Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7058/18 (Z. Z.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Likvidacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7058/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-7058/18, rješavajući apelaciju Zlatka Zovka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatko Zovko protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 073220 14 Gž od 12. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 073220 10 P od 25. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Žarko Zeljko advokat iz Širokog Brijega, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 073220 14 Gž od 12. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 073220 10 P od 25. juna 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi („Hercegovina osiguranje d.d. Mostar u likvidaciji) obaveže da apelantu isplati određeni novčani iznos s kamatom i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je „Aluminij“ d.d. Mostar apelantov poslodavac i ugovaratelj osiguranja, te da je tuženi (osiguratelj) izdao police osiguranja za sve osigurane zaposlenike (pa i za apelanta), te da je kao korisnik osiguranja određen apelant za doživljenje (član 957. Zakona o obligacionim odnosima), a za slučaj smrti njegovi zakonski nasljednici. Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba neosnovana, bez obzira što je prvostepeni sud napravio propust i kao dokaz cijenio Anex sporazuma od 12. januara 2000. godine (kojim je apelant opozvan kao korisnik osiguranja). Naime, Kantonalni sud je ukazao da je nad tuženim u toku postupka pokrenut postupak likvidacije, te da je apelant (nakon što je na pripremnom ročištu uredio tužbu dodajući uz naziv tuženog oznaku „u likvidaciji“) propustio da uredi i tužbeni zahtjev kao deklaratorni zbog nemogućnosti donošenja kondemnatorne presude, zato što bi sud (u protivnom) nalaganjem obaveze tuženom doveo apelanta u povlaštenu poziciju u odnosu na sve druge povjerioce (što nije cilj likvidacionog postupka). Kantonalni sud je naveo da je još bitnije to da apelant nije dokazao da je prijavio sporno potraživanje u likvidacionom postupku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da povjerioci (da bi mogli namiriti svoja potraživanja u likvidacionom postupku) moraju prijaviti potraživanja likvidacionom upravniku koji će odlučivati o osnovanosti svakog potraživanja, te da će se povjerilac čije je potraživanje osporeno uputiti rješenjem da u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja pokrene postupak pred sudom ili drugim organom radi utvrđivanja osporenog potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da sud u ovom postupku nije ovlašten utvrđivati kao prethodno pitanje da li je osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na tuženog (protiv kojeg je pokrenut postupak likvidacije), zato što je apelant propustio da dokaže da je prijavio svoje potraživanje u postupku likvidacije i da izdejstvuje odluku o utvrđivanju potraživanja ili da eventualno bude upućen na parnicu (u ovom slučaju da nastavi započetu parnicu) da pred redovnim sudom utvrdi postojanje osporenog potraživanja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prvostepeni sud, cijeneći kao dokaz Anex sporazuma od 12. januara 2000. godine koji nije predložen na pripremnom ročištu niti izveden na glavnoj raspravi, pogrešno utvrdio da je korisnik osiguranja ugovaratelj. Apelant navodi da je u toku postupka nad tuženim pokrenut postupak likvidacije i da je u navedenom postupku podnio zahtjev za prijavu potraživanja, te da je na ispitnom ročištu od 17. septembra 2012. godine rješenjem osporeno apelantovo potraživanje i da je upućen da u ostavljenom roku pokrene parnični postupak radi dokazivanja osporenog potraživanja, te naglašava da je prvostepeni sud propustio donijeti rješenje kojim se utvrđuje prekid postupka. Također, apelant navodi da su redovni sudovi bili pristrasni pri donošenju svojih odluka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji istakao određene navode, a koje navode nije isticao u žalbi protiv prvostepene presude (a što proizlazi iz fotokopije žalbe dostavljene u prilogu apelacije), pa se o tim navodima Kantonalni sud nije ni mogao izjasniti. Zbog navedenog, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da te navode apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na to da su redovni sudovi bili pristrasni, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente niti dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, slijedom čega se ovi navodi pokazuju kao očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević