Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7215/18 ("Royal Color" d.o.o. Zemun, predstavništvo Sarajevo)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7215/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7215/18, rješavajući apelaciju "Royal Color" d.o.o. Zemun, predstavništvo Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Royal Color" d.o.o. Zemun, predstavništvo Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 149419 17 Rev od 11.

juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Royal Color" d.o.o. Zemun, predstavništvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Đorđe Vasić advokat iz Bijeljine, podnio je 4. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 149419 17 Rev od 11. juna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Sarajevo osiguranje d.d. Sarajevo) da mu po osnovu police auto kasko osiguranja isplati naknadu štete u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete povodom zakupa drugog vozila isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je motornim vozilom u vlasništvu apelanta, koje je osigurano kod tuženog, u spornom periodu upravljao B.J, koji je u svom iskazu tvrdio da je 14. aprila 2005. godine putovao iz Beograda u Sarajevo, da je u Bosnu i Hercegovinu ušao preko graničnog prelaza Karakaj, da ga je na ulasku u Sarajevo udarilo drugo vozilo koje se kretalo iza njega, te da mu je tom prilikom predmetno vozilo ukradeno od strane nepoznatih naoružanih lica. Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano načelo slobodne ocjene dokaza, ali je pri tom naglasio da odsustvo zakonskih propisa o izboru i ocjeni dokaza ne podrazumijeva apsolutnu slobodu suda u ocjeni dokaza, te ukazao da ZPP-om nije predviđena zabrana izvođenja određenih dokaza kao što je to slučaj sa Zakonom o krivičnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku proveden dokaz čitanjem izvještaja službenih zabilješki od MUP-a sačinjenih nakon prijave B.J. o počinjenom krivičnom djelu i zapisnika o njegovom poligrafskom ispitivanju. Vrhovni sud je pritom istakao da prvostepeni sud svoju odluku nije zasnovao isključivo na tom zapisniku nego i na činjenici da 13. i 14. aprila 2005. godine prelazak predmetnog vozila na graničnom prelazu Karakaj nije evidentiran kod Državne granične službe Ministarstva bezbjednosti BiH, te da su svjedoci E.Č. (koji je radio u Ambasadi Republike Slovenije) i E.S. (koji je radio na benzinskoj pumpi koja se nalazi u neposrednoj blizini semafora kod Vijećnice), izjavili da nisu primjetili saobraćajni udes i dešavanja na semaforu. Zatim, da uvidom u zapis videonadzora sa objekta u neposrednoj blizini semafora u kritično vrijeme nisu zapaženi farovi dva vozila jedan iza drugog iz tog pravca, te da je predmetno vozilo naknadno pronađeno u Rusiji. Vrhovni sud je ukazao i na činjenicu da je B.J. u prijavi o počinjenom krivičnom djelu razbojništva naveo da mu je vozilo oduzeto u ulici Mustaj Paše Mejdan, da je u iskazu datom MUP-u tvrdio da je vozilo oduzeto na semaforu kod Vijećnice na kojem se zaustavio, dok je u iskazu pred sudom tvrdio da ga je drugi automobil udario nakon prolaska kroz semafor, te da je prvostepeni sud zaključio da iskaz B.J. nije uvjerljiv i da se samo na osnovu tog iskaza ne može zaključiti da je nastupio osigurani rizik. Vrhovni sud je također naveo da je prvostepeni sud dao jasnu argumentaciju iz kog razloga nije prihvatio apelantov dokazni prijedlog provođenjem uviđaja na licu mjesta, kada je naveo da je provođenje uviđaja irelevantno za odlučivanje u predmetnom postupku, uzimajući u obzir činjenicu da je na istu okolnost predloženo vještačenje zapisa sa videonadzora, kao i vremensku distancu od spornog događaja. Također je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je vještačenje videozapisa povjerio Agenciju za forenzička ispitivanja i vještačenja u BIH, te odbio apelantov prijedlog da vještačenje videozapisa vrši Radiotelevizija BiH, u situaciji kada se tuženi protivio da vještačenje vrši E.K. (jedini sudski vještak iz te oblasti u Federaciji BiH), a apelant je u svojim podnescima naveo da se prethodno konsultovao sa stručnjacima Radiotelevizije BiH. Vrhovni sud je pozvao na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, te ukazao da će sud, u slučaju kada ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti pravila o teretu dokazivanja propisana odredbom člana 126. ZPP, koja obavezuju sud da smatra nedokazanom onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na nju poziva, u svoju korist nije pružila dovoljno odgovarajućih dokaza. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, nije sa sigurnošću moglo utvrditi da je predmetno vozilo oduzeto silom od B.J, pa s obzirom da apelant nije dokazao da je nastupio osigurani rizik krađe, propisan odredbom člana 17. stav 2. alineja 1. Uslova za kasko osiguranje cestovnih i šinskih vozila (u daljnjem tekstu: Uslova), predmetno vozilo se nije moglo smatrati nestalim u smislu odredbe alineje 1. citiranog člana Uslova, bez obzira što nije pronađeno u roku od 30 dana, te je zaključio da nema osnova za obavezivanje tuženog da apelantu isplati naknadu iz osiguranja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su odluke redovnih sudova zasnovane na nezakonitim dokazima, in concreto zapisniku o poligrafskom ispitivanju B.J. i službenim zabilješkama ovlaštenih službenih lica, te smatra da sud u parničnom postupku nije mogao koristiti navedene dokaze pribavljene u krivičnom postupku, iz razloga što nisu dozvoljeni u krivičnom postupku. Također smatra da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog, iz razloga što su odluke redovnih sudova zasnovane na zapisniku o poligrafskom ispitivanju, činjenici da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za provođenjem dokaza uviđajem na licu mjesta i prijedlog da vještačenje videozapisa vrši E.K, odnosno Radiotelevizija BiH, na koji način mu je onemogućeno da raspravlja pred sudom, te iz razloga što je Vrhovni sud zauzeo stav da je na apelantu bio teret dokazivanja da je nastupio osigurani slučaj.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP, ukazao da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao da je nastupio osigurani rizik iz člana 17. stav 2. alineja 1. Uslova, te slijedom toga zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7215/18 ("Royal Color" d.o.o. Zemun… | Sudska praksa | Aktio