Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5109/18 (D. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5109/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5109/18, rješavajući apelaciju Dražena Pehara, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dražen Pehar protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 030388 17 Kž od 4. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 030388 16 K od 16. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dražen Pehar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 030388 17 Kž od 4. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 K 030388 16 K od 16. decembra 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo iz člana 23., u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti u vezi sa članom 2. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena mu je uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Također, određeno je da se apelantu imaju vratiti privremeno oduzeti predmeti, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je po mišljenju tog suda, a cijeneći sve okolnosti, kao i sam način počinjenja krivičnog djela, apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje, odnosno da je bio svjestan da upravlja vozilom na cestama u Federaciji Bosne i Hercegovine za koje nema zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu počinjenu trećim osobama upotrebom motornog vozila, te da navedeno proizilazi i iz iskaza samog apelanta. Nadalje, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kaznenopravne sankcije cijenio sve okolnosti koje utiču na odmjeravanje kazne, a sukladno odredbama člana 49. KZ (kojima su propisana opća pravila za odmjeravanje kazne). Općinski sud je istakao da je polazeći od svrhe kažnjavanja i cijeneći sve okolnosti našao da je svrhu kažnjavanja moguće postići uvjetnom osudom, kojom će se najbolje ostvariti svrha kažnjavanja i to, kako ciljevi specijalne, tako i ciljevi generalne prevencije. U konačnici, Općinski sud je naveo da je na temelju odredaba člana 88. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine odlučio da se apelantu imaju vratiti privremeno oduzeti predmeti, dok je na temelju odredbe člana 202. stav 1. istog zakona obavezao apelanta na plaćanje troškova krivičnog postupka.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta oglasio odgovornim za počinjenje predmetnog krivičnog djela, te da je za to dao valjane razloge koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je za ostvarivanje inkriminacije iz člana 23., u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti u vezi sa članom 2. stav 1. KZ dovoljno da određena osoba upravlja vozilom za koje nije pribavila potvrdu o obveznom osiguranju od odgovornosti prema trećim osobama, te da je apelant do 9. juna 2016. godine upravljao mopedom za koji nije pribavio navedenu potvrdu. Kantonalni sud je istakao da su apelantovi žalbeni navodi o tome da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu, bez ikakvog uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, kao i da je prvostepeni sud pravilno i objektivno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za pravilno odmjeravanje kazne, kojim okolnostima je dao odgovarajući značaj, te apelantu pravilno izrekao uvjenu osudu. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta oglasio krivim za počinjenje predmetnog krivičnog djela, te da pri tome nije počinio povrede odredaba krivičnog postupka, kao ni povrede odredaba krivičnog zakona, a ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu zadovoljili standard „obrazložene odluke“, te da su proizvoljno primjenili pozitivno-pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i na to da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. U odnosu na apelantove navode da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu obavezni da iznesu sve detalje i daju odgovore na sve iznesene navode, nego su dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5109/18 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio