Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-620/19 (M. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Izdržavanje
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povjeravanje djeteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-620/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 620/19, rješavajući apelaciju Mevludina Bajramovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mevludina Bajramovića podnesena protiv presudā Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 170824 16 Gž od 23. maja 2018. godine i Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 170824 15 P od 27. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mevludin Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnio je 9. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 170824 18 Rev od 11. decembra 2018. godine, te presudā Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 170824 16 Gž od 23. maja 2018. godine i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 170824 15 P od 27. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4607/18 od 23. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji se vodio pred Kantonalnim sudom i u kojem je Kantonalni sud u Mostaru donio Presudu broj 58 0 P 170824 16 Gž od 23. maja 2018. godine. Također, navedenom odlukom odbačena je kao preuranjena apelacija koju je podnio protiv presude Kantonalnog suda (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. stav (6) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir ranije dostavljene odgovore na apelaciju u predmetu broj AP 4607/18. U tom predmetu Općinski sud i Kantonalni sud su 7. i 11. septembra 2018. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok E. B. u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Pravosnažnom presudom Općinskog suda broj 58 0 P 160604 15 P od 26. juna 2015. godine razveden je brak tužiteljice i apelanta, te je određeno da će njihova maloljetna djeca S. B. i A. B. (u daljnjem tekstu: djeca) živjeti sa tužiteljicom i apelantom koji će skupa vršiti roditeljsko staranje i ostvarivati lične odnose i neposredne kontakte svakih sedam dana na način da prvih sedam dana djeca u kontinuitetu provode sa tužiteljicom, a narednih sedam dana sa apelantom i tako naizmjenično, te po polovinu vjerskih i državnih praznika, dječijih rođendana i školskih raspusta. Također, navedenom presudom odlučeno je da će se roditelji zajedno starati o zdravlju, upravljanju dječjom imovinom i o svim važnijim pitanjima o čemu su dužni obavještavati jedan drugog, te su oba roditelja obavezana da doprinose za izdržavanje djece iznos od po 250,00 KM ili ukupno 500,00 KM.
Postupak okončan osporenim odlukama
6. Tužiteljica je Općinskom sudu 3. novembra 2015. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi izmjene odluke s kojim roditeljem će živjeti djeca, te ostvarivanja međusobnih kontakata i uzdržavanja.
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 170824 15 P od 27. aprila 2016. godine utvrđeno je da se mijenja pravosnažna presuda Općinskog suda broj 58 0 P 160604 15 P od 26. juna 2015. godine, na način da se određuje da će djeca živjeti sa tužiteljicom koja će vršiti roditeljsko staranje, a da će se apelant zajedno sa tužiteljicom starati o zdravlju djece, njihovom školovanju, upravljanju dječjom imovinom i odlučivati o svim značajnijim pitanjima, o čemu je tužiteljica dužna obavještavati apelanta. Zatim, određeno je da će apelant sa djecom ostvarivati lične odnose i neposredne kontakte dva puta sedmično, svaki drugi vikend, polovicu školskih raspusta, polovicu državnih i vjerskih praznika naizmjenično na način detaljnije određen u izreci presude. Naposljetku, apelant je obavezan doprinositi za izdržavanje iznos od po 150.00 KM ili ukupno 300,00 KM počevši od 3. novembra 2015. godine, najkasnije 10. u mjesecu za tekući mjesec tužiteljici na ruke pa ubuduće dok se okolnosti ne izmijene.
8. Općinski sud je dalje iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je pedagog za preventivni rad 25. marta 2016. godine sa djecom obavio neformalni razgovor iz kojega proizlazi da A. B. poštuje pravila ranije presude te jednu sedmicu provodi kod oca, a drugu kod majke naizmjenično, ali nije zadovoljan takvim životnim rasporedima, a da je S. B. navela da želi viđati oca, ali ne i spavati kod njega. Zapažanja pedagoga su da su se od razvoda braka promijenili odnosi kćeri i oca, dok su se istovremeno emocionalni odnosi između majke i kćeri poboljšali, te su bliže nego ranije, te je sada potreban rad na uspostavi dobrih odnosa između oca i kćeri. Iz iskaza tužiteljice i apelanta vidljivo je da svaki od njih odgovornost za takvo problematično ponašanje i negodovanje djece prebacuje na drugog roditelja bez samokritičnosti, a iz nalaza i mišljenja psihologa B. B. B. proizlazi da su takvi odnosi kod S. B. doveli do sindroma otuđenja od roditelja parentificiranog djeteta, ali ovaj put u savezu s majkom, te je navela da je podijeljeno starateljstvo izrazito bolje od samostalnog starateljstva u ovom slučaju zato što su time djeca izložena i zdravijem utjecaju u svom životu. U vezi sa tužiteljicinim zahtjevom, Općinski sud je istakao da nije nužno da se neformalni razgovor mora obaviti u sudu jer su sa djecom dva puta obavljeni neformalni razgovori u svrhu postupka kako je propisano odredbom člana 271. stav 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ), i to su razgovor vodili odgovarajući stručnjaci psiholog i pedagog, cijeneći da su se o tom prijedlogu negativno izjasnili i psiholog i predstavnica stručnog tima Centra za socijalni rad smatrajući da se djeca moraju poštedjeti dolaska pred još jednu instituciju. Dalje, Općinski sud je naveo da iz socijalnih anamneza sačinjenih za potrebe ovog postupka proizlazi da su kao i u vrijeme donošenja ranije presude iste ili slične materijalne okolnosti jer je tužiteljica zaposlena i ostvaruje mjesečna primanja od 806,00 KM, a apelant je penzioner skromnih materijalnih prilika jer njegova mirovina iznosi 348,00 KM, s tim da povremeno radi na drugim poslovima na koji način može zaraditi od 300 do 400 KM. Također, Općinski sud je naveo da su se od donošenja ranije presude promijenile stambene okolnosti jer su stranke ranije živjele u istoj kući u istom stanu, a tužiteljica je u međuvremenu izgradila zasebni stan koji predstavlja jednu etažu na spratu, dok apelant živi u prizemlju kuće u kojem stanu su zajedno živjeli do ove promjene. Najzad, Općinski sud je naveo da je stručni tim za zaštitu braka, porodice i djece predložio da bi u najboljem interesu djece bilo da žive s jednim roditeljem uzevši u obzir trenutno porodično funkcioniranje i okolnosti, te su predložili da se djeca povjere na odgoj i čuvanje tužiteljici, a da sa apelantom ostvaruju odnose i neposredne kontakte dva puta sedmično u skladu s njihovim školskim i vanškolskim aktivnostima svaki drugi vikend od petka do nedjelje, polovicu školskih raspusta, polovicu državnih i vjerskih praznika naizmjenično.
9. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio prijedlog stručnog tima Centra za socijalni rad našavši da odgovara izmijenjenim okolnostima i da je u interesu maloljetne djece jer je primarni razlog kod donošenja odluke cilj i interes djeteta. Naime, tužiteljica i apelant sada žive u dva zasebna stana u dvije odvojene etaže i djeca se ne mogu slobodno kretati u oba stana, čekati drugog roditelja, uzimati stvari jer su pod ključem, kako to proizlazi iz iskaza stranaka i izvještaja pedagoga. Navedene izmijenjene stambene okolnosti, kao i odbijanje kćeri da postupa po ranijoj odluci i negodovanje sina takvog su karaktera da iziskuju potrebu za izmjenu odluke, pri čemu se naglašava da je do navedenog ponašanja djece došlo uslijed stava i propusta oba roditelja. S obzirom na neznatnu udaljenost između stanova u kojima roditelji žive, zaključak pedagoga je da nije toliko važno gdje će dijete spavati nego je važno kakve će odnose imati sa roditeljima, a ukoliko djeca stalno budu mijenjala strane, njihov put odrastanja mogao bi biti stranputica u izgradnji budućih odnosa sa okolinom, na što roditelji trebaju obratiti pažnju. U tom smislu, Općinski sud je istakao da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka psihologa u dijelu zaključka da je podijeljeno roditeljstvo bolje. Naime, Općinski sud je naveo da podijeljeno roditeljstvo nije institut koji je reguliran PZ, a odredbom člana 142. st. 1. i 2, a u vezi sa članom 304. stav 1. PZ propisano je da ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj s kojim dijete živi i odluku o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. Prilikom donošenja ranije odluke sud se vodio sporazumom stranaka koji je bio u skladu sa tadašnjim okolnostima i činjenicama da roditelji i djeca nisu odvojeno živjeli, pa je ranija odluka bila u skladu sa tim okolnostima koje su sada izmijenjene. Kod toga da su oba roditelja, prema mišljenju psihologa, sposobni za roditeljsko staranje i da je djeci potreban u jednakoj mjeri odnos i sa ocem i sa majkom za njihov adekvatan razvoj, sud je uvažio mišljenje psihologa kod određivanja odnosa i kontakata, pri čemu je njihov sadržaj puno važniji od broja i dužine trajanja odnosa i kontakata roditelja sa djecom, jer će samo na taj način apelant ponovo postići bliskost sa kćeri, a u tom procesu je maloljetnoj S. B. potrebna podrška majke, a postoji potreba za psihološko savjetovanje za cijelu porodicu.
10. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je zbog izmjene odluke s kojim roditeljem će živjeti djeca potrebno izmijeniti i odluku u dijelu izdržavanja i odrediti iznos koji je apelant dužan plaćati na ime izdržavanja kćeri i sina plaćati apelant u smislu čl. 215, 235. i 236. PZ. Naime, Općinski sud je naveo da je visinu izdržavanja odredio imajući u vidu potrebe djece koji su oboje vrlo dobri učenici, i to S. B. osmog, a A. B. šestog razreda osnovne škole, ali prije svega cijeneći trenutne okolnosti kod apelanta, odnosno penziju skromnog iznosa, te da dodatno zarađuje honorarnom zaradom što su ujedno i njegove mogućnosti i sposobnosti, pa je iznos izdržavanja određen u minimalnom iznosu od po 150,00 KM ili ukupno 300,00 KM, kao u prijedlogu stručnog tima Centra za socijalni rad, a koji iznos će djelomično zadovoljiti tek neke osnovne potrebe djece. Na taj iznos apelant je obavezan počevši od 3. novembra 2015. godine kao dana utuženja u skladu sa članom 308, a u vezi sa čl. 244. i 235. PZ.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 170824 16 Gž od 23. maja 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
12. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov stav o povredi člana 8. ZPP jer je prvostepeni sud pravilno primjenjujući odredbu toga člana savjesno i brižljivo cijenio svaki relevantan dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu takve slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Također, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan ni žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 142. i 145. PZ vezi sa čl. 304. i 305. PZ. Dalje, Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog sude, te je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da ima bolje uvjete da mu se djeca povjere na čuvanje i odgoj jer je penzioner i stalno u kući pa se može u cijelosti posvetiti djeci s obzirom na to da je tužiteljica zaposlena. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi u odnosu na visinu izdržavanja koje je prvostepeni sud dosudio, s obzirom na to da je prvostepeni sud izvršio socijalnu anamnezu tužiteljice, apelanta i maloljetne djece, te utvrdio njihove potrebe, imajući u vidu njihove potrebe za ishranom, odijevanjem, potrebe školovanja, vannastavnih aktivnosti, hobija i ispunjavanja svih onih životnih potreba koje imaju djeca njihovog uzrasta. Prvostepeni sud pravilno smatra da će apelant od svoje penzije koju prima te povremenog honorarnog rada moći izdvojiti dosuđeni novčani iznos koji je određen u minimalnoj visini te da će maloljetna djeca uz pomoć tog iznosa te uz pomoć majke sa kojom će živjeti moći imati adekvatne uvjete za život, a istovremeno izdvajanjem tog iznosa tuženi neće ugroziti svoju ličnu egzistenciju.
13. Apelant je 13. jula 2018. godine izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 170824 18 Rev od 11. decembra 2018. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te „pravo na jednakost pred zakonom“. Apelant tvrdi da mu je zbog neprimjenjivanja relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava uskraćeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na jednakost pred zakonom, a neprimjenjivanje zakona je imalo za posljedicu da trpi štetu na imovini. Apelant smatra da je sud prilikom donošenja odluke trebao uzeti u obzir činjenicu da pruža bolje mogućnosti od majke jer je penzioner, po potrebi obavlja povremene poslove, što mu omogućava da se može posvetiti djeci te da posjeduje adekvatan stambeni prostor, a iz osporene presude ne proizlazi da je prvostepeni sud to pravilno i na pouzdan način utvrdio. Također, apelant tvrdi da je prvostepena presuda isključivo zasnovana na mišljenju sadržanom u prijedlogu stručnog tima za zaštitu braka, porodice i djece Centra za socijalni rad Grada Mostara od 31. marta 2016. godine, bez valjane ocjene i obrazloženja ostalih izvedenih dokaza, naročito u pogledu vještačenja psihologinje B. B. B. koja je navela da je u svakom slučaju dotadašnji način uređenja odnosa djece i njihovih roditelj kroz podijeljeno starateljstvo bolje od samostalnog starateljstva. Apelant smatra i da je postupajući sudija u skladu sa članom 271. PZ na odgovarajući način trebao izvijestiti maloljetnu djecu o vođenju postupka i njihovom pravu da izraze svoje mišljenje jer imaju 14 i 12 godina. Također, apelant smatra da je naknadnim odbijanjem usvojenog prijedloga da se izvrši preklapanje spisa predmeta 58 0 P 160604 15 P onemogućen da ravnopravno raspravlja pred sudom jer je onemogućen da predloži dokaze koji čine sastavni dio tog spisa koji je relevantan za donošenje odluke u ovom predmetu, te je u apelaciji detaljno izložio sadržaj tih dokaza. Dalje, apelant smatra i da je odluka kojom je obavezan na plaćanje određenog novčanog iznosa neodrživa jer nije cijenio činjenicu da sve vrijeme braka A. B. boravi sedam dana kod oca a zatim sedam dana kod majke, pa je trebao eventualno donijeti presudu i obavezati ga na utvrđeni iznos tek od dana presuđenja i donošenja konačne i pravosnažne presude i pod uvjetom da djeca počnu boraviti kod tužiteljice. Apelant smatra i da je sud trebao obavezati tužiteljicu na plaćanje troškova postupka cijeneći da je pokretanje postupka u interesu djece. Naposljetku, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da je osporenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba krivičnog postupka dajući razloge navedene u osporenoj presudi, pri čemu nije izvršio povredu prava na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, osporene presude zasnovane na zakonu, činjenično stanje tačno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav 3.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi.
Član 142. st. (1) i (2) (1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 235. st. (1) i (3) (1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
Član 244.
Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.
Član 245.
(1) Izdržavana osoba kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, ili sporazumom postignutim pred organom starateljstva, ili u formi notarski obrađene isprave, ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum.
(2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.
Član 268. st. (1) i (3) (1) Odredbama ovog dijela zakona određuju se pravila prema kojima postupaju sudovi kad u posebnim parničnim postupcima, vanparničnim postupcima i posebnim postupcima izvršenja i osiguranja, odlučuju o predmetima u odnosima roditelja i djece, bračnim i drugim predmetima koji se uređuju ovim Zakonom.
(3) U postupku iz stava 1. ovog člana, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta.
Član 271. st. (1) i (2) (1) Dijete koje je navršilo 14 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, za koje sud utvrdi da su sposobni shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, mogu kao stranka ili učesnik u postupku samostalno poduzimati parnične radnje.
(2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4607/18 od 23. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 13. augusta 2018. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 170824 18 Rev od 11. decembra 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 170824 16 Gž od 23. maja 2018. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelant u predmetu AP 4607/18 apelaciju protiv osporene presude Kantonalnog suda od 23. maja 2018. godine podnio 13. augusta 2018. godine, te da je apelantu ona dostavljena 14. juna 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te „pravo na jednakost pred zakonom“.
a)Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi izmjene odluke s kojim će roditeljem živjeti maloljetna djeca, međusobnih kontakata i uzdržavanja, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.a) U odnosu na osporenu odluku
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.
29. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima u suštini ukazuje na proizvoljnost u primjeni procesnog prava, Ustavni sud najprije u pogledu tvrdnji da je postupajući sudija trebao postupiti u skladu sa članom 271. PZ i obavijestiti djecu o vođenju postupka i njihovom pravu da izraze svoje mišljenje, zapaža da je odgovarajući na taj procesni prigovor prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje koje se u konkretnom slučaju ni na koji način ne može smatrati proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 271. stav 2. PZ propisano da sud mora na odgovarajući način izvijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje, te da sudija obavlja neformalni razgovor s djetetom o čemu sastavlja zapisnik. Međutim, kako to proizlazi iz okolnosti konkretnog predmeta, djeca su u dva navrata u toku postupka pred pedagogom i psihologom izrazila svoje mišljenje o tome sa kojim roditeljem žele živjeti, te da su psiholog i predstavnica stručnog tima Centra za socijalni rad smatrali da se djeca moraju poštedjeti dolaska pred još jednu instituciju, pa Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno u konkretnom slučaju pošli od principa najboljeg interesa djeteta prilikom donošenja navedene odluke, s obzirom na to da je u interesu djeteta i ustanovljena obaveza suda iz člana 271. stav 2. PZ. U vezi s tim, Ustavni sud naročito zapaža da apelant ne tvrdi, niti to proizlazi iz okolnosti konkretnog predmeta, da su zbog takve odluke bila uskraćena neka njegova procesna prava, niti prava zagarantirana Ustavom ili Evropskom konvencijom, zbog čega su takvi apelantovi navodi neosnovani. U pogledu apelantovih navoda da je naknadnim odbijanjem usvojenog prijedloga da se izvrši preklapanje spisa predmeta broj 58 0 P 160604 15 P onemogućen da ravnopravno raspravlja pred sudom, Ustavni sud zapaža da je na osnovu dokaza u spisu predmeta broj 58 0 P 160604 15 P donesena ranija odluka, pa se ne može utvrditi da su se ti dokazi trebali ponovno cijeniti u konkretnom postupku u kojem se utvrđivalo da li promijenjene okolnosti zahtijevaju donošenje nove odluke o skrbi o djeci. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je zbog proizvoljnosti u primjeni procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
30. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je u toku parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
32. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stanovišta jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog prava i utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. U odnosu na apelantove tvrdnje kojima ukazuje da je prvostepena presuda isključivo zasnovana na mišljenju sadržanom u prijedlogu stručnog tima za zaštitu braka, te da je sud prilikom donošenja odluke trebao uzeti u obzir činjenicu da pruža bolje mogućnosti od majke, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud, jasno i detaljno naveo dokaze koje je cijenio i okolnosti kojima se rukovodio prilikom izmjene ranije odluke, odnosno prilikom utvrđivanja s kojim će roditeljem živjeti maloljetna djeca i međusobnih kontakata (kako je to prezentirano u tačkama 8. i 9. ove odluke). Naime, iz sadržaja takvog obrazloženja ne proizlazi da je prvostepena presuda isključivo zasnovana na mišljenju stručnog tima za zaštitu braka, niti da bi okolnost koji roditelj pruža bolje mogućnosti trebala biti od odlučujućeg utjecaja na donošenje osporene odluke kod izjašnjenja djece s kojim roditeljem žele živjeti.
33. Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom donošenja odluke o apelantovom doprinosu za uzdržavanje djece. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 244. PZ propisano da će sud lice koje je dužno davati izdržavanje obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa, a članom 245. stav 2. PZ da prava i obaveze utvrđeni izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4636/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4636/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) prilikom odlučivanja o apelaciji protiv odluka redovnih sudova donesenih u postupku izmjene odluke o uzdržavanju usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U toj odluci, Ustavni sud je u tački 43. istakao: „[…] redovni sudovi nisu mogli primijeniti odredbe člana 372. stav 1. ZOO-a na pitanje već su bili dužni primijeniti relevantne odredbe čl. 259. ili 263. Porodičnog zakona (na koje su se također pozvali) kao lex specialis, čijom primjenom su apelanta kao lice koje je dužno davati izdržavanje mogli obavezati da daje izdržavanje samo za ubuduće. I ovakvo propisivanje, prema mišljenju Ustavnog suda, ima svoj ratio legis. Naime, ovakvim propisivanjem onemogućava se prekomjerno nagomilavanje neisplaćenih potraživanja izdržavanja na strani lica koje je dužno davati izdržavanje i dovođenje tog lica u teško materijalno stanje, a na strani primatelja izdržavanja nemogućnost realizacije izdržavanja…“. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su odredbe čl. 259. ili 263. Porodičnog zakona Republike Srpske identične čl. 244. i 245. stav 2. PZ. Međutim, Ustavni sud podsjeća i da je ratio legis odredbe člana 245. stav 2. PZ zaštita interesa tražitelja uzdržavanja i utjecaja trajanja postupka izmjene ranije odluke na ostvarivanje njegovih imovinskih prava koja mu pripadaju. Stoga, polazeći od okolnosti konkretnog predmeta u kojem je riječ o neznatnom povećanju postojeće obaveze uzdržavanja sa 250,00 KM na 300,00 KM za dvoje djece, pri čemu su redovni sudovi, u smislu člana 235. st. (1) i (3), uzeli u obzir sva apelantova primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu povremenim radom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantovim obavezivanjem na plaćanje izdržavanja od trenutka podnošenja tužbenog zahtjeva proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da će apelant uslijed takve odluke biti doveden u teško materijalno stanje za razliku od apelanta u predmetu broj AP 4636/15 (ibid, tačke45-51).
34. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.b) U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
36. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužiteljica 3. novembra 2015. godine podnijela tužbu protiv apelanta i da je postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 11. decembra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više tri godine.
37. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da prilikom donošenja odluke o apelantovoj prethodnoj apelaciji vezano za isti parnični postupak Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4607/18 od 23. oktobra 2018. godine nije utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U toj odluci Ustavni sud je kao relevantan period prilikom ocjene dužine trajanja predmetnog postupka uzeo period od trenutka podnošenja tužbe 3. novembra 2015. godine do donošenja odluke Kantonalnog suda od 23. maja 2018. godine, odnosno period od dvije godine i nešto više od šest mjeseci.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci razmotriti apelantove navode o eventualnoj povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu nakon podnošenja revizije Vrhovnom sudu od 13. jula 2018. godine do donošenja rješenja Vrhovnog suda od 11. decembra 2018. godine, a to je period od približno pet mjeseci.
39. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je u Odluci AP 4607/18 (tačke 26. i 28) već ukazao na standarde Evropskog suda koji se cijene prilikom ispitivanja navoda vezanih za donošenje odluke u razumnom roku, kao i da je već utvrdio da se radi o nešto složenijem predmetu te predmetu koji zahtijeva hitnost u postupanju i da je postupak od posebnog značaja za apelanta, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da navedene stavove ponavlja i u ovoj odluci. Razmatrajući postupanja redovnih sudova nakon donošenja presude Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud rješenje kojim je odbacio apelantovu reviziju donio nakon proteka približno pet mjeseci od podnošenja apelantove revizije. U vezi s tim periodom, a imajući u vidu procesne radnje koje je bilo neophodno preduzeti radi dostavljanja predmeta Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju postoji bilo što da je apelantu zbog dužine trajanja postupka nakon donošenja presude Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su i ti apelantovi navodi neosnovani.
b)Ostali navodi
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, također, neosnovani.
41. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, Ustavni sud zapaža da apelanti tim navodima u suštini ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ti apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom usvajanja tužiteljicinog tužbenog zahtjeva u parničnom postupku radi izmjene odluke s kojim će roditeljem živjeti maloljetna djeca, međusobnih kontakata i uzdržavanja za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlaze proizvoljnosti u postupanju na koje je apelant neosnovano ukazivao, niti postupanje redovnih sudova u relevantnom periodu ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
44. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očigledno proizlazi iz odluka koje apelant osporava.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević