Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5112/18 (D. V.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5112/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5112/18, rješavajući apelaciju Davorina Vučića, na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka

a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davorin Vučić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025503 18 Gž od 3. srpnja 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025503 17 P od 27. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Davorin Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 7. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025503 18 Gž od 3. srpnja 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 025503 17 P od 27. travnja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je apelantov apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine) od 11. travnja 2017. godine i zaključak Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 6. veljače 2017. godine (stavak I izreke), te je apelant obvezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka (stavak II izreke).

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je rješenjem Ministarstva od 5. prosinca 2016. godine odbijen apelantov zahtjev (od 17. listopada 2016. godine) za priznavanje prava na dodatak, te da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu koja je rješenjem Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) od 17. siječnja 2017. godine odbijena. Takođe, Sud BiH je naveo da je apelant 6. siječnja 2017. godine ponovo podnio zahtjev za priznavanje prava na dodatak, povodom kojeg je Ministarstvo donijelo zaključak od 6. veljače 2017. godine kojim je odbacilo predmetni zahtjev, a koja odluka je potvrđena rješenjem Žalbenog vijeća od 11. travnja 2017. godine. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se apelantovi zahtjevi Ministarstvu od 17. listopada 2016. godine i 6. siječnja 2017. godine, za priznavanje prava na dodatak, zasnivaju na istom činjeničnom osnovu, s obzirom da je apelant i u prvom zahtjevu naveo da je pored redovnih poslova vojnog atašea, obavljao poslove oficira za vezu i pomoćnika vojnog atašea, a koje poslove je u drugom zahtjevu samo taksativno nabrojao. Osim toga, Sud BiH je naveo da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se zahtjevi zasnivaju i na istom pravnom osnovu, tj. članku 10. Pravilnika o plaćama, dodacima i naknadama osoblja u odbrambeno-diplomatskom predstavljanju u misijama vojno-diplomatskim i vojnim predstavništvima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), jer se i prvim i drugim zahtjevom potražuje dodatak uslijed povećanog opsega aktivnosti. Sud BiH je ukazao da je odredbom članka 116. stavak 3. Zakona o upravnom postupku propisano da ako organ utvrdi da je stranka podnijela zahtjev koji se zasniva na istom pravnom i istom ili sličnom činjeničnom osnovu, povodom kojeg je postupak po zahtjevu iste stranke u tijeku pred tim organom ili po čijem zahtjevu je ranije riješeno, upravni organ će odbaciti zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je Ministarstvo donijelo pravilnu i zakonitu odluku – zaključak kojim je apelantov zahtjev odbačen. Nadalje, Sud BiH je naveo da je neosnovan prigovor apelanta kojim se ukazuje da je diskriminisan u odnosu na druge kolege kojima je zahtjev za priznavanje prava na dodatak na plaću usvojen, s obzirom da članak 10. Pravilnika, propisuje pravo na dodatak kao mogućnost, a ne kao obvezu, o čemu poslodavac odlučuje u svakom pojedinačnom slučaju.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i kršenje zabrane diskriminacije, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke o žalbi, te u obrazloženju osporene drugostepene odluke naveo jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5112/18 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio