Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6904/18 (M. G.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6904/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6904/18, rješavajući apelaciju M. G, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. G.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 060695 16 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 060695 14 Mal od 4. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 060695 16 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 060695 14 Mal od 4. decembra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (J.P. „KOSMOS“ d.d. Mostar) na ime izvršenih usluga prihvata, odvoza i zbrinjavanja smeća isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 3. stav 1. tačka 6. Zakona o komunalnoj djelatnosti propisano da komunalnu djelatnost obavljaju javne službe, a kao takva djelatnost je, inter alia, održavanje čistoće, te da odredbom člana 16. stav 2, 3. i 4. citiranog zakona propisano da visinu cijene i način plaćanja komunalnih usluga određuje odlukom jedinica lokalne samouprave na prijedlog davaoca komunalnih usluga, te da je obveznik plaćanja pružene komunalne usluge vlasnik nekretnine ili njen korisnik. Takođe je naveo da je odredbom člana 76. Odlukom o komunalnom redu Grada Mostar propisano da je za odvoz komunalnog otpada odgovorna pravna ili fizička osoba kojoj je povjereno obavljanje tih poslova, dok je odredbom člana 77. st. 1. i 2. navedene odluke propisano da su vlasnici, odnosno korisnici stambenih i poslovnih prostora, kao i privremeno zauzetih javnih površina dužni plaćati mjesečnu naknadu na ime prikupljanja i odvoza komunalnog otpada davatelju komunalne usluge. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naglasio da je u prvostepenom postupku utvrđeno, a što se temeljem odredbe člana 433 stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne može pobijati u žalbenom postupku, da je apelant korisnik usluga odvoza smeća, te da za izvršene usluge tužitelju nije plaćao mjesečne iznose navedene u računima koje je tužitelj priložio. U vezi sa apelantovim navodima kojim osporava vjerodostojnost tužiteljevih računa, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 132. ZPP propisano da je isprava koju je neki organ izdao u vršenju javnih ovlaštenja javna isprava i dokazuje istinitost onog što je u njoj određeno (stav 1.), da je dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistiniti utvrđene činjenice, da je nepravilno sastavljena (stav 3.), te da ako posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti od suda da se o tome izjasni organ od kojeg ona potiče (stav 4.). S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da apelant nije naveo za koje podatke iz računa smatra da nisu tačni, odnosno koje su to nepravilnosti u njima, da nije tražio od nadležnog organa da se o njima izjasni, te da nije pružio niti jedan dokaz u korist svojih tvrdnji iznesenih u tom pravcu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević