Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6869/18 (A. O.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6869/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6869/18, rješavajući apelaciju Asmedina Osmanovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Asmedin Osmanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 150738 17 Rev od 4. septembra 2018. godine, Presude Kantonalog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 150738 13 Rsž od 2.

decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 150738 10 Rs od 29. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asmedin Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Koldžo advokat iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 150738 17 Rev od 4. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 150738 13 Rsž od 2. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 150738 10 Rs od 29. marta 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova) povrijedio apelantovo pravo na jednako postupanje, te da se poniši rješenje Policijskog odbora Vlade KS od 29. aprila 2010. godine, lista unaprijeđenih policijskih službenika u čin inspektor od 3. juna 2010.godine, lista unaprijeđenih policijskih službenika komisije za unapređenje policijskih službenika od čina „stariji policajac" do čina „inspektor" od 9. novembra 2011. godine, rješenje Policijskog odbora Vlade KS od 27. decembra 2011. godine. Zatim, da se slijedom toga naloži tuženom da ponovo provede proceduru unapređenja policijskih službenika u čin „inspektor" po internom oglasu za popunu slobodnih radnih mjesta policijskih službenika u Upravi policije od 19. februara 2010. godine, kao i da ponovno provede proceduru po prijedlogu i odluci za vanredno unapređenje policijskih službenika u čin „inspektor", a po odluci o početku procedure za popunu slobodnih radnih mjesta od 29. septembra 2011. godine, te da omogući apelantu učešće u navedenim procedurama pod jednakim uslovima i po jednakom tretmanu kao i ostalim kandidatima, kao i da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant 7. decembra 2007. godine raspoređen na radno mjesto policajca, dok je 14. januara 2010. godine unaprijeđen u čin mlađi inspektor. Nadalje, da proizlazi da je Ured policijskog komesara MUP KS 19. februara 2010. godine objavio interni oglas za proceduru unapređenja u čin inspektor, te da je 23. marta 2010. godine objavljena lista kandidata, među kojima je i apelant, koji su isključeni iz procedure zbog neispunjavanja uslova propisanih članom 75. stav 2. tačka a., a u vezi sa članom 76. stav 1. tačka c. Zakona o policijskim službenicima Kantona Sarajevo i člana 13. Pravilnika o proceduri unapređenja policijskih službenika i tačkom 2. objavljenog oglasa. Također, da proizlazi da su na listi prihvaćenih kandidata bili F.B. i S.V. koji su unaprijeđeni u čin inspektora. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tuženi dokazao da nije bilo različitog tretmana apelanta u odnosu na druge kandidate u postupku unapređenja u viši čin, te da je postupao u skladu sa zakonom. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je došlo do različitog tretmana, te naglasio da činjenica da tuženi nije unaprijedio apelanta u čin inspektora nije dokaz da je povrijedio apelantova prava, s obzirom da apelant nije ispunjavao uvjete propisane zakonom, te da, stoga, apelantu ne pripada pravo na zaštitu u smislu člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je isključen iz procedure unapređenja u čin „inspektor“ po internom oglasu za popunu slobodnih radnih mjesta u Upravi policije budući da ne ispunjava uslove (vrijeme provedeno u prethodnom činu „mlađi inspektor“). Apelant smatra da je diskriminisan time što je tuženi dvojici policijskih službenika (F.B. i S.V.) omogućio da napreduju, iako u vrijeme objavljivanja internog oglasa za unapređenje nisu ispunjavali uslove za to. Apelant navodi da sud ne može svojim stavom mijenjati kumulativne uslove propisane zakonom. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim revizionim navodima kojima je ukazivao na diskriminaciju, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6869/18 (A. O.) | Sudska praksa | Aktio