Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/19 (Š. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-953/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-953/19, rješavajući apelaciju Š. P., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Š. P.
protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 030229 18 Kž 2 od 17. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 030229 17 K 2 od 4. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 4. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 030229 18 Kž 2 od 17. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 030229 17 K 2 od 4. jula 2018. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora, odnosno novčane kazne, do donošenja odluke po ovoj apelaciji.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Prijevara povjeritelja iz člana 299. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. Istom presudom je određeno da se novčana kazna ima platiti u roku od 30 dana računajući od pravosnažnosti presude a u protivnom će se zamijeniti kaznom zatvora tako da će se umjesto svakih započetih, a neplaćenih 100,00 KM novčane kazne, odrediti jedan dan zatvora.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela odluka, te da je za svoje zaključke dao valjane razloge koje kao takve prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret na način što je sa oštećenim K.T. zaključio ugovor o zajmu na iznos od 100.000 eura i obavezao se da će pozajmljeni iznos novca vratiti u roku od šest mjeseci, a kasnije je zaključio ugovor o poklonu kojim je svu svoju imovinu prenio na svoju sestru i time onemogućio namirenje zajmodavca oštećenog K.T. za navedeni pozajmljeni iznos. Kantonalni sud je istakao da je u članu 299. stav 1. KZ FBiH propisano da predmetno krivično djelo vrši učinilac koji s ciljem da osujeti ostvarenje prava na stvari, otuđi, uništi ili oduzme svoju stvar na koje drugi ima založno pravo ili pravo uživanja i time ga ošteti, a u stavu 2. istog člana propisano je da krivično djelo vrši učinilac koji uništi, prividno proda ili učini neupotrebljivom svoju cjelokupnu imovinu ili njen sastavni dio ili prizna neistinitu tradžbinu, sklopi lažni ugovor ili nekom drugom prijevarnom radnjom prividno ili stvarno pogorša svoje imovinsko stanje i time umanji mogućnost ili spriječi namirenje jednog od svojih povjeritelja. Kantonalni sud je naveo da je analizirajući navedena obilježja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret utvrđeno da bitno obilježje ovog krivičnog djela nije visina iznosa pozajmljenog novca pa je ispravan zaključak da ovo krivično djelo postoji bez obzira da li je apelant pozajmio iznos od 50.000 ili 100.000 eura, Takođe, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je od zaključenja ugovora o zajmu 2009. godine do zaključenja ugovora o poklonu prošlo vrijeme duže od četiri godine, nije od značaja za ovaj predmet s obzirom da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da on svojim radnjama nije ispunio obilježja predmetnog krivičnog djela, to jeste da nije otuđio nekretnine s namjerom da pogorša svoje imovno stanje i priječi namirenje oštećenog K.T. Apelant tvrdi da je sestri poklonio samo dio nekretnina koje su u njegovom vlasništvu i to par godina nakon sklapanja ugovora o zajmu, te da on i dalje ima dobru namjeru da vrati ostatak novca. Konačno, apelant navodi da je od oštećenog posudio manji iznos novca od onog utvrđenog u osporenim presudama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević