Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6414/18 (K. Đ. i M. J.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6414/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6414/18, rješavajući apelaciju Kemala Đekića i Mladena Jurišića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Kemal Đekić i Mladen Jurišić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 060770 17 Rev od 22. augusta 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Đekić i Mladen Jurišić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Tatjana Gajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 060770 17 Rev od 22. augusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelanti su obavezani da tužitelju (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) solidarno na ime duga po osnovu ugovora o kreditu isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je Z.J. kao korisnik kredita zaključio sa tužiocem kao davaocem kredita ugovor o kreditu, da su apelanti kao solidarni dužnici – jemci platci potpisali taj ugovor, te da su potpisali bjanko mjenicu bez ,,protesta“ radi obezbjeđenja isplate duga po kreditu. Nadalje, da korisnik kredita nije izmirivao rate kredita na način i u ugovorenim rokovima, da je tužilac zbog neredovnog plaćanja kredita otkazao ugovor o kreditu, a zatim u svojstvu tražioca izvršenja podnio prijedlog za izvršenje po osnovu mjenice. Takođe, da je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju usvojio predloženo izvršenje, da su na isto apelanti uložili prigovor, pa je sud stavio van snage doneseno rješenje i odredio da će se prijedlog za izvršenje smatrati tužbom i da će se postupak nastaviti nakon pravosnažne odluke prvostepenog suda. Zatim, da je tužilac na pripremnom ročištu preinačio tužbu, kojom je tražio da mu apelanti solidarno na ime duga po osnovu ugovora o kreditu plate dug sa zakonskom zateznom kamatom, te da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da se ne radi o mjeničnom dugu, nego o obavezama dospjelim po osnovu ugovora o kreditu.

4. Vrhovni sud je naveo da je u reviziji neprihvatljivo izneseno da je prvostepeni sud preinačenjem tužbe omogućio tužiocu nedozvoljeno raspolaganje regulisano odredbama člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je pravilno stanovište prvostepenog suda da se radilo o preinačenju tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva u skladu sa odredbama člana 56. stav 1. ZPP. Vrhovni sud je naveo da na pravilnost presude nije mogla uticati činjenica da je parnični postupak proistekao iz izvršnog postupka pokrenutog na osnovu mjenice, pa da zbog toga tužilac nije mogao u toku parnice izvršiti preinačenje tužbe u smislu potraživanja po ugovoru o kreditu, a ne po mjenici. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su procesno pravne posljedice preinačenja tužbe takve da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, slijedom novog činjeničnog osnova, tužba sa ranijim tužbenim zahtjevom smatra povučenom, dakle, parnica u pogledu istog se gasi. Vrhovni sud je istakao da je tužilac, prema članu 56. i 57. stav 1. ZPP, mogao preinačenom tužbom u skladu sa odredbama člana 1067. stav 2. i člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima zahtijevati isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu, pa kako je to preinačenje izvršeno na pripremnom ročištu to za isto nije bio potreban pristanak apelanata, kako ispravno zaključuje nižestepeni sud. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da su bespredmetni prigovori apelanata vezani za mjenicu, s obzirom da se radi o potraživanju po ugovoru o kreditu, a ne po mjenici.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da prvostepeni sud nije cijenio dokaze koje su oni proveli s ciljem da dokažu da je njihov prigovor protiv rješenja o izvršenju osnovan i da mjenica nije vjerodostojna. Nadalje apelanti navode da su redovni sudovi zanemarili cilj konkretnog parničnog postupka – da se meritorno odluči po prigovoru na rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave i da su arbitrarno sudili i proizvoljno tumačili pravo. Apalanti navode da prvostepeni sud nije smio dopustiti preinačenje tužbe na pripremnom ročištu, s obzirom na specifičnost konkretnog parničnog postupka koji je proizašao iz izvršnog postupka po prigovoru na rješenje o izvršenju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6414/18 (K. Đ. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio