Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1084/17 (M.H. i H.H.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nekretnina
- Dokazni postupak
- Član II/5 Ustava BiH
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1084/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1084/17, rješavajući apelaciju M.H. i H.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.H. i H.H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 073721 14 Rev od 12. januara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 073721 13 Gž od 23. januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.H. i H.H. (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica), koje zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 20. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 073721 14 Rev od 12. januara 2017. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 073721 13 Gž od 23. januara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Dragoljuba Palikuće (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 9. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 31, odnosno 25. januara 2019. godine, dok tuženi-protivtužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 073721 09 P od 10. decembra 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 20. septembra 1994. godine u Banjoj Luci između apelanta, kao prodavca, i tuženog-protivtužioca, kao kupca, kojim je izvršena kupoprodaja nekretnina, i to porodično-stambene zgrade s dvorištem u Banjoj Luci, preciznije određenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), za iznos kupoprodajne cijene od 77.000,00 DM (stav I izreke presude). Istom presudom naloženo je apelantu da tuženom-protivtužiocu vrati iznos od 77.000,00 KM, koji je primljen po osnovu predmetnog ugovora sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate (stav II izreke). Stavom III izreke presude naloženo je tuženom-protivtužiocu da apelantu preda u posjed, slobodne od lica i stvari, predmetne nekretnine. Stavom IV izreke naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Banja Luka da izvrši brisanje upisa prava vlasništva sa 1/1 dijela na predmetnim nekretninama sa imena tuženog-protivtužioca, te da izvrši upis prava vlasništva sa 1/1 dijela na apelantovo ime. Stavom V izreke usvojen je tužbeni zahtjev apelanata, te utvrđeno da je pravno ništav ugovor o zakupu predmetnih nekretnina zaključen 10. marta 1995. godine u Banjoj Luci između apelantice, kao zakupodavca, i tuženog-protivtužioca, kao zakupoprimca, ovjerenog pred istim sudom 10. marta 1995. godine, kao i da je pravno ništav i aneks ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari i inventara od 10. marta 1995. godine, zaključenog između apelanta i tuženog-protivtužioca. Stavom VI izreke prvostepene presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca, te su obavezani apelanti da tuženom-protivtužiocu na ime naknade nužnih i korisnih troškova isplate iznos od 46.183,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate. Stavom VII izreke apelanti su obavezani da na ime troškova parničnog postupka tuženom-protivtužiocu isplate precizirani iznos, dok je stavom VIII izreke odbijen kao neosnovan zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su predmet spora po tužbi apelanata u konkretnoj parnici njihovi zahtjevi za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji i zakupu predmetnih nekretnina i aneksa ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari i inventara, zatim, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja, kao i predaja u posjed predmetnih nekretnina uz istovremenu obavezu povrata primljenog iznosa na ime kupoprodajne cijene. Predmet protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužioca koji je postavljen pod uvjetom usvajanja tužbenog zahtjeva apelanata je obavezivanje apelanata da mu naknade izvršena ulaganja u predmetne nekretnine.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelant kao prodavac i tuženi-protivtužilac kao kupac 20. septembra 1994. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina za kupoprodajnu cijenu od 77.000,00 DM, te da su predmetni ugovor potpisali svjedoci D. M. i D. L. Nadalje je utvrđeno da je apelant kao vlastodavac ovlastio apelanticu, svoju suprugu, da u njegovo ime može zaključiti ugovor o zamjeni ili ugovor o zakupu predmetnih nekretnina i obaviti sve potrebne radnje u vezi sa realizacijom tih ugovora, da je apelantov potpis na datoj punomoći ovjeren pred Osnovnim sudom 10. oktobra 1994. godine, te da su apelantica kao zakupodavac i tuženi-protivtužilac kao zakupac zaključili ugovor o zakupu predmetnih nekretnina 10. marta 1995. godine. Dalje je utvrđeno da su apelant, kao prodavac po opunomoćeniku, i tuženi-protivtužilac, kao kupac, 10. marta 1995. godine zaključili aneks ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari koje se nalaze u apelantovoj kući za iznos od 77.000,00 DM. Nadalje je utvrđeno da su 14. marta 1995. godine apelant posredstvom apelantice kao opunomoćenika i tuženi-protivtužilac potpisali izjavu da se raskida kupoprodajni ugovor u vezi sa predmetnim nekretninama.
8. Također je utvrđeno da je pred tim sudom vođen parnični postupak u predmetu broj P- 218/96 u kojem je tuženi-protivtužilac tužbom od 13. februara 1996. godine protiv apelanta kao tuženog tražio utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina zaključenog 20. septembra 1994. godine, te da je pravosnažnom Presudom broj P-218/96 od 20. februara 1996. godine utvrđena pravna valjanost predmetnog ugovora. Istaknuto je da se tuženi-protivtužilac na osnovu navedene pravosnažne presude upisao kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Nadalje je utvrđeno da je tuženi-protivtužilac 27. februara 1996. godine uplatio iznos od 77.000,00 DM na apelantov bankovni račun koji mu je apelant prethodno dao u svrhu uplate kupoprodajne cijene. U odnosu na prigovor tuženog-protivtužioca da se radi o presuđenoj stvari u predmetnoj parnici, Osnovni sud je prigovor smatrao neosnovanim, jer nije bio ispunjen uvjet - identitet činjeničnog osnova. Osnovni sud je, također, istakao da je tuženi-protivtužilac u posjedu predmetnih nekretnina, kao i da je apelant 15. aprila 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnih nekretnina. Zaključeno je da apelant nije potpisao kupoprodajni ugovor od 20. septembra 1994. godine, a da vještak grafološke struke nije utvrdio čiji je potpis, odnosno iz nalaza vještaka proizlazi da potpis na predmetnom ugovoru ne predstavlja autentičan apelantov potpis.
9. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u vezi sa pravnom ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji od 20. septembra 1994. godine zbog odsustva propisane forme, a pozivom na odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti čl. 12, 26, 28. stav 2. i člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 13. st. 2. i 3. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Po ocjeni Osnovnog suda, ispunjeni su uvjeti za restituciju u smislu odredbe člana 104. stav 1. ZOO, te je obavezan apelant da vrati tuženom-protivtužiocu primljeni iznos od 77.000,00 KM, a tuženi-protivtužilac da preda u posjed apelantu predmetne nekretnine, slobodne od lica i stvari, i da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama sa imena tuženog-protivtužioca na apelantovo ime. Nadalje, Osnovni sud je pozivom na odredbe člana 66. st. 1. i 2. ZOO utvrdio ništavost ugovora o zakupu predmetnih nekretnina i aneksa ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari, jer je utvrdio da su prividno zaključeni s obzirom na to da je namjera ugovornih strana bila da se prikrije nastanak drugog ugovora, „odnosno zaključenje ugovora kojeg su htjele zaključiti, a nisu mogle, zbog zakonskih ograničenja“. O protivtužbenom zahtjevu prvostepeni sud je odlučio pozivanjem na odredbe čl. 215. i 189. stav 2. ZOO.
10. Obje parnične stranke su se žalile protiv navedene presude Osnovnog suda.
11. Odlučujući o žalbama Okružni sud je, nakon održane rasprave (u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), Presudom broj 71 0 P 073721 13 Gž od 23. januara 2014. godine žalbu tuženog-protivtužioca uvažio i presudu Osnovnog suda u pobijanom usvajajućem dijelu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je utvrđena ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, zaključenog 20. septembra 1994. godine (iz stava I izreke prvostepene presude), zatim, u dijelu u kojem je naloženo da apelanti vrate primljeno po osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji u iznosu od 77.000,00 KM (iz stava II izreke prvostepene presude), zatim, u dijelu u kojem je naloženo da tuženi-protivtužilac preda u posjed apelantima predmetne nekretnine, slobodne od lica i stvari (iz stava III izreke prvostepene presude), u dijelu u kojem je naloženo brisanje upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama sa imena tuženog-protivtužioca i izvrši upis na apelantovo ime (iz stava IV izreke prvostepene presude), te u dijelu u kojem je utvrđena ništavost ugovora o zakupu nekretnina, zaključenog 10. marta 1995. godine i aneksa ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari i inventara zaključenog istog datuma (iz stava V izreke prvostepene presude). Istom presudom preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je obavezan apelant da tuženom-protivtužiocu naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu (stav I izreke drugostepene presude). Stavom II izreke drugostepene presude žalba apelanata je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu kojim su obavezani apelanti da tuženom-protivtužiocu naknade troškove na ime ulaganja u stambeni objekt u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (iz stava VI izreke prvostepene presude), tako što je u tom dijelu odluka ukinuta, dok je u ostalom dijelu žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Stavom III izreke drugostepene presude odbijen je zahtjev apelanata da tuženi-protivtužilac naknadi troškove žalbenog postupka u preciziranom iznosu, dok su stavom IV izreke apelanti obavezani da tuženom-protivtužiocu naknade troškove žalbenog postupka u preciziranom iznosu, a u preostalom dijelu, koji predstavlja razliku traženog i dosuđenog, zahtjev tuženog-protivtužioca za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen.
12. Okružni sud je istakao da je preinačio prvostepenu presudu odbijajući tužbeni zahtjev u pogledu utvrđivanja pravne ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, a posljedično je ukinuo odluku o protivtužbenom zahtjevu. Naime, Okružni sud je smatrao da je u konkretnom slučaju apelantica u svemu postupala uz odobrenje i saglasnost apelanta kao ugovorne strane, odnosno da je apelant bio upoznat sa pregovorima i dogovorima o zaključenju kupoprodajnog ugovora od 20. septembra 1994. godine, koji su bili između apelantice i tuženog-protivtužioca, te da je uz njegovo odobrenje apelantica zaključila i potpisala predmetni kupoprodajni ugovor. Okružni sud je smatrao da je na taj način apelantica postupala kao ovlašteni k apelantov opunomoćenii kod činjenice da nije imala pismeno ovlaštenje, jer je apelant u vrijeme nastanka ugovora bio izvan Banje Luke. Po ocjeni Okružnog suda, apelant je na opisani način odobravao sve preduzete pravne radnje apelantice u vezi sa nastankom predmetnog ugovora i tu činjenicu je potvrdio u svom iskazu u zapisniku sa glavne rasprave od 28. septembra 2012. godine. Okružni sud je svoju odluku obrazložio činjenicom da je u konkretnom slučaju jedan bračni drug (apelantica) prodala predmetne nekretnine uz saglasnost drugog bračnog druga (apelanta), koja ima karakter zajedničke svojine bračnih drugova u smislu odredbe člana 265. ranijeg Porodičnog zakona pa predmetni ugovor, i u nedostatku forme ne bi se mogao smatrati ništavim. Naime, po mišljenju Okružnog suda, usmeni ugovor o punomoćstvu može konvalidirati u smislu odredbe člana 73. ZOO, kada je bračnom drugu (vlastodavcu) poznato da je drugi bračni drug (punomoćnik), vršio raspolaganje imovinom, ako se on sa tim izričito, kao u konkretnom slučaju, ili prećutno saglasio. Okružni sud je nadalje utvrdio da apelanti nisu dokazali da su postojale i konkretne određene subjektivne okolnosti koje su u povezanosti sa općim ratnim okolnostima bitno ograničavale slobodu izražavanja volje apelanata pri zaključivanju spornog ugovora, te je zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina nije zaključen protivno odredbama čl. 26. i 28. ZOO.
13. Apelanti su protiv navedene presude Okružnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 073721 14 Rev od 12. januara 2017. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su apelanti reviziju izjavili zbog povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na revizione prigovore o povredi člana 209. stav 1. ZPP, Vrhovni sud je istakao da je revizijom ukazano na kontradiktornost izreke drugostepene presude (stav II izreke) u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu (naknada nužnih i korisnih troškova), jer je Okružni sud prvo naveo da se prvostepena presuda u tom dijelu preinačava, a kasnije da se ukida, a da pritom nije naznačena dalja sudbina tog eventualnog (protiv) tužbenog zahtjeva. Po ocjeni Vrhovnog suda, uočena kontradiktornost ni na koji način nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, jer je drugostepeni sud ukinuo dio prvostepene odluke koji se odnosi na eventualno postavljeni protivtužbeni zahtjev (član 55. stav 4. u vezi sa članom 74. ZPP), bez odluke o daljem postupanju po protivtužbenom zahtjevu. Dalje je istaknuto da se u konkretnom nisu stekli razlozi da se o protivtužbneom zahtjevu odlučuje s obzirom na to da je odbijen dio tužbenog zahtjeva na koji se ovaj (kao eventualni zahtjev) odnosi, tako da ne postoji povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP. Naime, prvostepena presuda je u označenom dijelu samo ukinuta (a ne i preinačena, kako je to pogrešno naveo Okružni sud) s obzirom na to da se nije stekao uvjet za odlučivanje po protivtužbenom zahtjevu. Pozivajući se na odredbu člana 209. stav 1. ZPP, prema kojoj povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu toga zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, Vrhovni sud je zaključio da nije dovoljno samo utvrđenje postupanja koje nije u skladu sa odredbama ZPP već da treba ukazati na utjecaj takvog postupanja na donošenje zakonite i pravilne presude, a što apelanti nisu učinili.
15. U pogledu revizionih navoda apelanata da postoji kontradiktornost između izreke pobijane presude u pogledu utvrđenja pravne ništavosti ugovora o zakupu i aneksa ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari i inventara i razloga koji su dati u obrazloženju, Vrhovni sud je utvrdio da su istaknuti prigovori tačni. Naime, kako je utvrdio Vrhovni sud, drugostepeni sud, iako prihvata razloge prvostepenog suda da se radi o prividnim ugovorima, preinačava prvostepenu presudu i odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništavosti spomenutih ugovora. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, navedena protivrječnost nije bila od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavosti spomenutih ugovora ima karakter tužbe za utvrđenje u smislu odredbe člana 54. stav 2. ZPP koji može, između ostalog, podnijeti tužilac kada ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa. U situaciji kada je pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnog ugovora od 20. septembra 1994. godine, Vrhovni sud je smatrao da više ne postoji pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora koji su taj (osnovni) kupoprodajni ugovor trebali da prikriju. Spomenuti ugovor o zakupu i aneks ugovora o kupoprodaji nemaju (niti su imali) bilo kakvo pravno djejstvo, tako da ne postoji pravni interes za utvrđenje njihove pravne ništavosti, pa je iz tih razloga, kako je zaključio Vrhovni sud, odluka drugostepenog suda kojom je odbijen zahtjev osnovana, a ne zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.
16. Vrhovni sud je nadalje utvrdio da su neosnovani prigovori apelanata da je drugostepeni sud bez otvaranja rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog od prvostepenog suda. Naime, kako je dalje navedeno, i drugostepeni sud prihvata utvrđenu činjenicu da apelant nije potpisao ugovor o kupoprodaji od 20. septembra 1994. godine, a da se vještak grafolog nije mogao izjasniti o identitetu potpisnika. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, prvostepeni sud je u svojoj odluci prihvatio apelantov iskaz koji je, između ostalog, potvrdio ovu odlučnu činjenicu navodeći da je supruga (apelantica) „vjerujući u advokata Mikeša, prema njegovom odobrenju potpisala ugovor“. Dakle, ne postoji suprotnost između činjenica utvrđenih od prvostepenog i drugostepenog suda, niti činjenica da apelant nije potpisao predmetni ugovor isključuje činjenicu da je ovaj ugovor potpisala apelantica. Vrhovni sud je dalje istakao da, iako je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio apelantov iskaz, pa i dio da je predmetni ugovor u njegovo ime potpisala apelantica kao njegova supruga, navedena činjenica nije na odgovarajući način ocijenjena od prvostepenog suda, odnosno da je u konkretnom slučaju apelantica postupala kao opunomoćenik svoga supruga, ali i u svoje ime s obzirom da se radi o raspolaganju imovinom stečenom u toku bračne zajednice. Nasuprot navodima revizije, Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud ispravno zaključio da je u konkretnom slučaju jedan bračni drug, odnosno apelantica, prodala predmetnu nekretninu, koja čini zajedničku svojinu bračnih supružnika, uz saglasnost drugog bračnog druga, odnosno apelanta. Ovlaštenje apelantice za takvo postupanje, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi iz odredbe člana 265. bivšeg Porodičnog zakona, a što odgovara odredbi člana 281. stav 1. važećeg Porodičnog zakona. Prema tome, nasuprot drugačijem stavu iznesenom u reviziji, predmetni kupoprodajni ugovor, iako bez apelantovog vlastoručnog potpisa, predstavlja pismeni ugovor o prometu nekretnina, potpisan od obje ugovorne strane i dva svjedoka, te je izvršen u cijelosti, tako da ispunjava uvjet pravne valjanosti u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Naime, prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, predmetni ugovor je potpisao tuženi-protivtužilac kao kupac, apelantica u svoje ime i u ime prodavca po usmenom ugovoru o punomoćstvu koji se može konvalidirati u smislu odredbe člana 73. ZOO kada je bračnom drugu (vlastodavcu) poznato da je drugi bračni drug (opunomoćenik), vršio raspolaganje imovinom, ako se on sa tim izričito, kao u konkretnom slučaju, ili prešutno saglasio.
17. Vrhovni sud je, također, utvrdio da činjenica da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen proizlazi, istina na posredan način, iz navoda revizije koja, između ostalog, navodi da su apelanti „odustali od bilo kakve kupoprodaje jer novac nije bio uplaćen po dogovoru“. Pri tome je Vrhovni sud istakao da isplata kupoprodajne cijene predstavlja izvršenje najznačajnije obaveze kupca kod ugovora o prodaji, te da izvršenje ove obaveze može uslijediti tek kada se zaključi ugovor, a nikako prije, jer ZOO ne poznaje tzv. realne, već samo konsenzualne ugovore. Dakle, očekivanje isplate kupoprodajne cijene može imati samo onaj prodavac koji je zaključio kupoprodajni ugovor. Vrhovni sud je dalje naveo da takvo činjenično utvrđenje proizlazi i iz kasnijeg ponašanja apelanta, koji je osigurao broj bankovnog računa u inozemstvu, primio uplatu još 1996. godine, bez pokušaja da je vrati. Prema tome, kako zaključuje Vrhovni sud, upotrijebljena riječ „dogovor“, ili saglasnost volja, ima značaj ugovora koji je potpisala apelantica u apelantovo i u svoje ime, tuženi-protivtužilac i dva svjedoka, a ugovor je u cijelosti izvršen kako u pogledu isplate kupoprodajne cijene, tako i u pogledu predaje u posjed i to aktivnim učešćem obje ugovorne strane. Vrhovni sud je nadalje utvrdio da nisu tačni revizioni navodi da drugostepeni sud nije ocijenio činjenicu da je tuženi-protivtužilac izvršio uplatu kupoprodajne cijene nakon 14. marta 1995. godine, kada je data izjava o raskidu ugovora. Iz provedenih dokaza, a naročito saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke, ne proizlazi da je spomenuta izjava imala utjecaj na predmetni kupoprodajni ugovor, jer ne samo da je tuženi-protivtužilac platio kupoprodajnu cijenu već je i apelant dao broj bankovnog računa, što sigurno ne bi učinio da je smatrao da je izjava od navedenog datuma imala utjecaja na zaključeni ugovor, kako je ispravno uočio i drugostepeni sud. Dalje je istaknuto da je pobijanom presudom pravilno zaključeno da su ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina stranke zaključile u vrijeme ratnih dešavanja, ali da, pored postojanja općepoznatih okolnosti, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su postojali faktori koji su bitno ograničavali njihovu volju. Također je utvrđeno da ni činjenice pobrojane revizijom ne izlaze iz okvira općih ratnih okolnosti. Vrhovni sud je smatrao da je proizvoljna tvrdnja iznesena u reviziji da je tuženi-protivtužilac znao za zabranu prometa nekretnina koja je propisana u Zakonu o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja u RS, koji nije na uobičajen način objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“. Revizija gubi iz vida da je tuženi-protivtužilac u spornom periodu radio u inozemstvu, te da nije po zanimanju pravnik. Osim toga, Odluka Ustavnog suda broj AP 3679/08 na koju se revizija poziva je primjenjiva bez obzira na savjesnost ugovornih strana, jer, kako je zaključio Vrhovni sud, nije moguće primjenu zakona uvjetovati činjenicom da li ga stranke poznaju ili ne. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju pravna valjanost predmetnog kupoprodajnog ugovora ocijenjena prema vremenu zaključenja, a ne na osnovu izvršenja ugovora. Vrhovni sud je smatrao da su neosnovani navodi revizije i u pogledu navodne proizvoljne primjene materijalnog prava, koja bi, da postoji, kompromitirala pravo na pravično suđenje propisano odredbom člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Obrazlažući povredu ovih prava apelanti su istakli da presuda Okružnog suda sadrži kontradiktornosti na koje su se pozvali u reviziji, ali da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio njihove prigovore, zbog čega im je povrijeđeno pravo na jasno obrazloženu odluku. Dalje su naveli da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje i to o bitnim okolnostima bez otvaranja rasprave pred tim sudom, čime je postupio suprotno članu 229. tačka 3. ZPP. Po mišljenju apelanata, drugostepeni sud je otvorio raspravu samo u pogledu okolnosti iz protivtužbe, što se vidi iz poziva strankama za raspravu zakazanu za 23. januar 2014. godine (u pozivu su navedene stranke i vještak građevinske struke). Apelanti su istakli da nijedan dokaz izveden pred sudovima ne upućuje na zaključak da su apelanti potpisali predmetni kupoprodajni ugovor od 20. septembra 1994. godine. Smatraju da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze u smislu člana 8. ZPP. Istakli su da su proizvoljni zaključci Vrhovnog suda da je apelantica prodala predmetne nekretnine uz saglasnost apelanta kao svog supruga, jer u konkretnom slučaju nema dokaza da je bilo koji od apelanata potpisao predmetni ugovor (lično ili putem punomoći), niti su se apelanti saglasili sa prodajom (bez obzira na to što su se vodili pregovori). Apelanti dalje navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, jer navedena odredba izričito zahtijeva pisanu formu ugovora a prema članu 72. stav 1. ZOO, ugovor je zaključen kada ispravu potpišu sva lica koja se njime obavezuju. Pored toga, apelanti su istakli da su pregovori o kupoprodaji vođeni u ratnim uvjetima, te da sud nije ocijenio iskaze apelanata da su doživljavali brojne neugodnosti i pritiske kao pripadnici etnički manje brojne grupe. Naveli sud da je 1992. godine eksplodirala bomba ispred njihove kuće, da je došlo do oduzimanja njihovog poslovnog objekta samo zbog njihove etničke pripadnosti, da je apelant bio na prinudnoj radnoj obavezi, da je apelantica dobila otkaz zbog svoje etničke pripadnosti. Sve navedene okolnosti čine posebne okolnosti koje su postojale prije stupanja u pregovore o kupoprodaji. Naveli su da ugovor nije zaključen 20. septembra 1994. godine (antidatiran je), da su stranke vodile pregovore u februaru i martu 1995. godine, to jeste u vrijeme zabrane prometa nekretninama nakon stupanja na snagu Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja u RS (zakon stupio na snagu 29. novembra 1994. godine). Smatraju da se u tom slučaju ne može primijeniti Odluka Ustavnog suda broj AP 3679/08 jer je tuženi znao za navedeni propis, odnosno ne može se primijeniti stav iz navedene odluke da tuženi nije mogao „u mjeri koja je u datim okolnostima razumna“ znati za zabranu prometa nekretninama i predvidjeti posljedice svojih postupaka.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud svoju odluku donio nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima. Također je navedeno da su u obrazloženju odluke dati jasni i potpuni razlozi koji isključuju bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava, te da nije došlo do povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje su se apelanti pozvali u apelaciji.
20. Okružni sud je u odgovoru naveo da je odluka tog suda donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Shodno tome, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) relevantne odredbe glase:
Član 9. st. 2. i 4.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Izuzetno od odredbi iz prethodnog stava ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
22. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), koje glase:
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Prividan ugovor Član 66.
(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.
Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 54. st. 1. i 2.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 209. stav 1.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 217. stav 2.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229. tačka 3.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
[...] VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 073721 14 Rev od 12. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 8. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3400/09 od 30. oktobra 2012. godine, stav 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog načina na koji su u osporenim odlukama ocijenjeni dokazi, odnosno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama Okružni i Vrhovni sud, odlučujući u žalbenom i revizionom postupku, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. U odnosu na navode apelanata da je Okružni sud povrijedio odredbe procesnog zakona, to jeste odredbe člana 229. tačka 3. ZPP, jer je bez otvaranja rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog od prvostepenog suda, pri čemu su se pozvali na poziv za raspravu od 23. januara 2014. godine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio istaknute prigovore apelanata i dao jasno obrazloženje zašto su oni neosnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je Okružni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, shodno članu 217. stav 2. ZPP zakazao i održao raspravu na kojoj je u smislu navedene odredbe proveo procesne radnje (opisane u obrazloženju) radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da su neosnovani navodi revizije o povredi odredbe člana 229. tačka 3. ZPP. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su sudovi osporenim odlukama neosnovano odbili njihov zahtjev za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnog ugovora od 20. septembra 1994. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su zaključili da u konkretnom slučaju nije osnovan zahtjev apelanata za utvrđenje pravne ništavosti predmetnog ugovora, pri čemu su dali detaljna obrazloženja za svoj zaključak da su apelanti u konkretnom slučaju zaključili predmetni ugovor. Suprotno navodima apelanata koje su isticali i u reviziji, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da predmetni kupoprodajni ugovor, iako bez apelantovog vlastoručnog potpisa, predstavlja pismeni ugovor o prometu nekretnina, potpisan od obje ugovorne strane (pri čemu je apelantica postupala kao opunomoćenik svoga supruga, ali i u svoje ime s obzirom na to da se radi o raspolaganju imovinom stečenom u toku bračne zajednice) i dva svjedoka, te izvršen u cijelosti, tako da ispunjava uvjet pravne valjanosti u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, člana 73. ZOO i relevantnih odredaba Porodičnog zakona. U datim obrazloženjima Ustavni sud, imajuću u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi elemente proizvoljne ocjene utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava od Vrhovnog suda.
37. U pogledu navoda apelanata da su pregovori o kupoprodaji vođeni u ratnim uvjetima, te da sud nije ocijenio iskaze apelanata da su doživljavali brojne neugodnosti i pritiske kao pripadnici etnički manje brojne grupe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno konstatirao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti kao što je postojanje konkretnih prijetnji ili pritisaka za zaključenje ugovora, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništavan (vidi ,Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP 2377/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 31, i Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3407/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3407/09 od 20. decembra 2012. godine, tač. 30, 31. i 32), razmatrajući slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina na prostoru Bosne i Hercegovine zaključenog u toku rata naveo: „Ustavni sud zapaža da su sudovi, u postupku u kojem su donesene osporene presude, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelant nije uspio dokazati da su pri zaključivanju predmetnog ugovora, pored postojanja općih okolnosti, odnosno ratnog stanja, postojale posebne okolnosti kod apelantove majke zbog kojih bi predmetni ugovor o zamjeni stanova bio zaključen pod pritiskom, odnosno nije dokazao da kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, te da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i kao takav apsolutno ništav, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. (…) Isto tako je utvrđeno da su u vrijeme zaključenja ugovora opće okolnosti bile teške i da su mogle utjecati na odluku stranaka ugovornica da zaključe predmetni ugovor, a prvenstveno na apelantovu pravnu prednicu, koja je kao pripadnik manjinskog naroda živjela u Banjoj Luci, ali da te opće okolnosti bez postojanja posebnih okolnosti, koje apelant nije dokazao, da su kod njegove majke postojale pored općih, nisu mogle utjecati na drugačiji zaključak u pogledu dobrovoljnosti apelantove pravne prednice prilikom zaključenja spornog ugovora“. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ocijenio istaknute navode apelanata, da je dao razloge za svoj zaključak da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su postojali faktori koji su bitno ograničavali volju apelanata, a navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u njemu nalazi elemente proizvoljne primjene člana 28. stav 2. ZOO.
38. Imajući u vidu da su u predmetnom postupku izvedeni brojni dokazi koje su predložili apelanti, kao i tuženi-protivtužilac, a koje su sudovi u osporenim odlukama ocijenili kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 8. ZPP, te imajući u vidu sadržaj zakonskih odredaba na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud u datim obrazloženjima, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti kako u utvrđenom činjeničnom stanju, tako ni u primjeni materijalnog prava.
39. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku jer odluka Okružnog suda sadrži kontradiktornosti u pogledu pravne sudbine protivtužbenog zahtjeva, kao i u pogledu utvrđenja ništavosti ugovora o zakupu i ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao navedene prigovore, te pozivajući se na odredbe člana 209. stav 1. i člana 54. stav 2. ZPP dao razloge zašto je istaknute prigovore smatrao neosnovanim. Također, u vezi sa primjenom stavova iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3679/08 u vezi sa tvrdnjama apelanata da je tuženi znao za zabranu prometa nepokretnosti, Ustavni sud zapaža je Vrhovni sud ispitao istaknute revizione navode i dao razloge zašto ih je smatrao neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u navedenom predmetu Ustavni sud utvrdio da postoji kršenje prava na imovinu apelanata budući da su redovni sudovi utvrdili da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor kojim su apelanti kupili predmetnu nekretninu, jer u konkretnom slučaju miješanje redovnih sudova u pravo na imovinu apelanata nije bilo u skladu s zakonom, jer je primijenjen Zakon o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja («Službeni glasnik RS» broj 1/94 – posebno izdanje, neobjavljeno), koji je donesen 29. novembra 1994. godine, a koji nije nikada bio javno objavljen i podjednako dostupan svima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP 3679/08 od 12. maja 2011. godine, tač. 32.i 36). Imajući u vidu sadržaj navedene odluke Ustavni sud zaključuje da konkretni predmet koji razmatra Ustavni sud ne pokreće ista pravna pitanja koja je Ustavni sud razmatrao u spomenutoj odluci.
40. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je odredbama materijalnog i procesnog prava utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i sadržaj relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulirano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti nisu argumentirali te svoje navode u smislu konkretnih standarda navedenih prava i da svoje navode o kršenju tih prava, zapravo, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji u konkretnom slučaju ukazuju da je povrijeđeno pravo apelanata na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u parničnom postupku u kojem su apelanti tražili utvrđenje pravne ništavosti predmetnih ugovora za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelanti navode o kršenju ovih prava, zapravo, svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević