Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6617/18 (I. L.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6617/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6617/18, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. L.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 071344 15 Rev od 3. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Berina Krnjić advokat iz Travnika, podnio je 15. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 071344 15 Rev od 3. jula 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (ASD-VT d.o.o. Vitez) na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju prvostepene odlluke, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je svjedok B.Š. izjavio da mu je poznato šta se desilo sporne noći, budući da je i njegov motor bio zajedno s apelantovim, te da je njegov motor bio rastavljen radi popravke i da nije ukraden. Također, Općinski sud je naveo da su saslušani svjedoci (A.L., J.T., I.S. i S.T., te apelant) u svojim iskazima naveli da se sporne noći dogodila provala u objekat tuženog i da su se u objektu tuženog nalazila dva apelantova motora. Pri tome, Općinski sud je naveo da je apelant u svom iskazu izjavio da su njegovi motori u kritično vrijeme bili na servisu kod tuženog, te da su tome dokaz servisni nalozi. Međutim, Općinski sud je naveo da su svjedoci J.T., I.S. i S.T. (kao uposlenici tuženog) u svojim iskazima naveli da nikada nisu popravljali apelantove motore i da nisu potpisali servisne naloge (J.T. i I.S.), već da je motore popravljao sam apelant, a da su mu oni samo ponekad pomagali. Također, Općinski sud je naveo da je zakonski zastupnik tuženog M.B. izjavio da se apelantovi motori nisu nalazili na servisu, već da ih je apelant tu držao svojevoljno, kao u garaži i da su ga upozoravali da to ne čini, te da ne zna da li je apelantov motor bio tu spornog dana i noći. Općinski sud je naveo da iskaz M.B. u dijelu u kojem navodi da se apelantovi motori nisu nalazi na servisu kod tuženog ne spore ni uposlenici tuženog, svjedoci J.T., I.S. i S.T.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 11. februara 2009. godine kupio motocikl „Yamaha“, te da su na servisnim nalozima tužene br. 239 i 240 (ispunjeni, ali bez datuma, potpisa i pečata) upisani motocikli Yamaha i KTM. Dalje je utvrđeno da je PU Travnik, PS Vitez u službenoj zabilješci o provali u objekat tuženog (suvlasništvo tuženog i A.L., oca apelanta) 17. aprila 2010. godine konstatovala da je otac apelanta rekao da su iz objekta otuđena dva cross motora njegovog sina marke Yamaha i KTM, te da je to potvrdio i apelant kada je došao na lice mjesta. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se sporno pravno pitanje odnosi na dokazanost činjenice da su dva apelantova motocikla, po ugovoru za servisiranje, bila u objektu u vrijeme provalne krađe. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelant tvrdi da je s tuženim zaključio ugovor o servisiranju dva motocikla (ugovor o djelu, član 600. do
629. Zakona o obligacionim odnosima), te da je kao dokaz priložio dva servisna naloga. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da servisni nalozi, iako su ispunjeni na obrascu koji izdaje tuženi za takve radnje, nisu ovjereni potpisom i pečatom, niti na njima stoji datum prijema stvari. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da takav dokaz nema snagu isprave kojom se dokazuje činjenica postojanja ugovornog odnosa između apelanta i tuženog, te da apelant ni na drugi način nije dokazao da je između njega i tuženog postojao bilo kakav ugovorni odnos koji obavezuje tuženog. Pri tome, Vrhovni sud je napomenuo da je sud prilikom ocjene dokaza mogao osnovano pretpostaviti da su obrasci servisnih naloga bili dostupni apelantu, s obzirom da je njegov otac bio suvlasnik objekta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije dokazano postojanje ni ugovora o ostavi sa tuženim, te dodao da i ako je apelant samoinicijativno ostavio motocikle u garažu, onda apelant snosi sav rizik štete od eventualne krađe istih, a ne vlasnik objekta. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, naglasivši da ostali revizioni prigovori apelanta nisu dopušteni u revizijskom postupku (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), s obzirom da se uglavnom odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanja.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi nisu dali obrazloženje na apelantove navode da je servisnim nalogom i iskazom svjedoka B.Š. dokazao da su apelantovi motocikli bili na servisiranju kod tuženog. Apelant navodi da Vrhovni sud svoju odluku temelji na pretpostavci „da su obrasci servisnih naloga bili dostupni apelantu jer mu je otac držao taj objekat i bio njegov vlasnik“, kao i to da Vrhovni sud nije objasnio iz kojih razloga iskazi saslušanih svjedoka, koji su svjedočili na okolnosti servisiranja motocikla, nisu prihvatljivi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević