Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2758/18 (T. B. i L. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2758/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2758/18, rješavajući apelacije T. B. i Lejle Pecar, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
T. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049552 13 Rsž od 13. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049552 08 Rs od 15. aprila 2013. godine i Lejla Pecar protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 302240 13 Rsž od 30. novembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2758/18
1. T. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 14. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 049552 17 Rev od 15. februara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 049552 13 Rsž od 13. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049552 08 Rs od 15. aprila 2013. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 15. februara 2018. godine odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 15. februara 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da revizija nije bila efektivni pravni lijek, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-746/17 od 31. januara 2018. godine, u odnosu na predmet broj AP-2985/17, konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave) da apelantici isplati određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa (kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepene presude), dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime jubilarne nagrade isplati određeni novčani iznos, te je obavezan tuženi da nadoknaditi apelantici parnične troškove u iznosu od 1.838,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima. S tim u vezi je naveo da je apelantica u 2012. godini nesporno ostvarila pravo na jubilarnu nagradu, ali da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije donijela odluku o isplati jubilarnih nagrada, s obzirom da je Hercegovačko-neretvanski kanton u tom periodu imao manjak u budžetu. Također je istakao da činjenica da je apelantičin poslodavac (Općinski sud u Čapljini) utvrdio njeno pravo na jubilarnu nagradu, nije relevantna, s obzirom da isti ne posjeduje svoja novčana sredstva već se finansira iz budžeta kantona, pa kao takav nema zakonskog uporišta za nametanje finansijskih obaveza kantonu. Kantonalni sud je takođe naveo da je dosudio apelantici parnične troškove u ukupnom iznosu od 1.838,00 KM, s obzirom da je prvostepeni sud pogrešno dosudio naknadu za sastav podnesaka u iznosu od 632,00 KM, te zaključio da se nije radilo o obrazloženim podnescima u smislu člana 13. stav 5. tačka b) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije Bosne i Hercegovine.
2. AP-7009/18
4. Lejla Pecar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 302240 13 Rsž od 30. novembra 2018. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da joj na ime jubilarne nagrade isplati određeni novčani iznos.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredaba člana 28. Kolektivnog ugovora, pravo radnika na jubilarnu nagradu predviđeno u skladu sa materijalnim mogućnostima obveznika. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da, u odnosnom periodu, u budžetu tuženog nisu bila odobrena sredstva za isplatu jubilarnih nagrada i zaključio da bez obzira na činjenicu da je apelantica stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade, tuženi nije u obavezi da joj je isplati, obzirom da je to apelantičino pravo uslovljeno materijalnim mogućnostima tuženog. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2758/18.
Apelacioni navodi
8. U navedenim apelacijama apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već ih zasnivaju na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelantice pozvale u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3566/17 od 25. oktobra 2017. godine i Odluka odopustivosti broj AP-3981/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević