Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1195/17 (V. T. i RTV „BN“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1195/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1195/17, rješavajući apelaciju Vladimira Trišića i RTV „BN“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Trišića i RTV „BN“ d.o.o. Bijeljina, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 045385 15 Rev od 9. februara 2017.

godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 045385 14 Gž od 18. novembra 2014. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 045385 13 P od 11. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Trišić i RTV „BN“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 31. marta 2017. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 045385 15 Rev od 9. februara 2017. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 045385 14 Gž od 18. novembra 2014. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 045385 13 P od 11. juna 2014. godine.

2. Apelanti su podnijeli tužbu protiv „Srna“ a.d. Bijeljina i Milice Džepina (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena ili tužene) radi naknade štete.

3. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 045385 13 P od 11. juna 2014. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 0 P 045385 14 Gž od 18. novembra 2014. godine, a protiv koje je izjavljena revizija apelanata odbijena presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 045385 15 Rev od 9. februara 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tužene, da prvoapelantu solidarno isplate precizirane iznose, na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenog ugleda i zbog pretrpljenih duševnih bolova, sa zakonskom zateznom kamatom, a zbog objavljivanja netačne vijesti 1. februara 2013. godine na web prezentaciji prvotužene www.srna.rs, a koja glasi „Trišić tražio novac od Dodika?“, te da tužene o svom trošku u najmanje dva dnevna lista koji se distribuiraju na teritoriji cijele Republike Srpske objave izreku presude u cijelosti, kao i da tu vijest putem naslovne strane web prezentacije prvotužene javno opozovu, uz pismeno izvinjenje apelantima, a koji opoziv ima stajati na naslovnoj strani web prezentacije prvotužene 24 sata.

4. U obrazloženju osporenih presuda je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je prvotužena na svojoj web prezentaciji od 1. februara 2013. godine, objavila saopštenje pod naslovom „Trišić tražio novac od Dodika?“, a da je glavni i odgovorni urednik navedenog saopštenja bila drugotužena. U tom saopštenju je (i) navedeno da „prema informacijama do kojih je došla Srna (prvotužena) ima indicija da je Vlado Trišić (prvoapelant), vlasnik ,,BN“ televizije pokušao da medijski reketira predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, da je Trišić zatražio od Dodika nedavno u telefonskom razgovoru da ga sponzoriše sa 2.000.000,00 KM za 2013. godinu da bi bio miran i da u protivnom neće biti najmirniji sa najgledanijom televizijom, te da je na navedenu ucjenu Dodik dao Trišiću odgovor koji se našao na yutjubu i nekim portalima“. Također je utvrđeno da su „navedeno saopštenje „Srne” dalje prenijele druge medijske kuće iz BiH i Srbije (npr. „Avaz“, ,,Politika“, „Kurir”)“. Nadalje iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za štetu prouzrokovanu klevetom (čl. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete) koje su i citirali, te s tim u vezi naveli da „težina tuženikove radnje (nanošenje štete ugledu tužioca) se cijeni samo kroz ono što je u objavljenom članku navedeno kao citat njegove izjave, a za ostalo, kako je intoniran naslov članka, podnaslov i ostali dio sadržaja članka ne bi se mogli pripisati u težinu tuženikove klevete“. Redovni sudovi smatraju da je „navedeno iz razloga jer postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocijene), budući da se postojanje činjenica može dokazivati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocijene, ne može se dati dokaz. Čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima prostora za greške“. U vezi s tim, navedeno je da „kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi za potvđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite“.

5. Imajući u vidu da je „naslov spornog saopštenja stavljen sa znakom pitanja, te da je preneseno da postoje indicije o reketiranju, ali nije navedeno da je izvršeno reketiranje“, redovni sudovi smatraju da se u konkretnom slučaju „ne može raditi o prenošenju informacije, već je u pitanju prenošenje postojanja sumnje“. Prema obrazloženju redovnih sudova, navedeno nije dovoljno za zaključak da se radi o kleveti iz člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, a posebno iz razloga što je prvotužitelj (prvoapelant), kao vlasnik medijskog servisa, s obzirom na aspekt te funkcije, više izložen sudu javnosti koji se može ispoljavati kako na prijatan način, tako i na uznemirujući način - iznošenjem sumnji. Stoga, cijeneći da spornim saopštenjem na web stranici prvotužene, s obzirom na njegov sadržaj, nisu prenesene informacije, redovni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o izražavanju u smislu odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, pa je odlučeno kao u dispozitivu odluka redovnih sudova.

6. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredabe Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim, tvrde da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da u konkretnom slučaju spornim saopštenjem na web stranici prvotuženog, s obzirom na njegov sadržaj „nisu prenesene informacije, te da se ne radi o izražavanju u smislu odredaba člana 5. Zakona o zaštiti od klevete“. S tim u vezi, apelanti smatraju da navedeno izražavanje tuženih nesporno „ima karakter informacije, odnosno činjenične tvrdnje gdje tuženi tvrde da postoje indicije da je prvoapelant reketirao predsjednika RS“. S obzirom da navedeno izražavanje ne predstavlja vrijednosni sud, nego činjeničnu tvrdnju kojom se nesporno tvrdi da postoje indicije da je prvoapelant učinio određeno krivično djelo, po mišljenju apelanata objekat navedenih tvrdnji mora uživati standard zaštite predviđen relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete, odnosno neophodno je utvrditi da li su navedene tvrdnje istinite, tj. da li su tuženi zaista raspolagali indicijama da je prvoapelant pokušao reketiranje ili se radi isključivo o paušalnim i neosnovanim tvrdnjama. Apelanti ukazuju da redovni sudovi nisu analizirali sporno saopštenje, te da je proizvoljan zaključak sudova „prema kojem zaštiti od klevete ne podliježu činjenične tvrdnje iznesene u formi tvrdnje o postojanju sumnje, odnosno indicija“. Stoga smatraju da su osporene presude utemljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na dom i imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Ustavni Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1195/17 (V. T. i RTV „BN“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio