Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3439/18 ("Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pristup sudu
- Javne nabavke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3439/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3439/18, rješavajući apelaciju "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022892 18 Uvp od 25. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. juna 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022892 18 Uvp od 25. maja 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Suda BiH odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH od 5. marta 2018. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv zaključka tuženog (Ured za razmatranje žalbi BiH) od 15. avgusta 2016. godine. Navedenim zaključkom tuženog odbačena je kao neuredna apelantova žalba izjavljena protiv zaključka ugovornog organa (JP Željeznice F BiH) od 30. juna 2016. godine donesenog u konkurentskom postupku javne nabavke sredstava za higijenu ugovornog organa.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je aktom tuženog organa od 21. jula 2016. godine apelantu ukazano na neurednost njegove žalbe, te je na osnovu odredbe člana 106. Zakona o javnim nabavkama, kojom je regulisan postupak sa neurednom žalbom, pozvan da navedenu žalbu uredi u toku od tri dana na način da dostavi originalni dokaz o plaćenoj naknadi za pokretanje žalbenog postupka. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da je tuženi organ postupio zakonito i pravilno kada je kao neurednu odbacio apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka ugovornog organa od 30. juna 2016. godine, jer apelant nije dostavio dokaz o plaćenoj naknadi za pokretanje žalbenog postupka. Naime, Sud BiH je naveo da je Zakonom o javnim nabavkama, kao lex specialis zakonom, propisan žalbeni postupak, te da je prema odredbi člana 105. stav 1. tačka i) istog zakona dužnost Ureda za razmatranje žalbi BiH da ustanovi je li žalitelj platio naknadu za žalbu, pa u slučaju da takav dokaz nije dostavljen, navedeni organ bi trebalo da odbaci žalbu kao nedopuštenu, jer je uslov za postupanje po žalbi plaćanje naknade u visini koja je propisana članom
108. Zakona o javnim nabavkama. Pri tome, Suda BiH je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi organ (postupivši u skladu sa odredbom člana 106. stav 2. Zakona o javnim nabavkama iako se navedena odredba ne odnosi na tačku i) člana 105. stav 1. istog zakona) postupio kao da se radi o nepotpunoj žalbi, čime je pogodovao apelantu davanjem naknadnog roka za ispravku neuredne žalbe. Nadalje, Sud BiH je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da se taksa na žalbu mogla i prinudnim putem naplatiti, bez obzira na stav izražen u presudi tog suda broj S1 3 U 017018 15 Uvp. Naime, Sud BiH je ukazao da je u konkretnom predmetu jezičkim i logičkim tumačenjem odredaba člana 105. stav 1. tačka i) i člana 106. stav 2. Zakona o javnim nabavkama zaključio da se po nepotpunoj žalbi može odlučivati samo ako to proizlazi iz sadržaja žalbe i ako žalba ima postavljeni žalbeni razlog i dokaz o plaćenoj administrativnoj taksi na žalbu. Takođe, Sud BiH je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je zahtjev tuženog organa u suprotnosti sa stavom Ustavnog suda izraženim u odluci AP-1684/13, jer se u toj odluci Ustavnog suda razmatralo pitanje plaćanja sudske takse kod podnošenja tužbe, odnosno pitanje da li je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem teksu: Evropska konvencija). Naime, Suda BiH je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o naknadi za vođenje žalbenog postupka pred upravnim organom, te da je Zakonom o javnim nabavkama propisano da žalba, pored ostalih elemenata, sadrži i dokaz o plaćenoj naknadi, te da je isti zakon predvidio i posljedice propuštanja uplate navedene naknade, što u konkretnom slučaju ne dira u pravo stranke na pristup sudu, da bi se mogao primijeniti stav Ustavnog suda. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi da je u zahtjevu za vanredno preispitivanje ukazao Sudu BiH na stav Ustavnog suda izražen u odluci AP-1684/13, u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pristup sudu. Osim toga, apelant ističe da se, suprotno stavu Suda BiH, i pristup Uredu za razmatranje žalbi, odnosno podnošenje žalbe ima smatrati pravom na pristup sudu. Također, apelant navodi da je Sud BiH u presudi broj S1 3 U 017018 15 Uvp zauzeo stav da iz odredaba Zakona o javnim nabavkama ne proizilazi da je Ured za razmatranje žalbi prije odlučivanja o žalbi morao pozvati podnosioca žalbe da naknadu plati u određenom roku, kao i da se takav nedostatak može otkloniti u svakoj fazi postupka, pa u krajnjem slučaju i prinudnom naplatom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je u konačnici potvrđena kao pravilna odluka tuženog organa kojom je odbačena kao neuredna apelantova žalba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, to jest zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević