Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5429/18 (S. S. i S. M. S.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5429/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5429/18, rješavajući apelaciju Seada Sarajlije i Senade Mujić Sarajlija, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sead Sarajlija i Senada Mujić Sarajlija protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 019870 17 Gž 2 od 22. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Sarajlija i Senada Mujić Sarajlija (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnijeli su 25. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 019870 17 Rev od 17. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 019870 17 Gž 2 od 22. septembra 2017. godine. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4910/17 od 17. januara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 23 0 P 019870 17 Gž 2 od 22. septembra 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je tužena (S.Ć.) da isplati apelantima na ime neisplaćene zakupnine u periodu od 1. marta 2011. do 1. maja 2013. godine za svaki mjesec iznos od po 150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke presude), dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena (S.Ć.) obaveže da apelantima za isti period isplati za svaki mjesec iznos od po 50,00 KM, te u periodu od 1. maja 2013. do 1. novembra 2016. godine za svaki mjesec iznos od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te ubuduće od novembra mjeseca 2016. godine za svaki mjesec navedeni iznos pa do iseljenja (stav II izreke presude).
3. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da su apelanti podnošenjem tužbe za iseljenje iz stana 29. aprila 2013. godine raskinuli ugovor o zakupu stana koji je zaključen između apelanata i tužene. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je obavezao tuženu na plaćanje do tada neisplaćenih iznosa na ime zakupnine, dok je odbio zahtjev apelanata za isplatu zakupnine od 1. maja 2013. godine pa nadalje. Pri tome, prvostepeni sud je ukazao da apelanti imaju pravo na naknadu za korist koju je u međuvremenu tužena imala koristeći stan nakon raskida ugovora bez plaćanja zakupnine, tačnije da apelanti mogu eventualno ostvariti drugačiji zahtjev od onoga na ime plaćanja zakupnine.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke 2005. godine zaključile usmeni ugovor o zakupu stana, kojim su ugovorili da tužena plaća apelantima zakupninu u mjesečnom iznosu od 200,00 KM, ali da apelanti mogu koristiti jednu sobu po potrebi, te da zakupnina u tom slučaju iznosi 150,00 KM mjesečno, te da prvoapelant u svom iskazu kao parnična stranka nije osporio navedeno. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je zakupnina ugovorena u višem mjesečnom iznosu od 150,00 KM (čl. 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku u usvajajućem i odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva dao valjane razloge o odlučnim činjenicama, da je pravilno primijenio materijalno pravo i odredbe Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su redovni sudovi pogrešno primijenili "materijalno pravo", odnosno da redovni sudovi po službenoj dužnosti treba da paze na primjenu materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević