Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1481/17 (I. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1481/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1481/17, rješavajući apelaciju Ismeta Mujkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Mujkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 004403 15 Rev od 21. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 17. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 P 004403 15 Rev od 21. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Safije Mujkić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je u periodu od 13. decembra 2018. do 5. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 18. do 27. decembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je 6. marta 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi utvrđivanja bračne stečevine, te je nakon izvršenog vještačenja od strane vještaka geodetske i građevinske struke uredila tužbeni zahtjev.

6. Presudom Općinskog suda broj 029 0 P 06 000060 od 14. maja 2007. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čine nepokretne i pokretne stvari (porodična stambena zgrada, garaža, zemljišne parcele, namještaj, mašine, životinje, osnovna glavnica u određenom privrednom društvu, sve bliže opisane u izreci presude), te da je apelant dužan trpjeti da se tužiteljica upiše u javnim registrima s pravom suposjeda i suvlasništva s dijelom 1/2 na nekretninama i osnivačkom kapitalu određenog privrednog društva, kao i da se izvrši dioba imovine. Presudom je dalje obavezan apelant da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na određene pokretne stvari odbijen kao neosnovan.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 003 0 Gž 07 001047 od 30. jula 2009. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na porodičnu stambenu zgradu i u odnosu na određeno zemljište, bliže opisano u izreci presude, kao i u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka, te predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Presudom je dalje prvostepena presuda potvrđena u preostalom dijelu stava jedan izreke presude.

8. U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda broj 29 0 P 004403 09 P od 28.

decembra 2010. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini porodična stambena zgrada i garaža, sagrađeni na određenoj parceli, kao i zemljište pod objektom i zemljište neophodno potrebno za redovnu upotrebu objekta, prikazano u nalazu i skici vještaka građevinske i geodetske struke koji predstavljaju sastavni dio presude, sve bliže opisano u izreci presude, što je apelant dužan priznati, te trpjeti da se tužiteljica na navedenom upiše u katastarski operat i zemljišne knjige s pravom suposjeda i suvlasništva u dijelu od 1/2, kao i trpjeti diobu ovu imovine, a u nemogućnosti diobe i njenu civilnu diobu. Presudom je apelant dalje obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku tužiteljica ostala pri činjeničnim i pravnim navodima istaknutim u prethodnom postupku, a nakon izvršenih vještačenja po vještacima geodetske i građevinske struke tužbeni zahtjev je precizirala kao u izreci presude. Dalje je naveo da u ponovnom postupku apelant posredstvom punomoćnika nije osporavao da predmetna kuća predstavlja bračnu stečevinu, kao ni zemljište ispod predmetne porodične kuće i zemljište neophodno potrebno za redovnu upotrebu kuće, ali je osporio veličinu zemljišta neophodno potrebnog redovnoj upotrebi kuće. Istaknuto je da je u ponovnom postupku sud izvršio uvid u iskaz tužiteljice s ročišta za glavnu raspravu od 4. oktobra 2006. godine, apelantov iskaz, te apelantov iskaz o priznanju s nastavka glavne rasprave od 13. aprila 2007. i 23. novembra 2006. godine, da je pročitan nalaz vještaka geodetske i građevinske struke iz prethodnog postupka, te nalaz i mišljenja, kao i dopune nalaza vještaka geodetske struke i vještaka građevinske struke. Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno kao nesporno među parničnim strankama da je stambeno-porodična kuća sagrađena u vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i apelanta i da predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Općinski sud je dalje naveo da je nalaze i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke usvojio kao istinite jer su sačinjeni i dati u skladu s pravilima struke, te da im stranke nisu prigovarale. Dalje je istaknuo da nije bila sporna ni činjenice da tužiteljica i apelant nisu zaključili sporazum o njihovim udjelima u bračnoj stečevini. Stoga je Općinski sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu s odredbom člana 252. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ) usvojio precizirani tužbeni zahtjev kao osnovan.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 004403 11 Gž od 20. novembra 2014. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant u žalbi smatra da niti jedan dio predmetne parcele na kojoj je izgrađen predmetni stambeno-porodični objekt ne treba i ne može bez zakonskog osnova pripasti tužiteljici jer je apelant tu parcelu dobio od oca. U vezi s tim, obrazloženo je da tužiteljica tokom postupka učinila nespornim da predmetna parcela predstavlja apelantovu posebnu imovinu. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, predmetni građevinski objekt koji je izgrađen na toj parceli u toku trajanja braka opredjeljuje i sudbinu zemljišta na kojem je izgrađen i koji služi za redovnu upotrebu objekta (član 12. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Istaknuto je da apelant izričito priznaje tužiteljici udio u predmetnom porodično-stambenom objektu i garaži u omjeru od 1/2 (ročište 13. aprila 2007. godine), a ni u ranijem prvostepenom postupku, niti u ponovljenom, nije tvrdio da tužiteljici pripada manji udio u objektu i koliki (odnosno njemu veći) zbog činjenice da je on izgrađen na njegovoj posebnoj imovini, niti je u tom pogledu dao zadatak vještaku građevinske struke da se utvrdi koji je udio vrijednosti zemljišta na kojem se objekt nalazi u odnosu na vrijednost samog objekta. Prema ocjeni Kantonalnog suda, na navedeni način se jedino moglo utvrditi da li vrijednost zemljišta ima utjecaja i koliko na jednak udio stranaka u bračnoj stečevini prema zakonskom rješenju, te su stoga paušalno i generalno izneseni navodi žalbe u tom pogledu kao nedokazana tvrdnja.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 29 0 P 004403 15 Rev od 21. februara 2017. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su usvojili tužbeni zahtjev kao osnovan. Vrhovni sud je naveo da ne stoji apelantov prigovor iz revizije da je drugostepeni sud povrijedio odredbe člana 2. stav 1, člana 3. stav 1. i člana 8. ZPP kroz navode da je sud potvrdio neprovodivu i neizvršivu presudu jer nije odlučio o pristupnom putu tužiteljice. Istaknuto je da takav zahtjev tužiteljica nije ni postavila tokom postupka, a apelantov pristupni put prema apelantovoj parceli može biti samo predmet posebnog postupka jer sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (član 2. stav 1. ZPP). Vrhovni sud je zaključio da nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, obrazložio je da su neosnovani apelantovi navodi u reviziji da se u konkretnom slučaju radi o etažnom vlasništvu i da je za pravilnu primjenu materijalnog prava tužiteljica trebala dokazivati mogućnost diobe predmetne kuće, način prilaska kući, te od čega se sastoji njen dio. Vrhovni sud je citirao član 252. stav 1. PZ, te istakao da odredbe člana od 255. do 257. PZ sadrže pravila o podjeli bračne stečevine, kao i da ta pravila podrazumijevaju odredbe o diobi iz Zakona o vlasničkopravnim odnosima (čl. 18-20), Zakona o vanparničnom postupku (čl. 161-167) i Zakona o izvršnom postupku (čl. 218-222). Istaknuo je da iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da se dioba u braku stečene imovine vrši u vanparničnom postupku, a predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice nije dioba već utvrđivanje bračne stečevine. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilnom primjenom odredbe iz čl. 251. stav 1. i 252. stav 1. PZ donijete su odluke nižestepenih sudova, što navodima revizije nije dovedeno u pitanje. Dalje je naveo da ostali revizioni prigovori upućuju na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Općinski sud u ponovljenom postupku na pripremnom ročištu održanom 10. novembra 2009. godine dozvolio punomoćniku tužiteljice da na zapisnik suda uredi tužbeni zahtjev, ne dajući dovoljno vremena apelantovom punomoćniku da se očituje na tako uređen tužbeni zahtjev, čime je Općinski sud onemogućio apelantu pravo na pravično suđenje s obzirom na stranačku ulogu u postupku. Smatra da je na navedeni način Općinski sud postupao suprotno odredbi člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije. Ističe da mu „nije dozvoljeno vrijeme za uspješnu pripremu za ravnopravno postupanje u postupku (uskraćivanje vremena na pripremanju dokaza za osporavanje navoda uređene tužbe na pripremnom ročištu)“. Osim toga, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na imovinu koja je uslijed dugotrajnog vođenja postupka bitno izmijenila svoje stanje. Apelant tvrdi da je sve navedeno isticao u reviziji, ali da je Vrhovni sud smatrao da se ne treba o tome očitovati i odbio apelantove navode bez ikakvog obrazloženja. Apelant ističe da je postupak po tužbi tužiteljice okončan presudom Kantonalnog suda od 20. novembra 2014. godine i da je postupak trajao osam godina i osam mjeseci, te da sudovi nisu postupali i donijeli konačnu odluku u razumnom roku. II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, koja je donesena u skladu s važećim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

16. Kantonalni sud ističe da prema Planu rješavanja predmeta koji je donesen i za 2018. godinu, a kako je to bilo i u prethodnim godinama, predmeti se rješavaju prema starosti podnesene tužbe Općinskom sudu. Kantonalni sud navodi da je u konkretnom slučaju predmet 30. marta 2011. godine dostavljen ovom sudu na odlučivanje o žalbi i da je 20. novembra 2014. godine donio presudu. Imajući u vidu način rada ovog suda, smatra da predmet nije mogao biti ranije stavljen u rad jer su u rad uzimani predmeti po starosti podnošenja inicijalnog akta, pa se na taj način značajno smanjio broj starih predmeta.

17. Općinski sud apelaciju smatra neosnovanom, kao i apelantove navode da Općinski sud nije poštovao apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Navodi da je odmah po ukidanju prvostepene odluke i dostavljanja spisa sa Kantonalnog suda, Općinski sud pripremno ročište zakazao za 10. novembar 2009. godine, te nakon obavljenih vještačenja i drugih provedenih dokaza 4. januara 2011. godine donio presudu. Smatra da i ostali apelantovi navodi nisu osnovani. V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 251. stav 1.

Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

Član 252. stav 1.

Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 29 0 P 004403 15 Rev od 21. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu s obzirom na to da je presuda donesena 21. februara 2017. godine, a da je apelant 17. aprila 2017. godine podnio apelaciju, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

k) Pravo na imovinu.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje bračne stečevine, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud, prije svega, nalazi da je predmet konkretnog postupka utvrđivanje bračne stečevine. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelant nije osporavao da predmetna kuća predstavlja bračnu stečevinu, kao ni zemljište ispod predmetne porodične kuće i zemljište neophodno potrebno za redovnu upotrebu kuće, ali da nije dokazao da li vrijednost zemljišta na kojem je izgrađen predmetni objekt ima utjecaja i koliko na jednak udio stranaka u bračnoj stečevini.

29. Apelant ističe da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove prigovore. Također tvrdi da mu je onemogućeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Općinski sud dozvolio tužiteljici da uredi tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, a da apelantu nije dato vrijeme da se očituje na tako uređen tužbeni zahtjev, te da mu nije dozvoljeno vrijeme za uspješnu pripremu za ravnopravno postupanje u postupku. Osim navedenog, smatra da je postupak dugo trajao.

30. Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

31. U tom kontekstu, a u vezi s gore navedenim apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem je apelantu omogućeno da predlaže i izvodi dokaze, te da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, donijeli zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice i primjenom člana 252. stav 1. PZ utvrdili bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice, što su sve detaljno i jasno obrazložili. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji ukazao isključivo na dužinu trajanja postupka od podnošenja tužbe do donošenja presude Kantonalnog suda od 20. novembra 2014. godine. Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će, s aspekta donošenja odluke u razumnom roku, razmatrati samo razumnost dužine trajanja postupka od 6. marta 2006. godine, kada je tužiteljica pokrenula parnični postupak podnošenjem tužbe protiv apelanta, pa do 20. novembra 2014. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan postupak pred tim sudom. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste osam godina i osam mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri presude i jedno rješenja (kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak). Ustavni sud dalje uočava da je tužiteljica tokom postupka precizirala tužbeni zahtjev, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, imajući u vidu predmet spora (podjela bračne stečevine), te da su u toku postupka urađena dva vještačenja (geodetsko i građevinsko), kao i dopune ovih nalaza i mišljenja. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao oko 14 mjeseci. Nakon što je Općinski sud donio prvostepenu presudu, prvi žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko dvije godine i dva mjeseca, nakon čega je predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni prvostepeni postupak je trajao oko godinu i pet mjeseci. Drugi postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom je ukupno trajao oko tri godine i osam mjeseci.

33. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli četiri odluke (tri presude i jedno rješenja), da se radilo o složenijem predmetu, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na opredjeljenje tužbenog zahtjeva na pripremnom ročištu, iz spisa predmeta ne proizlazi da je apelant u žalbi i reviziji (koje je dostavio uz apelaciju) isticao ove navode. Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji Vrhovnom sudu, na koji način bi pružio mogućnost Kantonalnom sudu i Vrhovnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

Pravo na imovinu

36. Ustavni sud nalazi da apelant, u suštini, smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je uslijed dugotrajnog vođenja postupka njegova imovina bitno izmijenila svoje stanje. Dakle, apelant kršenje ovog prava, u suštini, dovodi u vezu s tvrdnjama o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u svojim presudama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dali valjane, jasne i logične razloge. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi, u okviru relevantnog perioda od osam godina i osam mjeseci, donijeli četiri odluke, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1481/17 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio