Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5562/18 (M. H.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5562/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5562/18, rješavajući apelaciju Mirsade Halilčević, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Halilčević protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 179173 15 Rsž od 9. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 179173 13 Rs od 29. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Halilčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnijela je 4. oktobra 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 179173 15 Rsž od 9. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 179173 13 Rs od 29. decembra 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se kao nezakonito poništi obavještenje prvotuženog (Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona) od 23. maja 2013. godine, zatim rješenje drugotuženog (Odbor državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine) od 15. jula 2013. godine, kao i rješenje prvotuženog o postavljenju M. B. na radno mjesto „Viši referent – operativni dokumentalista u Odjeljenu za analitiku i planiranje Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona“ (od 23. maja 2013. godine) i da se naloži prvotuženom da apelanticu primi u radni odnos na navedeno radno mjesto, a na temelju provedenog postupka po raspisanom javnom oglasu od 6. novembra 2012. godine, te da se tuženima naloži da apelantici naknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pobijano rješenje od 23. maja 2013. godine doneseno u skladu sa odredbama Zakona o namještenicima u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), te da je u smislu odredbe člana 25. istog zakona pravo rukovodioca organa državne službe (u konkretnom slučaju prvotuženog) da sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove izabere jednog kandidata. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izabrana M. B. koja je također bila uvrštena na listu kandidata koji ispunjavaju uslove. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, bez obzira na izjavu svjedoka A. H. da je nakon odustanka A. S. od izbora po javnom oglasu, kao tadašnji ministar prvotuženog, potpisao rješenje o izboru apelantice, u situaciji kada navedeno rješenje nije postalo konačno, apelantica na osnovu predmetnog rješenja nije ni stekla pravo koje nastoji ostvariti žalbenim prigovorima. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da na zakonitost pobijanog rješenja od 23. maja 2013. godine ne utiče činjenica da ga je potpisao sekretar prvotuženog, s obzirom na to da je sekretar u vrijeme donošenja spornog rješenja imao sva ovlaštenja ministra. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana žalbena tvrdnja apelantice da je prije odabira kandidata bilo nužno obaviti intervju sa M. B., jer intervju nije bio naveden u javnom oglasu, niti je obaveza provođenja intervjua propisana odredbama Zakona o namještenicima, kao i da su neosnovani žalbeni nvodi apelantice da M. B. nije radila na predmetnom radnom mjestu, s obzirom na to da radno iskustvo nije bilo uslov za prijem u radni odnos na navedeno radno mjesto. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je izbor M. B. po javnom oglasu od 6. novembra 2012. godine izvršen po zakonskoj proceduri i na zakonit način, te da je bez uticaja tvrdnja apelantice da je prilikom odabira kandidata trebalo dati prednost apelantici, s obzirom da ispunjava uslove javnog oglasa, da je dobila saglasnost bivšeg ministra da bude primljena na navedeno radno mjesto, a posebno jer se radi o samohranoj majci.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da je pogrešan zaključak da su u postupku izbora kandidata M. B. ispoštovane sve procedure i da je navedeni postupak proveden zakonito. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević