Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6890/18 (S. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6890/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6890/18, rješavajući apelaciju Stanka Prdića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stanko Prdić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 022580 18 Gž od 14. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Prdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 022580 18 Gž od 14. septembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da apelant prekomjernim imisijama uznemirava tužioca u korištenju njegove zemljišne parcele, na kojoj se nalazi bunar pitke vode i sušnica za sušenje mesa, na način da je apelant postavio septičku jamu na svoju zemljišnu parcelu na udaljenosti 10,50 m od bunara sa vodom i 4 m od sušnice tužioca, zbog čega parceli tužioca prijeti predvidiva opasnost sa parcele apelanta od zagađenja pitke vode u njegovom bunaru i od širenja neprijatnih mirisa, te je apelant obavezan da ukloni izvor štetnih uticaja, uklanjanjem septičke jame sa postojećeg mjesta i eventualnom gradnjom nove na bezbjedno udaljenom mjestu od sušnice i bunara tužioca, čime će osigurati da takvo uznemiravanje prestane, te je obavezan da se i ubuduće uzdrži od takvog uznemiravanja.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza tužioca, iskaza svjedoka P.P. (komšija parničnih stranaka), te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, utvrdio da je apelant izgradio septičku jamu, na udaljenosti od 10,50 m od rezervoara za vodu, a 4 m od sušnice. Okružni sud je dalje naveo da prema mišljenju vještaka građevinske struke ukoliko bi se septička jama redovno održavala i praznila da u tom slučaju ne bi fekalije mogle ugroziti kvalitet vode u rezervoaru, da se rezervoar ne može nazvati izvorom pitke vode iako služi za snabdijevanje vodom tužioca, jer princip sakupljanja vode nije iz izvora, nego sa krova. Takođe, Okružni sud je naveo da prema mišljenju vještaka poljoprivredne struke predmetno zemljište spada u plodnije, da je propusno za vodu s obzirom na krečnjačku podlogu i morfološku građu, da se u takvom tipu zemljišta voda teško zadržava, pogotovo u sušnom periodu godine, kao i da postoji mogućnost da odcjedne vode iz septičke jame apelanta prodru u bunar tužioca, jer se objekat septičke jame nalazi na koti iznad bunara. Okružni sud je istakao da je odredbama člana 76. stav 4. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik nepokretnosti nije dužan da trpi da ga bilo ko bez posebnog pravnog osnova uznemirava odašiljanjem na njegovu nepokretnost neugodnog mirisa i otpadnih voda, čađi, potresa, buke, te drugih neposrednih imisija, pa je ovlašćen da zahtijeva da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta. Okružni sud je dalje istakao da je odredbama člana 156. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da svako može zahtijevati od drugog da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se ocjena koje su imisije nebitne i moraju se trpiti ne vrši po subjektivnom kriteriju, što znači prema individualnoj ličnosti, odnosno prema manje ili više osjetljivom susjedu, već po objektivnom kriteriju, tako da se uzima u obzir osjetljivost normalnog prosječnog čovjeka. Pri tome su relevantni karakter i namjena zemljišta izloženog imisijama, odnosno prosječno korištenje tog zemljišta sa njegovim konkretnim svojstvima.
4. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je, suprotno zaključku prvostepenog suda, tužilac izvedenim dokazima (uviđajem na licu mjesta, nalazom i mišljenjem vještaka poljoprivredne struke, dijelom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, te analizom vode kojom je utvrđeno prisustvo fekalija - fekalnog sadržaja), dokazao da se ne radi o nebitnoj imisiji, već da mu prijeti predvidljiva opasnost od nekretnine apelanta od zagađenja vode i neprijatnih mirisa od septičke jame, koja je očita zbog konfiguracije terena, strukture zemljišta, blizine septičke jame i sušnice i rezervoara pitke vode, dok apelant nije dokazao da fekalni sadržaj eventualno ne potiče iz njegove septičke jame. Okružni sud je naveo da se iz stanja činjenica može zaključiti da je tužilac onemogućen da koristi vodu iz rezervoara zbog oticanja otpadne vode fekalnog sadržaja, da voda, bez obzira što nije sa izvorišta, čini životnu potrebu svakog čovjeka i jedina je mogućnost tužioca da u okolnostima življenja zadovolji svoje osnovne životne potrebe za vodom, te da je tužilac onemogućen da suši meso u sušnici, zbog štetne imisije i neugodnih mirisa, koje dolazi sa nekretnine apelanta iz njegove septičke jame, na nekretninu tužioca.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da smatra da svi dokazi, osim iskaza tužioca i svjedoka P.P., govore u prilog tvrdnji da je tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant posebno analizira nalaze vještaka građevinske struke, geodetske struke i poljoprivredne struke iz kojih, po apelantovom mišljenju, proizlazi da tužilac ne trpi štetu zbog lokacije septičke jame. Apelant navodi da tužilac veći dio godine ne boravi u kući koja se nalazi na spornom zemljištu, te da ne obrađuje zemljište i ne uzgaja stoku, što ističe u prilog tvrdnji da tužilac ne trpi štetu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, za razliku od prvostepenog suda, zaključio da je tužilac dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnovao postavljeni tužbeni zahtjev, a koji zaključak je Okružni sud detaljno obrazložio cijeneći relevantne dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević