Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7041/18 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7041/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7041/18, rješavajući apelaciju JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 148827 18 Rsž od 21. septembra 2018.

godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 148827 17 Rs od 13. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 148827 18 Rsž od 21. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 148827 17 Rs od 13. jula 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da tužiocu B.D. na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac, kao zaposlenik apelanta, doživio nesreću na poslu 10. marta 2017. godine, te da je tom prilikom ozlijedio zglob desne noge. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se radi o objektivnoj odgovornosti apelanta, koja se zasniva na odredbi člana 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da rad u jami spada u opasnu djelatnost. Nadalje, Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud na okolnost nastanka povrede tužioca (pored prijave o nesreći na poslu apelanta, izjave svjedoka E.S. i saslušanja tužioca) proveo i dokaz vještačenjem po vještaku rudarske struke, koji je u svom pismenom nalazu i mišljenju i dopuni nalaza datog na glavnoj raspravi dao mišljenje prema kojem je za predmetnu povredu na radu odgovoran tužilac. Naime, da prema nalazu i mišljenju vještaka rudarske struke, tužilac nije ispoštovao svoje obaveze određene Pravilnikom o zaštiti na radu i ugovorom o radu (da je tužilac na početku smjene bio obavezan da prvo vizuelno pregleda ispravnost transportnog postrojenja, signalizaciju i taster za puštanje transportnog postrojenja u rad, te da redovno održava čistoću oko presipno pretovarnog mjesta i prolaza za radnike, pa tek onda da izvršava radnje na koje ga je rasporedio smjenovođa), te da je tužilac u momentu povređivanja obavljao poslove koji ne spadaju u krug poslova njegovog radnog mjesta. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud postupio kada nije prihvatio mišljenje vještaka rudarske struke o odgovornosti tužioca za nastanak nezgode (po ocijeni prvostepenog suda nalaz vještaka u tom dijelu je kontradiktoran sam sebi, nejasan i nelogičan, te potpuno suprotan pravilima struke), zaključivši da na strani tužioca ne postoji doprinos povređivanju. Naime, Kantonalni sud je naveo da tužilac u trenutku povređivanja nije obavljao poslove i radne zadatke rukovaoca transportnih signala da bi morao ispoštovati obaveze iz Pravilnika o zaštiti na radu i ugovora o radu (koje obaveze su propisane za to radno mjesto), već je obavljao poslove i radne zadatke dopreme dijelova lučne pregrade za sanaciju transportnog hodnika po naredbi neposrednog rukovodioca.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, a posebno vezano za neprihvatanje nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavi sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge zbog čega nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka rudarske struke, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudo relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7041/18 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d… | Sudska praksa | Aktio