boravi, nije od značaja, imajući u vidu prethodno navedene okolnosti. Kantonalni sud je ukazao da kazneno djelo iz članaka 222. stavak 1. KZ FBiH čini onaj tko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, a da je stavom 2. citiranog članka propisana propisana teža sankcija ako se to kazneno djelo učini prema članu porodice sa kojim živi u zajedničkom domaćinstvu. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 6. stavak 1. točka 2) Zakona o zaštiti nasilja u porodici propisano da porodicu čine srodnici po tazbini zaključno sa drugim stupnjem, te da je člankom 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine propisano da porodica u smislu ovog zakona jeste životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika po tazbini, usvojitelj i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice, ako žive u zajedničkom domaćinstvu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se oštećena smatra članom porodice sa kojom apelant živi u zajedničkom domaćinstvu. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, na osnovu iskaza oštećene i supruge apelanta, nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, kao i medicinske dokumentacije (dokazi sadržajno obrazloženi na stranicama 3. do 6. obrazloženja prvostupanjske presude), izveo pravilan zaključak da je apelant počinio kazneno djelo na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta koji ukazuje na sumnju u vjerodostojnost iskaza oštećene, imajući u vidu da je prilikom saslušanja na glavnom pretresu oštećena navela da je apelant kontinuirano vršio nasilje prema njoj. Naime, da ju je apelant istjerivao iz kuće, da ju je konstantno provocirao i da ju je fizički napao, tako što je stisnutom šakom udario u desnu tjemenu stranu lica nakon čega je pala, a potom je dok je ležala udario više puta po glavi i tijelu, nakon čega je taj događaj prijavila policiji i prijavila se u Stanicu hitne pomoći, što potvrđuje i materijalna dokumentacija, te nalaz i mišljenje vještaka. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio prijedlog odbrane, da se svjedoci S.DŽ. i T.S. ponovo pozovu kao svjedoci odbrane, imajući u vidu da je prijedlog odbrane za saslušanje navedenih svjedoka bio usmjeren na iste okolnosti, kao i da je odbrana imala pravo ispitati svjedoke unakrsno.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i istu osporenu konačnu odluku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4532/18.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primjenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant smatra da je odluka suda zasnovana na lažnom iskazu oštećene i da nije dokazano da su apelant i oštećena živjeli u zajedničkom domaćinstu. Također, apelant je naveo da je sud povrijedio pravo na odbranu kad je odbio prijedlog da kao svjdoci odbrane saslušaju svjedoci koji su već saslušani na prijedlog optužbe, kao i da drugostupanjski sud nije preispitao prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih razloga.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim identičnim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a osobito u pogledu iskaza oštećene za koji apelant tvrdi da je lažan, te u pogledu odbijanja prijedloga za ponovnim saslušanjem svjedoka, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević