Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6728/18 (E.K.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost
  • Mjere zabrane
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6728/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6728/18, rješavajući apelaciju E. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. K.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine i 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. K. podnesena zbog navodnog kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine i 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. K. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine i 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 20. novembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine i 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se Kantonalnom sudu zabranilo izvršenje naprijed navedenih rješenja kojim mu je produžena mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i posjećivanja advokatske kancelarije do okončanja postupka po apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 12. i 14. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp od 14. novembra 2016. godine, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu u situaciji kada je Kantonalni sud protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane propustio ispitati da li je izrečena mjera još potrebna u smislu odredbe člana 140b. stav (6) Zakona o krivičnom postupku FBiH, kao i zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana, već nakon 48 dana od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP-a (tačka 46). Ustavni sud je također zaključio (tačka 47) da je zbog takvog postupanja Kantonalnog suda došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede. Nasuprot tome, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica.

7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3840/17 od 15. novembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine kojim su apelantu produžene već izrečene mjere zabrane, utvrdio povredu prava iz člana II/3.k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovih ustavnih prava. U navedenoj odluci je također zaključeno da je došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i slobodu kretanja, te trajanja te povrede. Nasuprot tome, Ustavni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica, te je odbačena kao preuranjena apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Osporena rješenja

8. Odlučujući o prijedlogu iz optužnice Tužilaštva od 6. oktobra 2017. godine u predmetu Delimustafić i dr., među kojima je optužen i apelant zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018. godine kojim su apelantu produžene mjere zabrane određene Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine, i to zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti advokatske djelatnosti, posjećivanja advokatske kancelarije K. E. u Sarajevu u Ulici Šenoina broj 8/2 i sastajanja s određenim licima obuhvaćenim istom optužnicom. Izrekom je određeno da produžene mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude uz obavezu Kantonalnog suda da svaka dva mjeseca ispita da li je trajanje mjera još potrebno. Navedenim rješenjem je odbijen prijedlog Tužilaštva iz optužnice za produženje daljnjeg trajanja mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja iz člana 140. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Ukinute su i stavljene van snage mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja izrečene rješenjem sudije za prethodni postupak, naložen je povrat privremeno oduzete putne isprave, te je odbijen prijedlog produženja mjere zabrane javljanja nadležnom policijskom organu u mjestu prebivališta.

9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbu apelantovog branioca izjavljene protiv rješenja od 3. jula 2018. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je optužnica u predmetu Delimustafić i drugi, među kojima je optužen i apelant, od 6. oktobra 2017. godine potvrđena rješenjem sudije za prethodno saslušanje 11. oktobra 2017. godine zbog sumnje u izvršenje krivičnih djela organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 342. stav 3. i 383. st. 1. i 3. KZFBiH. Zatim su izneseni navodi apelantove i žalbe njegovog branioca protiv rješenja od 3. jula 2018. godine kojim su apelantu produžene neke od prethodno izrečenih mjera zabrane (opširno navedeno u izreci rješenja od 3. jula 2018. godine). Žalbom apelantovog branioca je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povrede krivičnog zakona s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. U žalbi je suštinski ukazano da je pobijano rješenje nezakonito zbog višestrukih bitnih povreda postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH koje su nastale kao posljedica kršenja osnovnog prava presumpcije nevinosti. Osporena je osnovana sumnja i odlučne činjenice kojima je obrazložena neophodnost produženja mjera zabrane. Apelant je u lično podnesenoj žalbi ukazao na isti zakonski osnov kao i njegov branilac, te je predložio da se prema njemu mjere zabrane ukinu u cijelosti.

10. Nakon što je osporeno rješenje ispitalo u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu člana 338. u vezi sa članom 321. ZKPFBiH, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da je žalba neosnovana. U tom kontekstu je, prije svega, ponovljeno koja su krivična djela apelantu i ostalim optuženim stavljena na teret, te je ukazano da iz pobijanog rješenja proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela budući da dokazi uz optužnicu upućuju na takav zaključak koji je u potpunosti prihvatilo vijeće Kantonalnog suda. Imajući u vidu navode žalbe kojima je osporena osnovana sumnja za izvršenje tih krivičnih djela, vijeće Kantonalnog suda je, cijeneći neosnovanost ovog prigovora, istaklo da su u pobijanom rješenju (str. od 7. do 15) pobrojani i obrazloženi dokazi na osnovu kojih je zaključeno da postoji osnovana sumnja da su se u radnjama apelanta (i ostalih optuženih) stekla obilježja krivičnih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Vijeće Kantonalnog suda je obrazloženje osporenog rješenja od 3. jula 2018. godine u potpunosti prihvatilo kao svoje, napominjući da u konkretnoj fazi postupka, pri odlučivanju o mjerama zabrane, nije potrebno utvrđivati apsolutnu dokazanost činjenica (kao pri donošenju presude). Stoga je zaključeno da osporenim rješenjem nisu počinjene bitne povrede postupka kako se žalbom neosnovano tvrdi.

11. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora da je osporeno rješenje donio sudija koji nije stvarno nadležan jer je spis dostavljen sudećem vijeću, pa je stoga i pobijano rješenje trebao donijeti predsjednik sudećeg vijeća, vijeće Kantonalnog suda je istaklo da se ne radi o ponovnom odlučivanju u pogledu ranije donijetog rješenja sudije za prethodno saslušanje kada je navedeni sudija bio funkcionalno nadležan (mjere zabrane koje su podnijete sudu u ranijoj fazi postupka prije početka glavnog pretresa) i da predsjednik sudećeg vijeća ne može donijeti odluku o mjerama zabrane koje su podnijete na odlučivanje u fazi istrage.

12. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora da sudija za prethodno saslušanje prilikom donošenja pobijanog rješenja (3. jula 2018) nije imao dokaze dostavljene uz optužnicu od 6. oktobra 2017. godine jer su dokazi Tužilaštvu vraćeni 26. marta 2018. godine, vijeće Kantonalnog suda je navelo da je dokaze Tužilaštvu vratio isti sudija za prethodno saslušanje koji je već ranije odlučivao o mjerama zabrane u konkretnom predmetu (09 0 K 026508 18 Kps 16 od 5. marta 2018. godine) koje je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, pri čemu je imao uvid u dokaze koji su se nalazili u Kantonalnom sudu. Navedene dokaze, kako je napomenuto, sudija za prethodni postupak je imao i u elektronskoj formi (isti dokazi koji su dostavljeni uz optužnicu), zbog čega su, prema ocjeni vijeća, ovi žalbeni navodi neosnovani. Isti stav je zauzet i u vezi s prigovorom da odbrani nije omogućen uvid u dokaze u elektronskoj formi budući da su u smislu člana 61. stav 3. ZKPFBiH apelant i njegov branilac imali pravo uvida u sve spise i dokaze, pa stoga i u dokaze u elektronskoj formi.

13. Što se tiče neosnovanosti žalbenih navoda da je sudija za prethodno saslušanje prekoračio prijedlog uz optužnicu jer je u pobijanom rješenju odbio produžiti mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja, te naredbu obaveznog javljanja nadležnom policijskom organu koje su, prema navodima žalbe, ukinute ranije donijetim rješenjem sudije, vijeće Kantonalnog suda je istaklo sljedeće: da iz spisa proizlazi da je sudija za prethodno saslušanje 5. marta 2018. godine donio rješenje u kojem je odbijen prijedlog iz optužnice za produženje mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja, kao i javljanja nadležnom policijskom organu; da protiv tog rješenja Tužilaštvo nije izjavilo žalbu; da su protiv tog rješenja žalbe izjavili apelant i njegov branilac kojim su navedeno rješenje osporili samo u dijelu koji se odnosi na produženje mjera zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti, i to advokatske djelatnosti, posjećivanja advokatske kancelarije E. K. i sastajanja sa svim optuženim fizičkim licima, optuženim pravnim licima i svim svjedocima navedenim u optužnici; da iz rješenja vijeća Kantonalnog suda od 9. aprila 2018. godine proizlazi da je apelantova žalba djelimično uvažena, te je rješenje od 5. marta 2018. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje; da je zatim u ponovnom postupku sudija za prethodno saslušanje ponovno odlučivao o mjerama zabrane jer je u postupku doneseno više rješenja koja su uvijek ukidana u cijelosti i vraćana na ponovni postupak. Imajući u vidu navedeno, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da su žalbeni navodi prema kojima je sudija za prethodno saslušanje počinio bitnu povredu postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH potpuno neosnovani.

14. U vezi s navodima žalbe kojim je ukazano na neosnovanost produženja mjere obavljanja advokatske djelatnosti i posjećivanja advokatske kancelarije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, vijeće Kantonalnog suda je istaklo da se izricanjem bilo koje mjere osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka u određenoj mjeri ograničavaju prava osumnjičenog /optuženog lica koja su zagarantirana Ustavom BiH i međunarodnim dokumentima. Stoga je, kako je dalje obrazloženo, na sudu da donese odluku u kojoj mjeri je potrebno da se prava određenog lica ograniče kako bi se osigurala ravnoteža između ograničenja određenog prava i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Imajući u vidu da je apelantu izrečena mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti i posjećivanja advokatske kancelarije, vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da u okolnostima konkretnog slučaja ta mjera još uvijek predstavlja nužnu mjeru budući da prikupljeni dokazi upućuju na osnovanu sumnju da je apelant imao važnu ulogu u procesu djelovanja grupe, i to kao prvi pomoćnik i advokat organizatora grupe Alije Delimustafića. U tom pravcu je navedeno da je apelant redovno informirao Aliju Delimustafića o svim aktivnostima koje su preduzimali članovi grupe s ciljem izvršenja krivičnih djela za koja su optuženi; da je pokazao upornost i spremnost da bez ikakvih skrupula realizira planirane aktivnosti nezakonitih parničnih postupaka i nezakonite uknjižbe, na što ukazuju [dokazi] presretnuti razgovori od strane Federalne uprave policije, izjava apelanta i ostalih osumnjičenih/optuženih i svjedoka. Navedene krivično-pravne radnje su, kako je dalje navedeno, učinjene upravo putem advokatske djelatnosti, te su u obrazloženju navedeni izvodi presretnutih razgovora (stana 27) između apelanta i Delimustafića, na osnovu kojih je ocijenjeno postojanje apelantove upornosti, odlučnosti i istrajnosti za činjenje djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Imajući u vidu, kako je dalje navedeno, da je osporenim rješenjem ocijenjeno da je apelant bio istrajan i odlučan da kao član grupe za organizirani kriminal preduzima sve radnje koje je od njega zahtijevao organizator Delimustafić, proizašao je zaključak da postoji opasnost, ukoliko se apelantu ne bi zabranilo da obavlja advokatsku djelatnost i da posjećuje advokatsku kancelariju, ponovi ili izvrši krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Navedene razloge i zaključak je u potpunosti prihvatilo vijeće Kantonalnog suda koje, shodno navedenom obrazloženju, smatra da navedenim mjerama zabrane nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Vijeće Kantonalnog suda je, imajući u vidu odredbu čl. 25. stav 6. i 337. stav 2. u vezi sa stavom 2. ZKP-a, odlučilo kao u izreci.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4, člana 6. st. 1, 2. i 3, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja je optužen, kao i postojanje posebnih razloga za izricanje i produženje mjera zabrane, naročito mjere zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću. Naglašava da u osporenim rješenjima nedostaje obrazloženje koje se tiče činjenice da su radnje koje mu se stavljaju na teret posljedica njegovog pravnog mišljenja kao advokata koje je iznijeto u postupku zastupanja stanke pred sudom.

16. U tom kontekstu se apelantovi opširni navodi svode na tvrdnju da je vijeće Kantonalnog suda u postupku odlučivanja o žalbama protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za ukidanje mjera zabrane proizvoljno primijenilo pravo jer u razlozima rješenja nedostaju odlučni žalbeni razlozi. Konkretno, smatra da žalbeno vijeće nije razmotrilo navode žalbe na način koji garantira pravo na pravično suđenje koji podrazumijeva, između ostalog, pravo na obrazloženu odluku, naročito u segmentu prigovora kojima je ukazano na nezakonitost rješenja o produženju mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i posjećivanja advokatske kancelarije. U tom pravcu, apelant ukazuje na nedostatke koji se tiču osnovane sumnje kao osnovnog uvjeta za određivanje mjera zabrane kao i okolnosti koje ukazuju na daljnju opravdanost njihovog trajanja. Mjere zabrane su određene, kako ističe, rješenjem sudije za prethodni postupak i produžene rješenjem sudije za prethodno saslušanje, pri čemu je postupljeno nezakonito zbog nepropisno sastavljenog suda i zbog toga što su dokazi u vrijeme potvrđivanja optužnice već bili vraćeni Tužilaštvu. Kako je postojanje dokaza osnovni uvjet za utvrđivanje osnovane sumnje, a oni nisu objelodanjeni ni prilikom dostavljanja optužnice na potvrđivanje, pogotovo ne u elektronskoj formi, to je nezakonitim postupanjem suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U vezi s tim osporava zaključak Kantonalnog suda iz pobijanog rješenja prema kojem je sudija za prethodni postupak prilikom produženja mjera zabrane „prethodno razmatrao dokaze“ što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja eklatantnu povredu prava na pravično suđenje. Osim toga, osporava da mu je, kao i njegovom braniocu, omogućeno razgledanje dokaza nakon potvrđivanja optužnice, čime mu je uskraćeno pravo na ravnopravno učešće u postupku. U tom kontekstu, apelant je ukazao da se odluka suda u pogledu ograničenja prava i sloboda određenog lica može donijeti samo i isključivo na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi. U konkretnim okolnostima nepoštovanje obaveze iz zakonske odredbe člana 140.a) stav 1) ZKPFBiH ne zadovoljava standard „u skladu sa zakonom“ kako u odnosu na proceduralni tako i materijalno-pravni aspekt. U vezi s tim, apelant napominje da je isto sudsko vijeće u drugom predmetu u kojem je izrečena ista mjera (zabrana obavljanja advokatske djelatnosti) usvojilo žalbu optužene S. S. cijeneći da je potrebno odrediti poslovne aktivnosti koje se zabranjuju, a ne zabraniti poslovne aktivnosti u cjelini, iz čega proizlazi da se zakonska odrednica „ograničiti“ pogrešno i nezakonito shvaća kao „zabraniti“.

17. Nadalje, apelant je istakao da je propust Kantonalnog suda da u zakonom propisanom roku preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane, pogotovo u situaciji što je osnovana sumnja zasnovana na pretpostavkama, a ne na dokazima. U tom pravcu, obrazlažući povredu prava na imovinu, apelant je napomenuo da je Kantonalni sud propustio protekom 14 mjeseci od donošenja rješenja kojim su mu izrečene mjere zabrane ispitati da li su izrečene mjere još uvijek potrebne u smislu člana 140b. stav (6) ZKPFBiH, kao i što o njegovoj žalbi nije odlučeno u roku od tri dana već nakon 72 dana od isteka roka propisanog u odredbi člana 140b. stav (7) ZKPFBiH. Iz istih razloga, kako smatra, povrijeđeno je njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek jer žalba nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja prava na imovinu i trajanja te povrede. Imajući u vidu da bi daljnjim trajanjem mjera zabrane bila ugrožena njegova i egzistencija njegove porodice, čiji je jedini izvor prihoda obavljanje advokatske djelatnosti, te radi sprečavanja nastupanja nepopravljivih posljedica apelant je predložio da Ustavni sud, u smislu člana 77. stav (1) Pravila, donese privremenu mjeru kojom će „zabraniti izvršenje rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine i 09 0 K 026508 18 Kps 21. od 3. jula 2018. godine do okončanja postupka po apelaciji“.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju opširno i detaljno iznio hronologiju postupka, navodeći relevantne razloge i obrazloženja rješenja, zasnovana na prikupljenim dokazima, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. Pri tome, kako je navedeno, u konkretnoj fazi postupka, nije potrebno utvrđivati apsolutnu dokazanost činjenica, pa su navodi apelacije u pogledu bitnih povreda postupka apsolutno neosnovani. Nadalje je istaknuto da su neosnovani navodi apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu zbog produženja mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti i posjećivanja advokatske kancelarije jer se izricanjem bilo koje mjere osiguranja prisustva osumnjičenog/optuženog s ciljem nesmetanog vođenja postupka u određenoj mjeri ograničavaju prava tog lica, konkretno apelanta. U obrazloženju rješenja koje se osporava apelacijom su navedeni jasni razlozi i dokazi iz kojih proizlazi neophodnost daljnjeg trajanja mjera zabrane. U tom pravcu je napomenuto da odredba člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH predviđa zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, a odredba člana 140d. stav 2. istog zakona predviđa da se pravo optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost ne može ograničiti, izuzev ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti. U konkretnom slučaju su primijenjene obje zakonske odredbe. Stoga bi, kako smatra Kantonalni sud, djelimična zabrana obavljanja advokatske djelatnosti u praksi bila neprovodiva zbog nemogućnosti vršenja kontrole obavljanja te djelatnosti, kao i zbog načina i uvjeta vršenja te djelatnosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Kantonalno tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, te je predloženo da se ona kao takva odbije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140a.

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, (...)

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (1)Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(...)

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane, stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 140d.

Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniteljem u Bosni i Hercegovini.

(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se neometano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.

Član 338.

Shodna primjena odredaba o žalbi na prvostepenu presudu Na postupak po žalbi na rješenje shodno se primjenjuju odredbe čl. 308., 310. i člana 316. stav 2., člana 318. stav 1. i čl. 321., 322. i 324. ovog zakona.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije

23. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o mjerama zabrane ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

26. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale navode apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da je u predmetnom postupku došlo i do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi iz apelacije i zahtjeva za donošenje privremene mjere kojom bi se Kantonalnom sudu zabranilo izvršenje rješenja zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i zabrane posjećivanja advokatske kancelarije zasnivaju na navodima o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana

13. Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud prvo ispitati taj dio apelacionih navoda. Pravo na imovinu

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje ili drugih doprinosa ili kazni.

31. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na odluke koje je donio povodom prethodnih apelacija u istom predmetu br. AP 1003/17 i AP 3840/17 (vidi Uvodne napomene, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su razmatrane mjere zabrane apelantu, između ostalog i zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću, odnosno posjećivanja advokatske kancelarije.

32. U vezi s tim, Ustavni sud je u obje citirane odluke, pri ocjeni da li se u konkretnim okolnostima radi o apelantovoj imovini, podsjetio na Odluku broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, rješavajući isto pravno pitanje, utvrdio: „31. [...] da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga kao profesionalnom djelatnošću na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se stoga bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Imajući u vidu da je apelant advokat i da advokatska djelatnost predstavlja njegovu profesionalnu djelatnost kojom osigurava svoju egzistenciju, proizlazi da bavljenje advokatskom djelatnošću predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Ustavni sud nadalje zapaža da su osporena rješenja kojima su produžene mjere zabrane donesena u nastavku postupka, nakon podizanja optužnice protiv apelanta (i ostalih) u istom krivičnom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, razmatrajući u prethodnim odlukama isto pravno pitanje, zaključio da je izrečenim mjerama zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i zabrane posjećivanja advokatske kancelarije došlo do miješanja u apelantovu imovinu koje je predviđeno zakonom, da miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, ali da u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovu imovinu nije bilo proporcionalno (Odluka broj AP 3840/17, tač. 57, 58. i 59). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je konkretnim osporenim rješenjem kojim je apelantu produžena mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i posjećivanja advokatske kancelarije došlo do miješanja u apelantovu imovinu koje je predviđeno zakonom (relevantne odredbe ZKPFBiH) u službi zakonitog cilja (osiguranje uvjeta za efikasno vođenje postupka). Pri tome se Ustavni sud poziva na obrazloženje Odluke broj AP 3840/17 i zaključke navedene u tač. 52. i 53. cijeneći da ih u ovom dijelu nema potrebe ponavljati.

34. Cijeneći proporcionalnost u pogledu lišavanja imovine apelanta u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud rješenjem od 19. septembra 2018. godine opravdao izricanje mjere zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i zabrane posjećivanja advokatske kancelarije stavom da ta mjera još uvijek predstavlja nužnu mjeru; da prikupljeni dokazi upućuju na osnovanu sumnju da je apelant imao važnu ulogu u procesu djelovanja grupe kao prvi pomoćnik i advokat organizatora grupe Alije Delimustafića; da je redovno informirao Aliju Delimustafića o svim aktivnostima koje su preduzimali članovi grupe s ciljem izvršenja krivičnih djela za koja su optuženi; da je pokazao upornost i spremnost da bez ikakvih skrupula realizira planirane aktivnosti nezakonitih parničnih postupaka i nezakonite uknjižbe; da su navedene krivičnopravne radnje učinjene upravo putem advokatske djelatnosti, što je potkrijepljeno izvodima presretnutih razgovora (stana 27. osporenog rješenja) između apelanta i Delimustafića, na osnovu kojih je ocijenjeno postojanje apelantove upornosti, odlučnosti i istrajnosti za činjenje djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Kantonalni sud je zaključio da je apelant pri preduzimanju naprijed navedenih radnji bio istrajan i odlučan da kao član grupe za organizirani kriminal preduzima sve radnje koje je od njega zahtijevao organizator Delimustafić, te da stoga postoji opasnost da apelant, ukoliko mu se ne bi zabranilo da obavlja advokatsku djelatnost i da posjećuje advokatsku kancelariju, ponovi ili izvrši krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret.

35. Opravdanost izrečenih mjera, kako proizlazi iz naprijed navedenih razloga Kantonalnog suda, zasniva se na ulozi apelanta kao člana grupe u odnosu na organizatora grupe Aliju Delimustafića čije je naloge, kako je zaključio Kantonalni sud, u pogledu nezakonitih parničnih postupaka i nezakonite uknjižbe ispunjavao bez ikakvih skrupula, što je okarakterizirano kao upornost, odlučnost i istrajnost. Imajući u vidu takav zaključak, Ustavni sud podsjeća na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 6683/18 od 13. februara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelacija Alije Delimustafića protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 18 Kž 42 od 10. oktobra 2018. godine o produženju pritvora odbijena kao neosnovana. U navedenoj odluci je konstatirano (tačka 56) da se Alija Delimustafić nalazi u pritvoru (efektivno dvije godine), kao i u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda od 13. februara 2019. godine.

36. Stoga se razlozi Kantonalnog suda kojim su apelantu izrečene mjere zabrane, bez jasne konkretizacije na koji način u trenutku donošenja rješenja o produženju mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i posjećivanja advokatske kancelarije može biti izvršen utjecaj organizatora grupe Delimustafića koji se i dalje nalazi u pritvoru na apelanta kao člana grupe, u okolnostima konkretnog slučaja čine nedovoljno ubjedljivim i jasnim. Osim toga, apelantova upornost i odlučnost je cijenjena, kako proizlazi iz osporenih rješenja, kroz nezakonite parnične postupke i nezakonite uknjižbe koje je izvršavao po nalogu organizatora grupe, iz čega proizlazi njegova uloga u određenim, a ne svim poslovnim (profesionalnim) aktivnostima u okviru advokatske djelatnosti. Stav o nužnosti egzistiranja navedene mjere je, kako proizlazi iz obrazloženja, uglavnom zasnovan na dokazima koji su postojali u vrijeme počinjenja djela za koje je apelant optužen, dakle za vremenski kontinuitet tih radnji (izvodi presretnutih razgovora) koje su, kako proizlazi iz osporenog rješenja, obuhvaćene optužnicom, a navedene mjere su apelantu izrečene u novembru 2016. godine i od tada kontinuirano traju više od dvije godine.

37. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, pozivanje na razloge navedene u osporenom rješenju u konkretnim okolnostima ne opravdava cilj izrečenih mjera na način kako je proklamiran u rješenjima Kantonalnog suda, dakle osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.

38. Slijedom navedenog, proizlazi da mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i zabrane posjećivanja advokatske kancelarije predstavlja pretjeran teret za apelanta, te da je stoga miješanje u apelantovu imovinu neproporcionalno, zbog čega apelant snosi pretjeran teret koji narušava pravičnu ravnotežu između javnog i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju produženjem mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću i posjećivanja advokatske kancelarije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Član 13.

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

41. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva – žalbu kojima je mogao osporiti osnovanost izrečenih mjera zabrane, što je i koristio. Međutim, Ustavni sud uočava da se suština apelantovog prigovora na osnovu tog člana odnosi na nedjelotvornost, a ne na nepostojanje dostupnih pravnih sredstava.

42. Imajući u vidu da je identično pravno pitanje Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 3840/17 (u kojoj je utvrdio povredu apelantovog prava), te da i u nastavku postupka iz kog su proizašla osporena rješenja Kantonalni sud nije postupao u zakonom propisanom roku (o apelantovoj žalbi odlučeno van roka propisanog u odredbi člana 140b. stav (7) ZKPFBiH), niti iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je postupljeno u smislu člana 140b. stav (6) u pogledu obaveze da se svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna, Ustavni sud zaključuje da žalba koju je apelant podnio protiv rješenja kojim su mu produžene mjere zabrane nije bila „djelotvorno“ pravno sredstvo, te da je, stoga, došlo do povrede i apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pretpostavka nevinosti

43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

45. Apelant u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava nalazi u činjenici da su mu izrečene mjere zabrane, mada za to nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom, odnosno zbog arbitrarne primjene ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav

1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, npr. kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (idem, presuda Daktaras, tač. 41-45).

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima obrazlagao osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela kao preduvjet za određivanje mjera zabrane, te da je obrazlagao posebne razloge za njihovo izricanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nigdje u rješenjima nije navedena bilo kakva tvrdnja u vezi s apelantovom krivicom, a da prije toga nije postojala odrednica „osumnjičeni“ odnosno „optuženi“ i „osnovana sumnja da je [...]“, ili „kako se osnovano sumnja“. Iz ovoga Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Kantonalni sud nije prejudicirao apelantovu krivicu na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio krivična djela, kao i da pobijana rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da su u ovom dijelu apelantovi navodi o kršenju pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.

47. Najzad, imajući u vidu naprijed navedene razloge vezane za povredu prava na imovinu i prava na djelotvorni pravni lijek, a s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, produženju odnosno preispitivanju opravdanosti mjera zabrane (prema članu 140b. stav 6. ZKPFBiH sud je dužan „svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna“), te okolnosti da je potvrđena optužnica protiv apelanta i drugih, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, i pored okolnosti da zbog temporalnog karaktera osporena rješenja nisu ukinuta, Ustavni sud ukazuje da navedeno, u smislu relevantne odredbe člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, obavezuje redovni sud „da donese novu odluku pri čemu je obavezan da poštuje pravno shvaćanje Ustavnog suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije“.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovih ustavnih prava.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da je došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu, te trajanja te povrede.

50. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica.

51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6728/18 (E.K.) | Sudska praksa | Aktio