Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1281/17 (H. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1281/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1281/17, rješavajući apelaciju Hazime Drobnjaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hazime Drobnjaković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 026862 15 Rev od 31. januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hazima Drobnjaković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 026862 15 Rev od 31. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tuženog Petra Drobnjakovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 31. januara do 8. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 026862 11 P od 26. aprila 2013. godine utvrđeno je da zajedničku bračnu imovinu apelantice i tuženog čini trosoban stan u Doboju (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da apelantici pripada udio od ½ na predmetnom stanu, te je tuženom naloženo da apelantici isplati iznos od 52.453,00 KM na ime polovine vrijednosti predmetnog stana sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 4.808,00 KM, uz istovremeno odbijanje apelanticinog zahtjeva da se oslobodi obaveze plaćanja taksi na tužbu i presudu (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Prvostepeni sud je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su parnične stranke bile u braku (1965-1992); da je tuženi tokom trajanja braka dobio na korištenje predmetni stan (1983. godine); da su se parnične stranke razvele (1992. godine); da je apelantica neposredno prije razvoda braka napustila stan i bračnu zajednicu; da je tuženi ostao u predmetom stanu koji je nastavio da koristi sa novom suprugom; da je tuženi predmetni stan otkupio i uknjižio u javnim evidencijama (2003. godine). Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredaba čl. 294. i 270. stav (5) Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) zaključio da su parnične stranke tokom trajanja bračne zajednice kao supružnici stekli predmetni stan na korištenje, na kojem apelantici shodno odredbama čl. 272. i 273. istog zakona pripada ½ dijela stana (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranicama od 1. do 5. obrazloženja).
7. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelantica potražuje isplatu na ime protuvrijednosti ½ predmetnog stana, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 19. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), koju je citirao, naglasivši da status sunosioca stanarskog prava prema navedenoj odredbi ne prestaje razvodom braka, već zaključenjem pismenog sporazuma između bivših supružnika ili pravosnažnošću rješenja vanparničnog suda o određivanju isključivog nosioca stanarskog prava. Osnovni sud je pojasnio da u konkretnom slučaju nije zaključen ni sporazum između supružnika, niti je sud donio rješenje prema kojem bi tuženi bio isključivi nosilac stanarskog prava.
8. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova (čl. 5. 9. i 10) shodno kojima pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, ali ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog, pri čemu tuženi tokom postupka nije dokazao da je tražio i dobio tu saglasnost od apelantice sa kojom je bio u braku za vrijeme sticanja stanarskog prava. Osnovni sud je još pojasnio da je stanarsko pravo postalo imovinsko pravo stvarnopravnog karaktera, odnosno pravo vlasništva na predmetnom stanu koji je tuženi otkupio na svoje ime i potiče od prava na otkup stana koji predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka.
9. Potom se Osnovni sud pozvao i citirao odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbe člana 272. stav (2) Porodičnog zakona, te je primjenom citiranih odredbi zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime protuvrijednosti ½ tržišne vrijednosti stana osnovan.
10. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386. stav (1) u vezi sa članom 396. stav (1) ZPP o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranici 6. obrazloženja.
11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 P 026862 13 Gž od 4. februara 2014. godine, žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranicama od 2. do 4). Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud radi izbjegavanja nezakonitog bogaćenje supružnika koji je ostao u stanu pravilno postupio kada je drugom supružniku (apelantici) dosudio novčanu naknadu na ime njegovog suvlasničkog dijela.
12. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 026862 15 Rev od 31. januara 2017. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je odlučeno da se žalba tuženog djelomično usvoji i prvostepena presuda preinači u dijelu kojim je tuženi obavezan na isplatu novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, pa je apelanticin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, a u odnosu na preostali dio revizija je odbijena i tuženi obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.783,00 KM.
13. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora u dijelu kojim je utvrđeno da predmetni stan čini zajedničku bračnu tečevinu parničnih stranaka detaljno pojasnio na str. od 2. do 4. obrazloženja presude, a djelomičnu osnovanost revizije u dijelu isplate na str. 4. i 5. obrazloženja.
14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tuženi je u reviziji pravilno ukazao da nije bilo mjesta da se udovolji apelanticinom zahtjevu da joj tuženi na ime ½ tržišne vrijednosti stana isplati precizirani iznos. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 272. stav (2) Porodičnog zakona shodno kojoj mogućnost da jedan supružnik isplati drugom supružniku novčanu vrijednost njegovog dijela postoji samo ako se bračni supružnici dogovore da sporazumno podijele svoju imovinu. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o sporazumnoj podjeli imovine, to se, kako je istakao Vrhovni sud, revizijom tuženog pravilno ukazuje da nižestepeni sudovi nisu mogli obavezati tuženog na isplatu apelanticinog dijela vrijednosti predmetnog stana. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeno potvrđuje i odredba člana 277. Porodičnog zakona koju je citirao, pa je stoga taj sud primjenom člana 250. stav (1) ZPP preinačio odluku drugostepenog suda kao u izreci presude.
15. Vrhovni sud je primjenom člana 397. u vezi sa članom 386. ZPP odlučio o troškovima postupka, pojasnivši da je apelantica tražila troškove na ime sastavljanja tužbe, zastupanja, te troškova vještačenja i taksi u ukupnom iznosu od 4.808,00 KM, što sa troškovima odgovora na reviziju iznosi 5.683,00 KM, dok je tuženi potraživao troškove u ukupnom iznosu do 3.900,00 KM. Kako je Vrhovni sud procijenio da je uspjeh parničnih stranaka u predmetu po 50%, taj sud je prebijanjem međusobnih potraživanja parničnih stranka po osnovu troškova postupka obavezao tuženog da apelantici na ime troškova postupka isplati iznos od 1.783,00 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelacijom se tvrdi da je presudom Vrhovnog suda u dijelu kojim je revizija tuženog djelomično usvojena (isplata ½ vrijednosti predmetnog stana) i u dijelu dosuđenih troškova postupka povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
17. Apelantica se u odnosu na dio zahtjeva koji je odbijen, prije svega, pozvala na Odluku Ustavnog suda broj U 55/02 od 26. septembra 2003. godine u kojoj je razmatran zahtjev Osnovnog suda za ocjenu ustavnosti člana 20. ZOSO-a u kojoj je, između ostalog, navedeno da je „pravilno supružniku koji ne ostaje u stanu isplatiti adekvatnu naknadu kako bi se izbjeglo nezakonito bogaćenje supružnika koji ostaje u stanu“. Navedeni stav apelantica smatra primjenjivim u konkretnom slučaju, te pri tome tvrdi da u predmetnom slučaju nije vođen postupak o određivanju isključivog nosioca stanarskog prava, niti je postignut pismeni sporazum stranaka o toj činjenici. Apelacijom se ukazuje da je brak između parničnih stranaka prestao, ali je jasno da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu u smislu člana 270. stav (5) Porodičnog zakona, pa stoga odluka Vrhovnog suda u dijelu kojim je revizija djelomično usvojena predstavlja nezakonito miješanje u apelanticino pravo na imovinu zbog očigledno proizvoljne primjene materijalnog prava i člana 272. Porodičnog zakona. Apelantica smatra da će morati da trpi štetu ukoliko predmetni stan bude opterećen hipotekom ili ukoliko on bude predmet izvršnog postupka. Osporena presuda krši i apelanticino pravo na nediskriminaciju s obzirom na izražen stav Ustavnog suda iz Odluke broj U 55/02 koji se u praksi primjenjuje.
18. Kršenje ustavnih prava apelantica vidi i u dijelu odluke o troškovima postupka. U vezi s tim, apelantica se pozvala na usaglašeni stav sudske prakse (panel za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti), koji je „u suprotnosti“ sa stavom iz osporene presude. Apelantica smatra da se u slučaju kada je tuženi osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti, zbog čega su jedino nastali troškovi postupka, tužiocu mogu priznati troškovi parničnog postupka u cijelosti, neovisno o visini zahtijevanog, a ne dosuđenog iznosa. Apelantica ukazuje da su redovni sudovi dužni da odredbe ZPP koje se tiču troškova postupka u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku cijene kvalitativno, a što je Vrhovni sud propustio da učini jer je troškove odmjerio mehanički, bez obraćanja pažnje na posebne okolnosti konkretnog slučaja. Apelantica se u vezi s ovim prigovorom pozvala na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Klauz protiv Hrvatske.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ostao pri navodima datim u obrazloženju osporene presude jer tom presudom nisu prekršena apelanticina prava na koja se u apelaciji pozvala.
20. Tuženi je u odgovoru na apelaciju iznio detalje vezane za razvod braka. Zatim se navodi da je apelantica kao član domaćinstva poginulog borca (zajednički sin parničnih stranaka je poginuo u ratu) dobila stan u Zenici, čiji je vlasnik, te da sve navedeno ukazuje da je apelacija neosnovana. Tuženi je još informirao Ustavni sud da je apelantica, u međuvremenu, pokrenula postupak za upis prava suvlasništva na predmetnom stanu u kojem je ishodila prvostepenu, nepravosnažnu presudu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
21. U Porodičnom zakonu RS („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
1. Imovina bračnih supružnika Član 270. stav (5) (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272.
(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. (2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
Član 273. st. (1) i (5) (1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. (5) Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude. Član 277.
Ako je u izvršnom postupku određena prodaja stvari iz zajedničke imovine radi namirenja udjela jednog bračnog supružnika, taj bračni supružnik ima pravo preče kupovine tih stvari.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda. Član 397.
Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 026862 15 Rev od 31. januara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin advokat je primio 6. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja bračne stečevine i isplate, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Apelantica kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni prava, i to Porodičnog zakona i ZPP.
32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje da li apelantica kojoj je u predmetnom postupku priznato pravo na ½ predmetnog stana na ime bračne imovine, što nije sporno, ima pravo na isplatu novčanog iznosa na ime polovine tržišne vrijednosti predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnom slučaju, prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 272. stav (2) Porodičnog zakona shodno kojoj apelantica u odsustvu sporazuma sa tuženim o podjeli zajedničke imovine nema pravo na traženu isplatu. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 272. stav (2) Porodičnog zakona koja propisuje mogućnost sporazumne podjele zajedničke imovine na način određen u navedenoj odredbi (vidi relevantne propise), te imajući u vidu nespornu činjenicu da nije postignut sporazum o podjeli zajedničke imovine, Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda u kontekstu primjene citirane odredbe ne uočava proizvoljnost.
35. Ustavni sud zapaža i da je apelantici u konkretnom predmetu na ime bračne imovine priznato pravo na predmetnom stanu, odnosno da apelantica trenutno vodi postupak za upis svog suvlasničkog dijela na stanu i da je apelantica vođenjem sudskih postupaka radi zaštite svojih prava na predmetnom stanu na raspolaganju imala mehanizme zaštite (zabilježba spora u javnim evidencijama na predmetnom stanu) od eventualne prodaje stana od strane tuženog, upisa hipoteke i sl.
36. Apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U 55/02 u okolnostima konkretnog slučaja se čini neutemeljenim. Naime, u navedenom predmetu je Ustavni sud postupajući iz nadležnosti VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine razmatrao ustavnost člana 20. ZOSO-a (određivanje nosilaca stanarskog prava nakon razvoda braka u vanparničnom postupku) utvrdivši da je on u skladu sa pravom na dom i imovinu. Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu nakon detaljne analize člana 20. ZOSO-a iz više aspekata, između ostalog, navedeno da bi radi izbjegavanja nezakonitog bogaćenja onog supružnika koji ostaje u stanu drugom supružniku po potrebi trebala biti isplaćena naknada, te je još navedeno da se imovinski interes izražen stanarskim pravom nad stanom mora smatrati dijelom zajedničke bračne imovine u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona (op. cit. U 55/02 tačka 46). Kako se u konkretnom slučaju ne radi o stanarskom pravu, već o stanu koji je tuženi otkupio bez apelanticine saglasnosti, a apelantici je u predmetnom postupku priznato pravo na ½ predmetnog stana, dakle apelantici je priznato imovinsko pravo kojim apelantica može da raspolaže, čini se da navedeni stav u takvim okolnostima nije primjenjiv.
37. U vezi s prigovorima koji se odnose na dosuđene troškove postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primjenom člana 397. u vezi sa članom 386. ZPP odlučio o ukupnim troškovima postupka prebijanjem međusobnih potraživanja parničnih stranka, shodno podjednakom uspjehu u postupku parničnih stranaka (50%), što je taj sud detaljno obrazložio (vidi tačku 16. ove odluke). Apelantica smatra da je Vrhovni sud troškove postupka odmjerio mehanički, bez poštovanja zajedničkog stava utvrđenog na panelu za ujednačavanje sudske prakse (apelantica nije navela preciznije podatke kada je panel na koji se poziva održan). U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud zapaža da je na panelu za ujednačavanje sudske prakse (april 2014. godine) na kojem su učestvovali Sud Bosne i Hercegovine, entitetski vrhovni sudovi i Apelacioni sud Distrikta Brčko usaglašen pravni stav da se naknada troškova u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici utvrđuje prebijanjem parničnih troškova, upravo kako je Vrhovni sud postupio u konkretnom slučaju. Apelanticino pozivanje na presudu Evropskog sud Klauz protiv R Hrvatske od 18. jula 2013. godine u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjivo. Naime, u navedenom predmetu radi se o izuzetku (situacija kada troškovi stranke koja je manje uspjela budu znatno veći od troškova njenog protivnika, što za posljedicu može dovesti do ograničavanja prava na pristup sudu) koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga se i ovi apelacioni prigovori moraju odbiti kao neutemeljeni. Ostali prigovori o troškovima postupka i načinu na koji je Vrhovni sud trebao postupiti u okolnostima konkretnog slučaja ostali su bez utemeljenja.
Pravo na imovinu
38. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
39. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (u vezi s pravom na pravično suđenje u kontekstu pravne sigurnosti) zbog činjenice što u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije primijenio stav iz Odluke broj U 55/02 koji redovni sudovi primjenjuju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ranije već izjasnio o tome da u okolnostima konkretnog slučaja stav iz navedene odluke na koji se apelantica poziva nije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga se i pozivanje na kršenje prava na nediskriminaciju u odsustvu relevantnih prigovora o kršenju tog prava čini neutemeljenim. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranka i da apelantici pripada udio od ½, ali da apelantica primjenom odredbe člana 272. stav (2) Porodičnog zakona ne može ostvariti pravo na isplatu svog dijela tržišne vrijednosti predmetnog stana jer parnične stranke nisu dogovorile sporazumnu podjelu bračne imovine, niti je to pitanje pokrenuto u predmetnom postupku, pri čemu pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U 55/02 u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjivo.
41. Nema kršenja navedenih prava ni u dijelu odluke o troškovima postupka kada je Vrhovni sud u okolnostima djelomično podjednakog uspjeha stranaka u postupku odluku o troškovima donio primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova obavezavši tuženog da apelantici naknadi troškove postupka, što je Vrhovni sud obrazložio primijenivši odredbe člana 397. u vezi sa članom 386. ZPP i što korespondira sa stavom usaglašenim na panelu za ujednačavanje sudske prakse (april 2014. godine), a pozivanje na odluku Evropskog suda Klauz protiv R Hrvatske nije opravdano jer se u citiranom premetu radi o izuzetku koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević