Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-648/17 (R. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Miješanje
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Legitiman cilj
- Javni interes
- Kleveta
- Naknada štete
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-648/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 648/17, rješavajući apelaciju Rade Tešića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Rade Tešića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 037954 16 Gž 2 od 16. novembra 2016. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rade Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 037954 16 Gž 2 od 16. novembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Sportsko-rekreacionog centra „Džungla“ d.o.o. Doboj i Milke Đurić (tužilaca u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka; u daljnjem tekstu: tužioci odnosno tužilac „Džungla“ i tužiteljka) zatraženo je 19. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužioci su dostavili odgovor na apelaciju 7. januara 2019. godine, a Osnovni sud 11. januara 2019. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Iz dostavljene kopije stranice 14 dnevnog lista „Blic“ od 23. aprila 2013. godine proizlazi da je navedenog datuma u tom listu objavljen članak pod nazivom „Dugove poravnao rafalom iz ꞌškorpionaꞌ“, a da je kao potpisnik članka naveden apelant. U članku je navedeno: „Zoran Stevanović, koji je osumnjičen za ubistvo dobojskog biznismena Drage Đurića, juče je predat dobojskom Okružnom tužilaštvu. [...]. Motiv ubistva prilično je jasan, jer su se Đurić i Stevanović godinama sudili zbog neraščišćenih računa oko kupovine poslovnog prostora u Sportsko-rekreacionom centru ꞌDžunglaꞌ. Stevanović je, navodno, Đuriću dao 480.000 KM za jedan od najvećih poslovnih prostora koji godinama nije mogao da koristi ni uknjiži jer objekat nije imao potrebne dozvole. – Obećao mu je da će njegov prostor biti s ravnim krovom, na kome može postaviti ugostiteljsku baštu, a kasnije je nadogradio sprat – kaže jedan od vlasnika poslovnog prostora u ꞌDžungliꞌ. Ali tu nije bio kraj njihovim nesuglasicama. On tvrdi da je Đurić uveo posebnu taksu za korišćenje ugostiteljskih bašta ispred poslovnih prostora, na šta je Stevanović bio ogorčen. – Sakupljao je naše potpise, podnosio tužbe, obraćao se medijima. Sve što je radio očigledno je bilo bezuspješno, jer je stalno dobijao odbijenice zato što prostor nije uknjižen na njega – priča naš sagovornik. Stevanović je, kaže on, bio opterećen Đurićem. [...]. Pored Stevanovića, Đurića je tužilo još 11 vlasnika poslovnih prostora u ꞌDžungliꞌ, ali su svi sem njega davno odustali od ideje da bi im šteta mogla biti nadoknađena. [...].“ Postupak u kojem je donesena osporena odluka
6. Tužioci (tužiteljka kao supruga umrlog Drage Đurića i tužilac kao firma u svojini umrlog Drage Đurića) podnijeli su 7. juna 2013. godine tužbu protiv apelanta i ID „Euro Blic Press“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete.
7. Odlučujući o tužbi, Osnovni sud je, u ponovnom postupku, donio Presudu broj 85 0 P 037954 16 P 2 od 15. jula 2016. godine, kojom je (stav 1 izreke presude) apelant obavezan da tužiteljki na ime naknade štete po osnovu povrede ugleda usljed širenja neistinitih navoda objavljenih 23. aprila 2013. godine u članku „Dugove poravnao rafalom iz ꞌškorpionaꞌ“ u dnevnom listu „Euro Blic“ (u daljnjem tekstu: sporni članak) isplati iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Predmetnom presudom tužiočev tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (stav 2 izreke). Takođe, predmetnom presudom tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog je odbijen (stav 3 izreke) i određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 4 izreke).
8. U obrazloženju presude je konstatovano da tužioci smatraju da im je zbog nanošenja neistinitih navoda u spornom članku narušen ugled i nanesena šteta, tvrdeći da „nije tačno da su Đurić Drago i d.o.o. ꞌDžunglaꞌ nešto dugovali Stevanović Zoranu [...]. Stevanović je mogao koristiti objekat jer je isti imao privremenu upotrebnu dozvolu. Đurić Drago nije uveo posebnu taksu za ugostiteljske bašte. niti je tačno da je Dragu tužilo još 11 vlasnika poslovnih prostora“. Osnovni sud je, cijeneći odredbu člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, konstatovao da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog, utvrdivši da iz provedenih dokaza proizlazi da je on samo distributer predmetnog dnevnog lista, a da je vlasnik i izdavač „Ringier Axsel Springer“ d.o.o. Beograd, odnosno da drugotuženi nema svojstvo izdavača, niti je mogao adekvatno kontrolisati sadržaj članka, s obzirom na to da iz izjave svjedoka Anđelka Kozomare proizlazi da glavni urednik odlučuje u kojoj varijanti će primljeni članak biti štampan i da je ta krajnja recenzija u Beogradu, a ne u Banjaluci.
9. Osnovni sud je, dalje, uvidom u sporni članak konstatovao da je apelant u tom članku napisao: „Stevanović [je] koji je bio u bjekstvu sa lisicama na rukama odveden u tužilaštvo i da je time stavljena tačka na ubistvo vlasnika SRC Džungla. Motiv ubistva prilično je jasan jer su Đurić i Stevanović godinama radili zbog neraščišćenih računa oko kupovine poslovnog prostora u SRC ꞌDžunglaꞌ d.o.o. Doboj, Stevanović je navodno Đuriću dao 480 000,00 KM za jedan od najvećih poslovnih prostora koji godinama nije mogao da koristi ni uknjiži, jer objekat nije imao upotrebnu dozvolu.“ Takođe, konstatovao da je u članku navedeno: „Đurić [je] uveo posebnu taksu na korištenje ugostiteljskih bašta ispred poslovnih prostora, na što je Stevanović bio ogorčen. Skupljao je potpise, podnosio tužbe, obraćao se medijima, ali je sve očigledno bilo bezuspješno i dobijao je odbijenice jer poslovni prostor nije bio uknjižen na njega. Stevanović je čak prodao i stan i podnosio brojne tužbe protiv Đurića, ali pored njega Đurića je tužilo još 11 vlasnika poslovnih prostora u SRC ꞌDžunglaꞌ d.o.o. Doboj, ali su svi davno odustali od ideje da bi im šteta mogla biti nadoknađena...“.
10. U vezi s tim, Osnovni sud je konstatovao da tvrdnje tužbe da su neistiniti navodi spornog članka u pogledu duga Drage Đurića prema Zoranu Stevanoviću potvrđuje presuda tog suda precizirani broj od 15. januara 2013. godine, potvrđena presudom Okružnog suda precizirani broj od 2. juna 2014. godine. Naveo je da je predmetnom presudom odbijen tužbeni zahtjev „tužioca“ da se tuženi u tom postupku – SRC Džungla obaveže da isplati iznos od 169.193,20 KM za period od 11. juna 2003. godine do 15. januara 2012. godine, po osnovu nemogućnosti korišćenja poslovnog prostora zbog nepostojanja odgovarajuće dokumentacije za uknjižbu prava svojine. Osnovni sud je dalje obrazložio da su netačni navodi spornog članka „da Stevanović nije mogao da koristi kupljeni prostor“ jer iz te presude proizlazi da je predmetni prostor koristio brat Zorana Stevanovića Goran Stevanović obavljajući samostalnu ugostiteljsku djelatnost – restoran SUR „Valentino“, a što dokazuje i rješenje o obavljanju ugostiteljske djelatnosti u tom prostoru i rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Opštine Doboj precizirani broj od 7. jula 2005. godine, iz kojih proizlazi da je poslovno sjedište radnje u SRC „Džungla“. Osnovni sud je takođe konstatovao da je objekat SRC „Džungla“ imao upotrebnu dozvolu i da to potvrđuje rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Doboj precizirani broj od 14. decembra 2011. godine, te izmjena tog rješenja precizirani broj od 20. februara 2012. godine. Dalje, Osnovni sud je konstatovao da iz ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora u SRC „Džungla“, zaključenih 7. avgusta 2002. i 31. decembra 2002. godine između Drage Đurića i Zorana Stevanovića, a kojima su na strani udružilaca sredstava pristupili i Goran Stevanović i Darinka Stevanović, jasno proizlazi koja je cijena kupljenih poslovnih prostora (142.200.00 KM i 46.500.00 KM), odnosno da se ne radi o iznosu od 480.000.00 KM, a koji se navodi u spornom članku. Osnovni sud je takođe zaključio da je neistinit sadržaj članka u pogledu toga da je Drago Đurić uveo posebnu taksu za ljetne bašte i da to potvrđuje sadržaj ugovora o zakupu zemljišta za ljetne bašte od 10. juna 2007. godine, 15. juna 2009. godine i od 14. juna 2010. godine, iz kojih proizlazi da se nije plaćala nikakva posebna taksa, već se radilo o ugovoru o zakupu na osnovu koga se plaćala zakupnina za ljetnje bašte u SRC „Džungla“. Takođe, Osnovni sud je ukazao da su pored navedenih materijalnih dokaza neistinitost svih ovih navoda u spornom članku potvrdili i zakonski zastupnik tužioca i tužiteljka.
11. Osnovni sud je konstatovao da iz apelantove izjave, između ostalog, proizlazi da on ne spori da je autor spornog članka i da je taj članak napisao na osnovu informacija i činjenica koje su mu bile dostupne na terenu, te da je do takvih informacija došao u razgovoru sa drugim zakupcima poslovnih prostora, a da prije objavljivanja nije provjerio tačnost informacija sa tužiocima. Dalje, konstatovano je da je apelant ukazao da nije odredio naslov članka, već „da to određuje glavni urednik u Beogradu“, te da je istakao „da nije imao namjeru da negativno piše o Đurić Dragi, da je u tom članku iznio i nečiju izjavu da su motiv ubistva neraščišćeni odnosi, da su ta lica sa kojima je razgovarao imala neku dokumentaciju, ali da on nije vršio uvid u tu dokumentaciju, ne otkrivajući imena tih lica i da je prilikom izrade članka koristio i zvanična saopštenja CJB Doboj“. Osnovni sud je takođe ukazao da je apelant u svojoj izjavi naveo „da nije vidio tužbe drugih zakupaca koji su tužili Đurića, da je za to imao usmene informacije od drugih zakupaca, a nije prije objavljivanja provjerio istinitost tih navoda u spornom članku“. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da su i ti navodi u spornom članku neistiniti. U vezi s apelantovim navodima da je prilikom pisanja spornog članka koristio saopštenja CJB Doboj i Okružnog tužilaštva u Doboju, Osnovni sud je ukazao da je uvidom u saopštenje CJB Doboj od 20. aprila 2013.godine i saopštenje Okružnog tužilaštva u Doboju od 22. aprila 2013. godine utvrdio da u ovim saopštenjima nema podataka koje je apelant iznio u spornom članku, tako da apelantova izjava nije uvjerljiva.
12. Osnovni sud je konstatovao da tužilac „Džungla“ nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između sadržaja objavljenog članka i štete pričinjene njegovom poslovnom ugledu, pa je tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti odbio s pozivom na član 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Međutim, konstatujući da u smislu člana 6 Zakona o zaštiti od klevete ne postoje osnovi za isključenje apelantove odgovornosti, Osnovni sud je ukazao da je cijenio i pravo na slobodno izražavanje, zagarantovano članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da je zaključio da to ne daje za pravo apelantu da iznosi neistinito izražavanje koje je prouzrokovalo štetu tužiteljki. Utvrdivši da je tužiteljka tokom postupka dokazala uzročno-posljedičnu vezu između apelantove radnje u vidu pisanja neistinitog sadržaja u spornom članku, te njegovu odgovornost kao autora članka koji je objavljen u dnevnim novinama i na taj način bio dostupan velikom broju čitalaca, te nematerijalne štete koju je (u vidu duševnih bolova) pretrpjela (što proizlazi iz njene izjave i nalaza i mišljenja ljekara neuropsihijatra) zbog neistinitog sadržaja tog članka kao supruga i nasljednica prvog reda iza umrlog Drage Đurića, Osnovni sud je s pozivom na odredbe člana 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete tužiteljki dosudio naknadu štete u iznosu od 2.000,00 KM, smatrajući da navedeni iznos predstavlja dovoljnu satisfakciju u konkretnom slučaju i da je dosuđena naknada proporcionalna prouzrokovanoj šteti.
14. Odlučujući o žalbi koju su apelant i drugotuženi podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je Presudom broj 85 0 P 037954 16 Gž 2 od 16. novembra 2016. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio u odluci o troškovima postupka (stav 4 izreke prvostepene presude) na način preciziran u izreci te drugostepene presude, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i osporena presuda potvrđena, odnosno ostala neizmijenjena.
15. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužilac Džungla nije dokazao da je pretrpio štetu zbog apelantovog pisanja u spornom članku i da mu ne pripada pravo na naknadu štete. Takođe, konstatovao je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da drugotuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom postupku, a koji zaključak su prihvatile i parnične stranke, jer se nisu ni žalile na taj odbijajući dio tužbenog zahtjeva (st. 2 i 3 izreke prvostepene presude).
16. Okružni sud je dalje zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je obavezao apelanta da tužiteljki naknadi nematerijalnu štetu u preciziranom iznosu, za koju odluku je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud dao dovoljne i jasne razloge, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju. U vezi s tim, Okružni sud je citirao odredbu člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete i naveo da je u konkretnom slučaju apelant autor spornog teksta u kome je „iznio brojne neistine o odnosima pokojnog supruga tužiteljke i Stevanović Zorana u vezi sa njihovim odnosima odnosno sporovima oko poslovnih prostora u sklopu SRC ꞌDžunglaꞌ u Doboju.“ Konstatujući da je to izražavanje prouzrokovalo štetu i ličnom ugledu tužiteljke kao supruge i nasljednice prvog reda preminulog, Okružni sud je ukazao da tužiteljki pripada pravo na naknadu štete u smislu odredbe člana 5 stav 4 Zakona o zaštiti od klevete. Takođe, prema ocjeni Okružnog suda, dosuđeni iznos naknade je pravičan, pri čemu je prvostepeni sud uzeo u obzir sve bitne okolnosti slučaja. Pri tome, Okružni sud je konstatovao da je u obrazloženju osporene presude pomenuto da je porodica Đurić objavila demanti povodom spornog teksta, ali da je prvostepeni sud propustio da to istakne prilikom obrazlaganja visine dosuđene štete, na što je žalbom osnovano ukazano. Međutim, imajući u vidu dosuđeni iznos naknade, Okružni sud je zaključio da je prouzrokovana šteta u konkretnom slučaju dovoljno ublažena i da su pravilno primijenjene odredbe čl. 7 i člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, te da se stoga ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje da je na navedeni način šteta u potpunosti otklonjena. Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepena presuda konfuzna, protivrječna i zasnovana na pogrešnom metodološkom pristupu. Ocijenio je da su bez osnova žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud pogrešno interpretirao tekst u spornom članku jer tako nešto ne proizlazi kada se uporedi sadržaj spornog teksta i njegova interpretacija u osporenoj presudi. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti apelantove žalbene tvrdnje da je samo napisao ono što su mu drugi rekli, odnosno da je prenio informacije dobijene na licu mjesta nakon ubistva Drage Đurića. Okružni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da u spornom članku apelant kao njegov autor nije ništa tvrdio, već da je samo prenosio što su drugi govorili, upotrebljavajući pri tome riječ „navodno“, jer i iz samog apelantovog iskaza proizlazi da on nije provjeravao sa tužiocima informacije dobijene na terenu, već ih je prenio u spornom članku. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao razloge zbog čega ne postoje osnovi za isključenje apelantove odgovornosti u smislu odredaba člana 6 Zakona o zaštiti od klevete i da se pozvao i na član 10 Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani suprotni žalbeni prigovori. Pored toga, Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi kojima se osporava nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke u vezi s tužiteljkinim duševnim bolovima jer je nalaz dat u skladu s pravilima struke i na osnovu neposrednog opažanja i obavljenog razgovora s njom, zbog čega ne postoji razlog zbog kojeg bi takav nalaz bio doveden u sumnju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant, u suštini, tvrdi da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da u osporenoj odluci drugostepenog suda nije dato logično obrazloženje o njegovim odlučnim žalbenim navodima. U vezi s tim, apelant tvrdi da je u osporenim odlukama netačno citiran i interpretiran sporni članak jer su redovni sudovi iz tog članka dijelove koji su odlučni za ocjenu karaktera članka i namjeru njegovog autora, a to su riječi: „navodno“, „kaže“, „tvrdi naš sagovornik“ i „najvjerovatnije“. Apelant tvrdi da je na osnovu toga sporni članak dobio „potpuno drugu dimenziju“ i postao lišen vrijednosnih sudova. Smatra da su redovni sudovi, izostavljajući navedene dijelove, ocijenili da je apelant „tvrdio“, a da nije „prenosio“ izražavanje. Shodno tome, apelant smatra da su redovni sudovi propustili da cijene uslove za primjenu izuzetka od odgovornosti za klevetu iz odredbe člana 6 stav 1 tačka v) i stav 2 Zakona o zaštiti od klevete. Apelant tvrdi da tako redovni sudovi nisu cijenili pitanje apelantove namjere, te činjenicu da je demanti objavljen odmah po reagovanju porodice Đurić, čime je iskazana namjera da šteta, ukoliko je i bila načinjena, odmah bude ublažena. Dalje, tvrdi da redovni sudovi nisu cijenili oblik iznošenja – prenošenje navoda dobijenih na licu mjesta, način iznošenja – korišćenje jezičkih konstrukcija koje upućuju da ono što se iznosi predstavlja trenutni obim informacija i pretpostavke dobijene na izvoru i od nadležnih institucija, vrijeme – nespornu činjenicu da je vijest danima unazad objavljivana u svim medijima i pridržavanje opšteprihvaćenih standarda od strane štetnika, a naročito nisu imali u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se od novinara ne može očekivati da vijesti objavljuju i prenose samo onda kada imaju apsolutnu sigurnost u njihovu istinitost. Takođe, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu cijenili njegov pokušaj da stupi u kontakt s porodicom preminulog, čija supruga je i sama izjavila da se u spornom trenutku kada se ubistvo desilo nisu javljali nikome. Takođe, navodi da sudovi nisu cijenili činjenicu da apelant šalje samo nacrt teksta koji je u cijelosti podložan daljim izmjenama na dva mjesta – u redakciji u Banjaluci, a posebno u redakciji u Beogradu, te činjenicu da je sporni naslov nastao u redakciji u Beogradu. Takođe, apelant tvrdi da sudovi nisu dovoljno cijenili pitanje štete, kao ni vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno i proneseno. Apelant ističe da su redovni sudovi postojanje štete bazirali na nalazu i mišljenju vještaka, koje, prema apelantovom mišljenju, nije u dovoljnoj mjeri precizno, a da posebno nije uzeta u obzir činjenica da tužiteljka nije pomenuta u članku i da su druge novine već pisale pogrdno o cijelom slučaju i da se pretpostavlja da su izazvale reakcije.
19. Apelant u vezi s navodnom povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, između ostalog, navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju u potpunosti propustili da analiziraju predmetni slučaj s aspekta prava na slobodu izražavanja, a posebno su propustili da pitanju klevete priđu s aspekta vršenja novinarske profesije i da apelantovo izražavanje analiziraju kao manifestaciju slobodnog izražavanja u okviru obavljanja novinarske profesije. U vezi s tim, apelant se pozvao na praksu Evropskog suda, te „faktor kvarljivosti novinarske informacije“ i „test razumne provjere“, „faktor dobre vjere“, „faktor odsustva namjere za klevetom“ i „faktor trenutka objavljivanja informacije“. Apelant tvrdi da redovni sudovi nijedan od pobrojanih faktora nisu razmatrali prilikom ocjene da li u konkretnom slučaju objavljeni članak zaista predstavlja klevetu. Apelant navodi da je prilikom izrade spornog članka koristio zvanična saopštenja CJB Doboj i Tužilaštva, te informacije koje je dobio na licu mjesta od lica sa kojima je razgovarao. Apelant, između ostalog, navodi da je jasno naglasio izvor informacije. Apelant smatra da se dovoljno distancirao od izjava sagovornika jasno odvajajući podatke u članku prema njihovom izvoru i stepenu vjerodostojnosti.
20. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu, apelant tvrdi da, imajući u vidu navedeno, smatra da nije počinio klevetu i da nije nanesena šteta tužiteljki, posebno ne spornim člankom, i da je određivanjem iznosa koji treba da plati povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Smatra da je iznos naknade u svakom slučaju previsoko postavljen, posebno imajući u vidu demanti koji je objavljen.
b) Odgovori na apelaciju
21. Osnovni sud tvrdi da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju se povredu apelant poziva u apelaciji.
22. Tužioci ukazuju da apelant u apelaciji navodi da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri izvršili objektivnu analizu sadržaja teksta, ali da zanemaruje činjenicu da je upravo u spornom članku on iznosio činjenice i tvrdnje koje nisu bile istinite. Naime, ukazuju da je u spornom članku navedeno: „1. Da je Stevanović dao Đuriću 480.000,00 KM, 2. Da je Đurić uveo posebnu taksu na korišćenje ugostiteljskih bašta ispred poslovnih prostora. 3. Da Stevanović nije mogao da koristi poslovni objekat, jer nije bio uknjižen, 4. Da je Đurića tužilo još 11 vlasnika poslovnih prostora.“ Tužioci ukazuju da su ove tvrdnje koje je apelant iznio u spornom članku neistinite, paušalne, tendenciozne, što potvrđuju materijalni dokazi provedeni u toku postupka. Shodno tome, smatraju da je jasno da je apelant prenosio ili iznosio neistinite, paušalne informacije, te je počinio klevetu. Tužioci smatraju da je apelantova tvrdnja da sud nije cijenio njegovu namjeru apsurdna i paušalna, prije svega zbog toga što apelant nije koristio saopštenja CJB Doboj i Okružnog tužilaštva Doboj, na koja se pozvao u članku, te je naveo niz netačnih informacija kojim je vidljiva namjera da se nanese šteta tužiocima. Naime, tužioci smatraju da navođenjem neistina sporni tekst nije napisan profesionalno, niti se apelant pridržavao profesionalnih standarda, te je iznosio i pronosio neistine, te je nanio štetu tužiocima u ovom postupku. Takođe, smatraju da su tužioci dokazali postojanje duševne boli kod tužiteljke, i to vještačenjem, a kako je pravilno zaključio sud. Pored toga, istakli su da nisu morali niti izvoditi dokaze u postupku jer je teret dokazivanja na apelantu.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
STANDARD DOKAZIVANJA
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
OBAVEZA UBLAŽAVANJA
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
NAKNADA ŠTETE
Član 11.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.
3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 037954 16 Gž 2 od 16. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su mu osporenom presudom redovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu izražavanja
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
31. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
32. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“.
33. Dakle, kao što je propisano članom 10 Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopštavati – na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
34. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „neophodno u demokratskom društvu“. Takođe, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, odnosno da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70, i Ustavni sud, Odluka broj AP 4801/13, stav 43, već citirana). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
35. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, budući da je osporenim presudama obavezan na naknadu štete zbog povrede tužiteljkinog ugleda. Ustavni sud zapaža i da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29).
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužiteljka pokrenula protiv apelanta zbog nanošenja štete njenom ugledu spornim novinskim člankom koji se bavio pitanjem mogućeg počinioca i motiva ubistva njenog supruga Drage Đurića. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu AP 5204/15, u kojem je razmatrao apelaciju apelantkinje u tom predmetu, a kojom je ta apelantkinja pokrenula pitanje zaštite prava na ugled povodom teksta koji je objavljen na jednom od internet portala kao reakcija na prikazivanje dokumentarnog filma o njenom pokojnom suprugu (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine, tačke 32-49, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu, Ustavni sud je, pozivajući se na praksu Evropskog suda, detaljno razmotrio pitanje zaštite prava na ugled nasljednika istaknuvši da nasljednik nije aktivno legitimisan da traži naknadu štete zbog povrede ugleda svog pravnog prednika, ali da napadi na ugled umrlog lica mogu, u određenim slučajevima, imati štetan uticaj na privatni život i identitet nekog člana porodice tog lica, te da takvi navodi ulaze u obim zaštite člana 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Putistin protiv Ukrajine, presuda od 21. novembra 2013. godine, aplikacija broj 16882/03, tačka 33 i op. cit, presuda Džugašvili, tačka 30), pa je podržavajući takav stav Evropskog suda, ali i član 6 stav 6 Zakona o zaštiti od klevete FBiH (kojem sadržajno korespondira član 5 stav 4 Zakona o zaštiti od klevete RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju), zaključio da dio apelacionih navoda u tom predmetu koji se tiče apelantkinjinog prava na ugled ulazi u obim člana 8 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i praksu Ustavnog suda u citiranom predmetu, Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju cilj miješanja bila zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužiteljke, što je, svakako, legitiman cilj.
37. Sljedeće pitanje koje se postavlja u konkretnom slučaju jeste pitanje doprinosa iznesenog odnosno prenesenog izražavanja debati od javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sporni tekst objavljen u dnevnim novinama povodom događaja u kom je ubijen tužiteljkin suprug, biznismen i vlasnik privrednog društva, što je svakako tema koja je zaslužila pažnju javnosti, a iz čega nesumnjivo proizlazi opšti interes da se javnost, odnosno društvena sredina u kojoj se taj događaj desio, obavijesti o tome, kao i preduzetim aktivnostima radi pronalaženja počinioca tog ubistva. Dalje, naredno pitanje na koje treba odgovoriti jeste uloga i funkcija lica koje je u pitanju. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su se redovni sudovi bavili navedenim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u spornom članku nigdje ne pominje tužiteljkino ime, niti se govori o njenoj ulozi ili djelovanju u društvenoj sredini u kojoj je živjela, već isključivo o ulozi i djelovanju njenog supruga kao vlasnika SRC „Džungla“ i eventualnom motivu njegovog ubistva, zbog čega Ustavni sud smatra da bi u konkretnom predmetu uticaj u pogledu njenog prava na ugled kao privatnog, a ne javnog lica, u svakom slučaju mogao biti samo indirektan, a o čemu redovni sudovi uopšte nisu vodili računa u osporenim odlukama, niti su, u tom smislu, obrazložili proporcionalnost dosuđene naknade u iznosu od 2.000 KM šteti prouzrokovanoj njenom ugledu.
38. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi analizirajući sadržaj spornog izražavanja zaključili da sporni članak objavljen u dnevnim novinama „Blic“ (dakle dostupan širokom krugu čitalaca), a koji se, kako proizlazi iz njegovog sadržaja, bavio eventualnim počiniocem i eventualnim motivom ubistva Drage Đurića, vlasnika SRC „Džungla“, sadrži neistinite tvrdnje u pogledu duga umrlog Drage Đurića prema Zoranu Stevanoviću, neistinite tvrdnje „da Stevanović nije mogao da koristi kupljeni prostor“ (u SRC „Džungla“), neistinite tvrdnje u pogledu toga da je Drago Đurić uveo posebnu taksu za ljetne bašte (u SRC „Džungla) i neistinite tvrdnje da je „pored Stevanovića, Đurića tužilo još 11 vlasnika poslovnih prostora u ꞌDžungliꞌ“, pri čemu su zaključili da se u odnosu na navedeno radi o neistinitim činjenicama (a ne o vrijednosnim sudovima, kako to smatra apelant). Međutim, Ustavni sud podsjeća da praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije, moguća je odbrana medija ako su postupali razumno, u skladu s profesionalnim standardima, odnosno bona fide.
39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je sporni članak, u kojem se, između ostalog, spekuliše o motivu ubistva Drage Đurića, objavljen svega nekoliko dana nakon njegovog ubistva (koje se desilo 19. aprila 2013. godine). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelantove izjave koju je dao u toku postupka pred prvostepenim sudom, kako je to interpretirano u prvostepenoj presudi, proizlazi da je apelant informacije u pogledu odnosa Drage Đurića sa Zoranom Stevanovićem navedene u spornom članku dobio na licu mjesta od zakupca poslovnog prostora u SRC „Džungla“. Ustavni sud zapaža i da iz sadržaja spornog članka upravo proizlazi da je apelant u spornom članku tu činjenicu nastojao istaći korišćenjem izraza „kaže jedan od vlasnika poslovnog prostora u ꞌDžungliꞌ“, „on tvrdi“, „priča naš sagovornik“, „kaže on“. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant korišćenjem navedenih izraza, kao i izraza „navodno“ u spornom članku zapravo iznio trenutni obim saznanja o konkretnom događaju, jasno ukazujući da je informacije dobio od vlasnika poslovnog prostora u SRC „Džungla“, pa je na taj način ostavio mogućnost sumnje u vjerodostojnost tih informacija. Pri tome, imajući u vidu sadržaj spornog članka i sadržaj obrazloženja prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da apelant, nasuprot zaključku Okružnog suda, osnovano tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno interpretirao sadržaj spornog članka. Naime, Ustavni sud zapaža je prvostepeni sud prilikom interpretiranja tog članka izostavio izraze „kaže jedan od vlasnika poslovnog prostora u ꞌDžungliꞌ“ „on tvrdi“, „priča naš sagovornik“, „kaže on“, čime je sporni članak, prema mišljenju Ustavnog suda, dobio drugo značenje u kojem se ne ostavlja mogućnost sumnje u vjerodostojnost i tačnost informacija navedenih u njemu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi zaključak da apelant prije objavljivanja spornog članka nije provjerio tačnost informacija s tužiteljkom, a da apelant u žalbenom postupku nije osporavao takav zaključak prvostepenog suda, pa se tim zaključkom neće baviti ni Ustavni sud. Međutim, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu okolnosti specifičnog slučaja (tužiteljkin muž je ubijen svega nekoliko dana prije objavljivanja spornog članka), iz pijeteta prema tužiteljki ne bi bilo ni realno u tako kratkom roku tražiti izjašnjenje o navodima iznesenim u spornom članku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj je „vijest roba ograničenog roka trajanja i odlaganje njenog objavljivanja, čak i na kraći period, može lišiti cijele njene vrijednosti i interesiranja (vidi Evropski sud, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1991, tačka 60). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je 24. aprila 2013. godine u dnevnim novinama „Blic“, dakle već naredni dan po objavljivanju spornog članka, objavljen tužiteljkin demanti pod nazivom „Drago Đurić nije prevario ubicu“, čime joj je omogućeno da odgovori na iznesene navode, Ustavni sud smatra da se za apelantovo postupanje ne može reći da nije bilo bona fide.
40. Dakle, imajući u vidu sve gore navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanju u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da bi uticaj spornog članka u pogledu tužiteljkinog prava na ugled kao privatnog, a ne javnog lica, u svakom slučaju mogao biti samo indirektan, a o čemu redovni sudovi nisu vodili računa, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na naknadu nematerijalne štete tužiteljki u iznosu od 2.000 KM nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiteljkinog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kome se teži i da obavezivanje apelanta na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo neophodno u demokratskom društvu, u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
41. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
42. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava BiH i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada redovni sudovi obavezivanjem apelanta na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiteljkinog prava na zaštitu ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem bi uticaj spornog članka u pogledu tužiteljkinog prava na ugled kao privatnog, a ne javnog lica u svakom slučaju mogao biti samo indirektan, a o čemu redovni sudovi nisu vodili računa, nije bila proporcionalna zakonitom cilju kome se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević