Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5276/18 (N. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5276/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5276/18, rješavajući apelaciju Nevena Stanića, na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka

a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Neven Stanić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 022942 18 Kž od 20. lipnja 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 022942 18 K od 5. ožujka 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neven Stanić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandra Miletić, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 13. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 022942 18 Kž od 20. lipnja 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 022942 18 K od 5. ožujka 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, optuženi D. B. i apelant su oglašeni krivim da su počinili kazneno djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 3., u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), sve u vezi sa člankom 29. KZ BiH, pa je optuženom D.B. izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a apelantu u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koje kazne im je, na osnovu članka 56. KZ BiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude Sud BiH je naveo da su optuženi D.B. i apelant, poduzetim radnjama u međunarodnoj transakciji, nabavkom opreme i materijala, drvene građe-daski, razvodnog ormarića za struju sa vremenskim tajmerima i plastičnih cjevi, te instaliranja ove opreme i nabavke klima uređaja, angažiranjem i financiranjem radnika za obavljanje građevinskih i elektro radova, pripremili i izgradili objekat u Kraljevini Danskoj za proizvodnju opojne droge, da bi policija prilikom pretresa navedenog objekta pronašla i oduzela određenu količinu opojne droge.

4. U obrazloženju drugostupanjske presude Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se apelant u potpunosti stavio na raspolaganje optuženom D.B., te je pravno kvalificirao radnje apelanta kao suizvršiteljske. U odnosu na navod apelanta "da nije znao za što su namijenjeni drvena građa i električar", Sud BiH je naveo da je apelant bio u stalnoj komunikaciji sa optuženim D.B. i obavljao poslove koje je optuženi D.B. od njega tražio uključujući i dolazak u Kraljevinu Dansku, što u vezi sa prirodom poduzetih radnji ukazuje da je bio svjestan da sudjeluje u izvršenju kaznenog djela, te je upravo to i htio. U vezi s tim, Sud BiH navodi da je prvostupanjski sud imao u vidu iskaz svjedoka B.D. koji je vidio apelanta sa optuženim D.B., te iskaze svjedoka B.Ž. i D.K, kao i presretnutu telefonsku komunikaciju između apelanta i optuženog D.B., koji dokazi ukazuju na njihovo zajedničko djelovanje kroz dogovaranje kupovine građe i angažiranju potrebne radne snage. S obzirom na navedeno, Sud BiH je naveo da se nesporno radilo o određenom obrascu ponašanja, gdje su se radnje optuženog D.B i apelanta odvijale kontinurano, zbog čega je nemoguće da apelant nije mogao imati saznanja o zabranjenim postupanjima optuženog D.B. i drugih osoba sa kojima je dogovarao proizvodnju opojne droge.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4. Europske konvencije. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije van svake razumne sumnje dokazano da je kod apelanta postojalo znanje i svijest o učestvovanju u izvršenju krivičnog djela, odnosno da nije dokazano da je apelant znao za što će "drvena građa i električar" biti korišteni.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, dajući za to detaljno i jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5276/18 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio