Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-667/19 ("Auto Kuća Čapljina" d.o.o. Čapljina)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-667/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-667/19, rješavajući apelaciju "Auto Kuća Čapljina" d.o.o. Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Auto Kuća Čapljina" d.o.o. Čapljina podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 044499 18 Rev od 30. avgusta 2018.
godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 P 044499 17 Gž3 od 24. oktobra 2017. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 044499 11 P od 14. juna 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. "Auto Kuća Čapljina" d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dobroslav Šimović direktor, podnijela je 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 044499 18 Rev od 30. avgusta 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 P 044499 17 Gž3 od 24. oktobra 2017. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 044499 11 P od 14. juna 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda Čapljina broj 53 0 P 044499 11 P od 14. juna 2016. godine utvrđeno je da ugovor o darivanju nekretnine između tuženika Josipa Pavlovića i njegovog sina Ivana Maria Pavlovića gubi učinak prema apelantici u dijelu u kojem je potrebno namirenje apelantičine tražbine prema apelanitici kao tražitelju ovrhe u iznosu od 256.984,40 KM. Tuženici su dužni dopustiti da apelantica kao tužiteljica svoju tražbinu namiri iz nekretnina pobliže opisanih u izreci presude. Istovremeno je naloženo tuženicima da joj solidarno isplate i parnični trošak u iznosu od 450,00 KM, a u roku od 30 dana. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 P 044499 17 Gž3 od 24. oktobra 2017. godine preinačena je prvostepena presuda u stavu jedan pasus drugi izreke, na način da je drugotuženi dužan dopustiti da apelantica svoju tražbinu prema prvotuženom u iznosu od 256.984,40 KM namiri prodajom iz nekretnina, dok je u odnosu na prvotuženog ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen. U ostalom dijelu žalba tuženih i žalba apelantice su u cijelosti odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.
3. Rješenjem Vrhovnog suda revizije su odbačene kao nedopuštene, jer nije ispunjen imovinski cenzus koji se odnosi na novčanu vrijednost spora koja po zakonu mora biti ispunjena da bi revizija bila dozvoljena. Prema odredbi iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15, u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a odredbom iz člana 321. stav 2. ZPP-a propisano je, da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi označio. Tužbeni zahtjev s kojim tužitelj traži da se utvrdi da ugovor o darivanju zaključen između tuženih gubi učinak prema tužitelju se ne odnosi na novčanu tražbinu, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelantica u svojoj tužbi označila, pa kako je vrijednost spora u ovom dijelu označena u iznosu od 12.000,00 KM, to uvjet za dopuštenost revizije u smislu te zakonske odredbe nije ispunjen.
4. Apelantica u apelaciji ukazuje da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Iz navoda apelacije proističe da je apelantica protiv osporene presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 P 044499 17 Gž3 od 24. oktobra 2017. godine, izjavila reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 P 044499 18 Rev od 30. avgusta 2018. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga. Korištenjem revizije koja je odbačena, apelantica je propustila podnijeti apelaciju u roku koji je predviđen članom 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Iz navedenog proizilazi da je konačna odluka presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 P 044499 17 Gž3 od 24. oktobra 2017. godine, donesena povodom žalbe apelantice protiv prvostepene presude.
7. S obzirom na to da je iz obrasca apelacije vidljivo da je apelantici 16. januara 2017. godine uručena presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 P 044499 17 Gž3 od 24. oktobra 2017. godine godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 11. februara 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 P 044499 17 Gž3 od 24. oktobra 2017. godine.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević