Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7425/18 (Z. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7425/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7425/18, rješavajući apelaciju Zvonka Dogana, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonko Dogan protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 072122 17 Gž od 6. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonko Dogan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 072122 17 Gž od 6. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su apelant i I.R., kao tuženi, da tužiocu (Addiko bank d.d. Sarajevo) solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je pravni prednik tužioca (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar), kao davalac kredita, sa G.D., kao korisnikom kredita i tuženim - apelantom i I.R kao jemcima, zaključio ugovor o kreditu. Zatim, da je tužilac ispunio svoju obavezu i isplatio ugovoreni iznos, da je zbog neispunjenja obaveza po kreditu tužilac otkazao ugovor, te zatim podnio prijedlog za izvršenje protiv korisnika kredita i jemaca po osnovu mjeničnog duga, da je po prigovoru jamaca - apelanta i I.R. postupak nastavljen u parnici, te da je tužilac svoje potraživanje opredijelio po osnovu ugovora o kreditu. Kantonalni sud je istakao da iz ugovora o kreditu proizilazi da su apelant i I.R. solidarni dužnici, jemci platci i da je u članu 13. ugovora o kreditu određeno da solidarni dužnik preuzima i odgovara za sve obaveze korisnika kredita. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 997. i člana

998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ako ovaj to ne učini i da ugovor o jemstvu obavezuje jemca ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. Kantonalni sud je istakao da, prema odredbama člana 1004. stav 3. ZOO, ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca ili obojice u isto vrijeme solidarno. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da su bez osnova navodi apelanta da je tužilac svoje potraživanje trebao usmjeriti prema nasljednicima korisnika kredita. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je izvod iz poslovnih knjiga valjan dokaz o visini potraživanja iz tužbenog zahtjeva i da je pravilno na osnovu njega utvrdio visinu dugovanja po osnovu glavnice, redovne kamate i zatezne kamate. Kantonalni sud je naveo da tuženi nisu na pripremnom ročištu osporavali da se visina dugovanja utvrdi uvidom u dokumentaciju tužioca i nisu ponudili svoje dokaze o drugačijem stanju duga, a na glavnoj raspravi nisu prigovorili izvedenim dokazima tužioca, pa je bilo zakonito dug utvrditi na osnovu podataka iz otkaza ugovora o kreditu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u predmetnom postupku nisu uzeti u razmatranje svi navodi koje je isticao, kao ni svi žalbeni prigovori, te da u presudama redovnih sudova nije obrazloženo zašto je apelantova žalba odbijena. Apelant navodi da je u toku postupka trebalo biti provedeno finansijsko vještačenje obzirom da je on osporavao visinu duga. Nadalje, apelant navodi da se dug trebao naplatiti od nasljednika umrlog glavnog dužnika, a ne od jemaca. Takođe, apelant navodi da sud nije uzeo u obzir njegov prigovor zastare, a isticao je da se radi o mjenici bez protesta za koju se primjenjuje jednogodišnji zastarni rok.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7425/18 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio