Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/17 (S.K.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1458/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1458/17, rješavajući apelaciju S.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.K., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 120384 11 Gž od 23. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva podnijela je 17. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 120384 11 Gž od 23. marta 2015. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2687/15 od 16. septembra 2015. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelanticinu apelaciju broj AP 3027/15 koju je 19. juna 2015. godine apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda (osporene ovom apelacijom), zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak povodom apelanticine revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) rješenjem broj 65 0 P 120384 15 Rev od 10. januara 2017. godine, odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 237. st. 2. i 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 120384 09 P od 15. novembra 2010. godine utvrđeno je da je tužiteljica M.A. (majka apelantice), stekla pravo na otkup ½ dijela dvosobnog stana u Sarajevu, preciznije opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), što je tužena Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), dužna priznati te trpjeti da, nakon što tužiteljica M.A., uplati iznos od 4.674,00 KM u certifikatima na ime otkupne cijene ½ dijela predmetnog stana, dozvoli da se tužiteljica upiše u zemljišnim knjigama kao suvlasnik sa ½ dijela predmetnog stana, uz obavezu tužena da tužiteljici naknadi i troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je predniku apelantice (otac N. A.), predmetni stan dodijeljen na korištenje od strane tužene i da je na tom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na osnovu ugovora o korištenju stana, koji je zaključen 18. januara 1977. godine sa Sarajevostanom. Također je utvrđeno da je tužiteljica M. A., kao sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, shodno odredbama člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ostala u posjedu predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava, te da predmetni stan nesmetano koristi od 1977. godine. Dalje je navedeno da je tužena u zemljišnoj knjizi upisana kao suvlasnik na predmetnom stanu sa dijelom od ½ i V. F. sa suvlasničkim dijelom od ½. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan jer je tokom postupka, u smislu odredaba člana 123. Zakona o paričnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), dokazano da je tužiteljica M.A. ostvarila sva prava u odnosu na predmetni stan koja uživaju nosioci stanarskog prava. Općinski sud se u vezi s osnovanošću tužbenog zahtjeva pozvao na odredbe čl. 11. i 19. Zakona o stambenim odnosima kao i odredbe čl. 7, 9. i 16. Zakona o prodaji stanova koje je i citirao, te je zaključio da je tokom postupka nesporno dokazano da je tužiteljica M. A. stekla svojsvo nosioca stanarskog prava na ½ dijela predmetnog stana, prije 6. decembra 2000. godine.

5. Odlučujući o žalbi tužene i žalbi umješača na strani tužene V. F., Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 120384 11 Gž od 23. marta 2015. godine, žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev.

6. Nakon što je Kantonalni sud detaljno prezentirao činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda, taj sud se pozvao na odredbe čl. 1, 2. i 3. stav 1. Zakona o prodaji koje je i citirao. U vezi s tim je istakao da je tokom postupka utvrđeno da tužiteljica M. A. ima status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je „u vlasništvu tužene sa dijelom od ½ i suvlasništvu umješača sa dijelom od ½. S obzirom da nije izvršeno razvrgnuće suvlasničke zajednice između tužene i umješača tužene, kao upisanog suvlasnika na predmetnom stanu, Kantonalni sud je, pozivajući se na navedene odredbe Zakona o prodaji stanova, zaključio da „tužiteljica može otkupiti predmetni stan samo nakon razvrgnuća suvlasničke zajednice između tužene i umješača, budući da se otkup stana može izvršiti kao cijelina (član 3. stav 1. Zakona o prodaji stanova), odnosno predmet otkupa ne može biti ½ idealnog suvlasničkog dijela na stanu“.

7. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, primjenom člana 229. tačka 4. ZPP-a, donio odluku kao u izreci presude.

8. Apelantica je, kao sljednica tužiteljice M. A., koja je u međuvremenu umrla, izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 23. marta 2015. godine, koja je rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 120384 15 Rev od 10. januara 2017. godine, odbačena kao nedopuštena, primjenom člana 247. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP-a.

9. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica u suštini vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova. Apelantica, između ostalog navodi da je njena majka M. A. bila sunosilac stnarskog prava na predmetnom stanu, te da je isti nesmetano koristila od 1977. godine pa sve do smrti (20. juli 2011 godine). Stoga, apelantica smatra da „iako se predmetni stan u zemljišnim knjigama vodi kao suvlasništvo tužene i umješača na strani tužene“, njena majka je stekla uslove da joj se u skladu sa odredbama Zakona o prodaji prizna pravo na otkup pripadajućeg dijela od ½ predmetnog stana.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji jeKantonalni sud primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na koje se pozvao Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetu koji je pokretao ista činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti: AP-4968/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda, u kojoj su u suštini dati isti razlozii za odluku tog suda, kao u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda u konkretnom slučaju, a kojom je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužiteljica u tom predmetu stekla pravo na kupovinu dvosobnog stana na kojem su tužena Općina Centar Sarajevo i fizička lica u zemljišnoj knjizi upisani kao suvlasnici sa suvlasničkim dijelovima na tom stanu. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, kao i svoju praksu u predmetu AP 4968/17 koji se ticao istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/17 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio