Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7741/18 (B. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7741/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7741/18, rješavajući apelaciju Boška Trnjakovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boško Trnjaković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 242867 18 Gž od 9. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 242867 16 P od 14. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Trnjaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 27. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 242867 18 Gž od 9. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 242867 16 P od 14. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je istinito uvjerenje bez broja i datuma koje je potpisao načelnik štaba M.K., a kojim se potvrđuje da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske povrijeđen 14. septembra 1993. godine na putu AVNOJ-a kod Bosanskog Petrovca, obavljajući vojnu dužnost – provjera šta se dešava sa vojnikom S.V.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da iz odredaba člana 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku proizlazi da isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnih ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz izjave svjedoka M.K. proizlazi da je njegov potpis na spornom uvjerenju, da je za pomenutu povredu apelanta saznao iz izvještaja PJ Komande bataljona kapetana B.S., da mu je uvjerenje na potpis donio kapetan B.S. i da je nakon što je potpisao uvjerenje trebalo da se na uvjerenju upiše broj vojne pošte, datum i stavi pečat i da su njegova saznanja o povređivanju apelanta posredna. Okružni sud je naveo da iz rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Banjaluka iz 2011. godine proizlazi da je u službenoj evidenciji VP 7463 Petrovac evidentirano angažovanje apelanta u periodu od 1. maja 1992. do 29. januara 1996. godine u Vojsci Republike Srpske. Zatim, da proizlazi da je u zapisniku o uviđaju Osnovnog suda u Petrovcu konstatovano da je 14. septembra 1993. godine na putu AVNOJ-a došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovao vozač putničkog automobila M.Z. i apelant koji je vozio bicikl i da je u ovoj saobraćajnoj nezgodi apelant zadobio povrede. Takođe, Okružni sud je naveo da je u obrazloženju pomenutog rješenja navedeno da je apelant u period od 10. do 20. septembra 1993. godine bio na odobrenom odmoru iz jedinice i da je kritičnog dana vozio bicikl u pravcu kuće svojih roditelja kada je došlo do saobraćajne nezgode. Zatim, da se u to vrijeme brigada u kojoj je bio raspoređen apelant nalazila na Bihaćko - Krupskom ratištu, što isključuje svaku mogućnost povratka imenovanog u jedinicu na biciklu, tako da povrjeđivanje apelanta 14. septembra 1993. godine nije bilo u vezi sa vršenjem vojne službe. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da prihvata kao pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je predmetno uvjerenje valjano i istinito u smislu odredbe 132. Zakona o parničnom postupku, jer isto nije snadbjeveno formalnim elementima koji su potrebni za njegovu istinitost, a odnose se na dokaz da je ispravu potpisalo nadležno lice u propisanom obliku kao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti ili pravna osoba u vršenju javnog ovlaštenja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da godinama pokušava da ostvari pravo na invalidninu i liječenje, zbog saobraćajne nesreće koju je doživio 1993. godine prilikom obavljanja vojnog zadatka kao pripadnik Vojske Republike Srpske, a o čemu mu je izdato uvjerenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević