Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7154/18 (P. N.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7154/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7154/18, rješavajući apelaciju Perice Neškovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Perica Nešković protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 028205 18 Kž od 9. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Perica Nešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, podnio je 1. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 028205 18 Kž od 9. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, apelantu je zamijenjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 2K 028205 18 K od 3. maja 2018. godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, novčanom kaznom u iznosu od 33.500,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud (suprotno apelantovim žalbenim navodima da je dokumentacija priložena uz zahtjev dovoljna za utvrđivanje apelantove materijalne situacije, te da iz krivičnog spisa ne proizlazi da bi apelant mogao raspolagati s dodatnim materijalnim primanjima) pravilno zaključio da je bilo neophodno da apelant, u smislu člana 46. stav 5. Krivičnog zakona BiH, dostavi sve relevantne podatke za utvrđivanje apelantovog imovinskog stanja, jer se radi o modelu koji se prilagođava apelantovim materijalnim prilikama, a kako bi prvostepeni sud bio u mogućnosti odlučiti o apelantovom zahtjevu. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da i po mišljenju tog suda dostavljena dokumentacija ne predočava sve okolnosti iz kojih se može zaključiti koja i kakva primanja ostvaruje apelant, te dodao da je apelant propustio dostaviti ovjerenu izjavu da ne posjeduje stvari veće materijalne vrijednosti (umjetnička djela, nakit, vrijednosni papiri i slično), bankovne izvode koji dokazuju da nema primanja na osnovu dividende, te podatke da nema ušteđevine i drugo. Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zamjenom kazne zatvora novčanom kaznom (cijeneći stanje spisa i priloženu dokumentaciju), pravilno zaključio da apelant nije obezbijedio sve relevantne podatke za određivanje dnevnog iznosa novčane kazne prilikom zamjene kazne zatvora novčanom, te da se apelantovom zahtjevu može udovoljiti jedino na način da se jedan dan izrečene kazne zatvora izjednači sa određenim iznosom od 100,00 KM. Također, Sud BiH je naveo da nije od značaja za odlučivanje okolnost da je apelant zbog loših imovinskih prilika pravosnažno oslobođen da naknadi troškove krivičnog postupka. Naime, Sud BiH je naveo da je apelantov zahtjev u konkretnom slučaju usmjeren prioritetno na zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom po modelu dnevnog iznosa, a koji se u skladu sa zakonskim kriterijima prilagođava materijalnim prilikama, koje su relativna kategorija, naglasivši da bez obzira o kakvim se apelantovim imovinskim prilikama radi, visina dnevnog iznosa se utvrđuje na osnovu relevantnih podataka (visina dnevnog dohotka prema iznosu tromjesečne neto plaće i drugih dohodaka, a koje uključuje i porodične obaveze).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Sud BiH pogrešno primijenio odredbu člana 46. stav 5. Krivičnog zakona BiH kada nije prihvatio apelantov zahtjev za određivanjem novčane kazne u dnevnim iznosima uz obrazloženje da ne raspolaže relevantnim okolnostima bitnim za određivanje dnevnog iznosa novčane kazne, te da je na apelantu teret da dokaže svoje imovno stanje uz podneseni zahtjev. Apelant navodi da je u postupku zamjene kazne zatvora novčanom kaznom po modelu dnevnih iznosa dostavio podatke o svom imovnom stanju i porodičnim obavezama (na osnovu kojih podataka je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka), ali da je Sud BiH odbio apelantov zahtjev smatrajući da je trebao dostaviti još podatka o svom imovnom stanju. Apelant smatra da je Sud BiH trebao održati ročište kako bi se apelant izjasnio o svom imovnom stanju, odnosno da je trebao primijeniti odredbu člana 46. stav 6. Krivičnog zakona BiH i pozvati apelanta da u ostavljenom roku dostavi potrebne podatke.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević