Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-648/19 (R. S. i H. S.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Miješanje u imovinu
- Uknjižba
- Javni interes
- Izvršni postupak
- Nekretnina
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-648/19
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 648/19, rješavajući apelaciju Ramze Starčević i Hajrudina Starčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ramze Starčević i Hajrudina Starčevića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 240838 14 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 648/19 od 27. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ramza Starčević i Hajrudin Starčević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jadranka Jerlagić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. februara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 240838 14 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 240838 13 Gž od 15. augusta 2013. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 240838 12 P od 19. aprila 2013. godine i Zaključka Općinskog suda broj 65 0 I 165240 10 I od 29. februara 2012. godine.
2. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 165240 10 I od 31. januara 2011. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po njihovoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 648/19 od 27. februara 2019. godine usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, od Raiffeisen banke d.d. Bosna i Hercegovina, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), od Melihe Luinović (u daljnjem tekstu: izvršenik) i od Federalnog ministarstva finansija – Porezne uprave – Centralni ured Porezna uprava Stari Grad (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) zatraženo je 26. februara i 20. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud, Općinski sud, tražilac izvršenja, izvršenik i Porezna uprava su u periodu od 5. do 2. aprila 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
6. Od Općinskog suda je 20. marta 2019. godine zatražen spis predmeta, koji je 1. aprila 2019. godine dostavljen Ustavnom sudu.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 240838 12 P 2 od 25. septembra 2014. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata protiv tražioca izvršenja i izvršenika, te utvrdio da je nedopušteno izvršenje Općinskog suda određeno rješenjem od 31. januara 2011. godine na nekretnini u Sarajevu, u naravi kući i dvorištu (u daljnjem tekstu: sporna kuća), „vlasništvo apelanata s dijelom od po ½“, pa je rješenje o izvršenju ukinuto i obustavljen predmetni izvršni postupak. Istom presudom naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu da na osnovu predmetne presude izvrši brisanje u C teretnom listu zabilježbe rješenja o izvršenju od 31. januara 2011. godine.
9. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su apelanti podnijeli tužbu protiv tražioca izvršenja i izvršenika radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja. U tužbi je navedeno da su na osnovu ugovora o kupoprodaji od 17. augusta 2007. godine kupili od izvršenika spornu kuću, za koju su istog dana isplatili kupoprodajnu cijenu i ušli u njen posjed. Apelanti su u tužbi naveli da nisu imali materijalnih sredstava za plaćanje poreza na promet nekretnina u cjelokupnom iznosu, pa su 4. maja 2010. godine s Poreznom upravom zaključili sporazum o plaćanju duga u ratama, koji su izmirili 31. oktobra 2011. godine.
10. Dalje je Općinski sud naveo da je tražilac izvršenja u odgovoru na tužbu naveo da je 21. februara 2008. godine s izvršenikom zaključio ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu), koji je, uslijed neizvršavanja obaveza izvršenika otkazao i podnio tužbu Općinskom sudu radi namirenja svojih potraživanja. Nadalje, tražilac izvršenja je naveo da je Općinski sud 16. decembra 2009. godine donio presudu zbog propuštanja, kojom je obavezao izvršenika da mu izmiri dugovano potraživanje. Predmetna presuda je postala pravomoćna 16. decembra 2009. godine i izvršna 23. januara 2010. godine, nakon čega je tražilac izvršenja pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika radi naplate svojih potraživanja na spornoj kući koja je, prema zemljišnim knjigama, vlasništvo izvršenika. Općinski sud je rješenjem o izvršenju od 31. januara 2011. godine dozvolio izvršenje na spornoj kući, a rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda tog suda od 4. februara 2011. godine izvršen je upis zabilježbe izvršenja tražioca izvršenja. Općinski sud je dalje naveo da su apelanti kao treća lica u predmetnom postupku izjavili prigovor, nakon čega ih je Općinski sud, zaključkom od 29. februara 2012. godine, uputio da u parničnom postupku dokažu nedopuštenost predmetnog rješenja o izvršenju.
11. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da su apelanti kao kupci s izvršenikom kao prodavcem zaključili ugovor o kupoprodaji koji su potpisale obje ugovorne strane i koji je ovjeren u notarskom uredu uz isplatu kupoprodajne cijene. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je postupak izvršenja pokrenut na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda kojom je obavezan izvršenik da isplati dospjelo nenaplaćeno potraživanje u novcu u određenom novčanom iznosu (po osnovu kredita), kao i da je predmet tog izvršenja određena sporna kuća. Općinski sud je dalje utvrdio da su apelanti ugovorom o kupoprodaji i izjavom izvršenika da im je prodao kuću, za koju su mu isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti i koji ih je uveo u posjed sporne kuće, dokazali da su platili porez po ugovoru o kupoprodaji, iz čega proizlazi da su prilikom sklapanja tog ugovora bili savjesni i pošteni kupci predmetnih nekretnina. Općinski sud je utvrdio da su apelanti na osnovu rješenja Općinskog suda od 28. juna 2013. godine (u spisu predmeta je na nekim mjestima kao datum naveden i 27. juni 2013. godine) upisani kao vlasnici sporne kuće i da su pravni osnov za taj upis stekli prije nastanka obligaciono-pravnog odnosa između tražioca izvršenja i izvršenika. Općinski sud je ocijenio da tražilac izvršenja nije dokazao da je u momentu zaključenja Ugovora o kupoprodaji, imao založno pravo na spornoj kući i da izvršenik nema druge imovine na kojoj bi se moglo provesti izvršenje.
12. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju apelanti, u smislu odredbe člana 51. stav
1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pojavljuju kao treća lica koja tvrde da u pogledu predmeta izvršenja imaju takvo pravo koje sprečava izvršenje, pa su podnijeli prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su njihova prava kao trećih lica zahvaćena izvršenjem. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su apelanti dokazali da su vlasnici sporne kuće (rješenjem Općinskog suda od 28. juna 2013. godine upisani kao vlasnici sporne kuće) koja izvršeniku ne pripada od 2007. godine, zbog čega bi bilo neosnovano provođenje izvršenja na imovini koja se nalazi u vlasništvu apelanata. Osim toga, Općinski sud je zaključio da prodaja sporne kuće od strane izvršenika šest mjeseci prije zaključenja ugovora o kreditu između tražioca izvršenja i izvršenika nije imala za motiv oštećenje povjerioca – tražioca izvršenja, a ni obligaciono-pravni odnos između njih nije bio poznat apelantima. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da nije dopušteno izvršenje „na stvari na kojoj je treće lice steklo vlasništvo ugovorom zaključenim prije donošenja rješenja o izvršenju“.
13. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 240838 14 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine uvažio žalbu tražioca izvršenja i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.
14. Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ocijenivši, za razliku od prvostepenog suda, da su apelanti pravo vlasništva na spornoj kući stekli momentom upisa u zemljišne knjige (rješenjem Općinskog suda od 28. juna 2013. godine upisani kao vlasnici sporne kuće), a ne momentom zaključenja ugovora od 17. augusta 2007. godine i da se izvršenje na nekretnini provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. Pozivajući se na član 70. (st. 1. i 2) i član 72. ZIP-a (st. 1, 2. i 3), Kantonalni sud je, posebno imajući u vidu da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju od 31. januara 2011. godine kao vlasnik sporne kuće u zemljišnim knjigama bio upisan izvršenik, a da su apelanti pravo vlasništva na spornoj kući stekli nakon donošenja rješenja o izvršenju, odnosno u toku izvršnog postupka, zaključio da je izvršenje dopušteno, a tužbeni zahtjev neosnovan.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. U vezi s tim, apelanti su istakli da su na osnovu valjanog pravnog posla (ugovora o kupoprodaji) stekli pravo vlasništva na spornoj kući, da su isplatili kupoprodajnu cijenu, te da se nalaze u nesmetanom posjedu sporne kuće od 2007. godine, a koje okolnosti su nastupile prije pokretanja postupka izvršenja između tražioca izvršenja i izvršenika. Istakli su da nisu odmah uknjižili svoje pravo vlasništva jer nisu imali sredstava za plaćanje poreza. Naveli su da su s Poreznom upravom 4. maja 2010. godine zaključili sporazum o plaćanju duga u ratama, te da su zadnju ratu poreza izmirili 31. oktobra 2011. godine, kada je Porezni ured Sarajevo potvrdio isplatu poreza. Apelanti su posebno ukazali na činjenicu da su zbog slabe materijalne situacije porez plaćali u ratama, da se bez potvrde o plaćenom porezu nisu mogli uknjižiti, da uknjižba nekretnine ima samo deklaratorni, a ne konstitutivni karakter jer je stjecanje prava vlasništva nastupilo prije pokretanja izvršnog postupka. Nadalje, apelanti su istakli i da sporna kuća ne može biti predmet izvršenja radi namirenja novčanih potraživanja tražioca izvršenja jer nije vlasništvo izvršenika. Prema njihovom mišljenju, na ovaj način se na njih prebacuje teret loše procjene izvršenika, kao klijenta tražioca izvršenja, koji ničim nije dokazao da nema druge imovine iz koje bi naplatio potraživanje po osnovu kredita. Nadalje, apelanti su naveli da bi nastavkom izvršnog postupka mogli izgubiti jedini dom.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Suprotno stavu apelanata, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
18. Općinski sud je naveo da je apelantima u toku prvostepenog postupka bilo omogućeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je tokom postupka proveo sve predložene dokaze, te je u potpunosti omogućio stranke u raspravljanju. Dalje je naveo da je cjelokupan postupak vodio u skladu sa svim odredbama propisanim ZPP, uz poseban osvrt na članove Evropske konvencije da ne bi eventualno došlo do bilo kakvih kršenja prava parničnih stranaka. Općinski sud je u naknadno dostavljenom odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani navodi u apelaciji da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i imovinu zato što je zaključkom suda odloženo izvršenje do okončanja (predmetnog) parničnog postupka. Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu u cijelosti postupao u skladu s odredbama ZIP-a, tako da je apelacija u cijelosti neosnovana.
19. Tražilac izvršenja je naveo da su se u toku trajanja predmetne parnice apelanti upisali kao vlasnici predmetnih nekretnina 27. juna 2013. godine. U vezi s tim, tražilac izvršenja je naveo da promjena prava vlasništva na nekretnini nakon upisa zabilježbe izvršenja na spornoj kući nije od utjecaja na postupak izvršenja. Nadalje je naveo da je izvršenik u momentu pokretanja izvršnog postupka bio vlasnik sporne kuće s jedne strane, a s druge strane, da apelanti nisu stekli vlasništvo na spornoj kući zaključenjem ugovora o kupoprodaji, već tek u momentu upisa u zemljišnu knjigu, dakle 27. juna 2013. godine. Tražilac izvršenja je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da su apelanti stekli pravo vlasništva 27. juna 2013. godine (danom upisa u zemljišne knjige), a ne danom zaključenja ugovora o kupoprodaji (17. augusta 2007. godine).
20. Izvršenik je naveo da su apelanti na legalan način postali vlasnici sporne kuće. Istakao je da je prestao vraćati kredit jer je ostao bez posla, da je tražilac izvršenja odbio mogućnost da ga izvršenik poslije kašnjenja od pola godine nastavi plaćati nego je tražio uplatu cjelokupnog kredita.
21. Porezna uprava je dostavila sporazum o plaćanju duga u ratama od 4. maja 2010. godine. V.Relevantni propisi
22. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23. st. 1. i 2.
Sticanje vlasništva (1) Pravo vlasništva stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
(2) Pravnim poslom sticalac prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog kojeg je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad sticanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.
23. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. stav 1.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
Član 53.
Sticanje uknjižbom (1) Pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno.
(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku notarski obrađene isprave.
(3) Vlasništvo se prenosi na osnovu valjano očitovane volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerena na to da njegovo vlasništvo pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos vlasništva ali može biti data i u posebnoj ispravi, u kojem slučaju ta isprava mora biti notarski obrađena.
(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za uknjižbu.
Član 54.
Sticanje predbilježbom (1) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava vlasništva, može se tražiti predbilježba sticanja prava vlasništva.
(2) Predbilježbom će vlasništvo biti stečeno pod uvjetom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, s učinkom od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.
(3) Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prijenos vlasništva uvjetovan ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prijenosa vlasništva na sticaoca ili ispunjenjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku.
(4) Ako je predbilježba zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi predbilježba se smatra opravdanom podnošenjem clausule intabulandi.
Član 55.
Zaštita povjerenja u zemljišne knjige (1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa u pogledu toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona. U pogledu činjeničnog stanje nekretnine smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuna ukoliko je zemljišna knjiga uspostavljena na osnovu podataka novog premjera.
(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivaocu.
(3) Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.
24. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 ispravka, 33/06, 39/06 ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu (za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) glasi:
Član 37. st. 1. i 2.
Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.
Član 51.
Pretpostavke za prigovor (1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može da podnese prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedozvoljenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.
(2) Prigovor se može podnijeti do okončanja izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava provođenje izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.
Član 52.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica (1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dozvoljavaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnim dokumentom ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom.
Član 53.
Upućivanje na parnicu (1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona ne sprečava provođenje izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može da traži odlaganje izvršenja pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja.
(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja parnični sud odrediće i vrijeme na koje se ono odlaže, te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.
(4) Izvršni sud će po prijemu rješenja iz stava 3. ovog člana zaključkom odgoditi dalje izvršenje i nastaviće ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke kojom parnični sud stavlja van snage rješenje o odgodi izvršenja ili odbacuje tužbu podnosioca prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka izvršnog postupka preduzete izvršne radnje ostaju na snazi. (5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedozvoljenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavljanje izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.
(6) Odlukom o prigovoru trećeg lica koju izvršni sud donese na osnovu stava 2.
člana 52. ovog zakona ne dira se u prava tog lica da i nakon te odluke ostvaruje svoja prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika u posebnoj parnici.
(7) Treće lice može se koristiti pravima predviđenim stavom 2. ovog člana samo ako je parnica radi ostvarenja njegovih prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika pokrenuta na osnovu zaključka o upućivanju na parnicu iz stava 1.
člana 52. ovog zakona.
Član 70.
Dokaz o vlasništvu izvršenika (1) Uz prijedlog za izvršenje nad nekretninom tražilac izvršenja dužan je da podnese izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika.
(2) Ako je pravo na nekretnini iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.
Član 72. st. 1, 2. i 3.
Ubilježavanje izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježavanje izvršenja.
(2) Tim ubilježavanjem tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem.
(3) Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
25. Zakon o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 240838 14 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmet koji je pokretao pitanje povjerenja u zemljišne knjige u okolnostima kada je zbog neprovođenja kupoprodajnog ugovora o kupovini nekretnine na toj nekretnini pokrenut izvršni postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine, st. 60-88, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu (nakon što je pokrenut izvršni postupak na stanu na kojem apelantica nije imala upisano pravo vlasništva u javnim evidencijama, ali je imala zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji, posjed stana i pravomoćnu presudu u kojoj je utvrđeno da je na osnovu kupoprodajnog ugovora postala vlasnik stana, pri čemu je apelantica platila porez na promet nekretnine, te 18. septembra 2012. godine podnijela zahtjev za uknjižbu stana, nakon što je 6. septembra 2012. godine dozvoljeno izvršenje na predmetnom stanu) sporno pitanje bilo da li je takav stan, koji se u javnim evidencijama još uvijek vodio na prodavcu, mogao biti predmet izvršenja.
34. Ustavni sud je nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja zaključio: „Miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelanticu stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana.“ Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo „da se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku“. Ovo posebno, kako je naglasio Ustavni sud u citiranom predmetu, „imajući u vidu da je apelantica u postupku pred redovnim sudovima tvrdila i da je predmetni stan i njen jedini dom, a koju činjenicu su redovni sudovi ocijenili bez značaja jer apelantica nije stekla pravo vlasništva upisom u odgovarajući registar, pri tome potpuno zanemarivši nespornu činjenicu da je na osnovu valjanog pravnog posla u posjedu predmetnog stana, kao i da ovo njeno pravo nije prestalo ni zabilježbom rješenja o izvršenju“ (op. cit. AP 2326/18, st. 84. i 85).
35. Dakle, Ustavni sud je u citiranom predmetu, provodeći test prava na imovinu, zaključio da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti tog predmeta jer se nisu bavili pitanjem proporcionalnosti u konkretnom slučaju i da stoga miješanje u apelanticino pravo na imovinu, iako zakonito i u javnom interesu, nije bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se izvršenje na spornoj kući proglasi nedopuštenim jer apelanti, prije pokretanja izvršnog postupka, na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji sporne kuće, nisu stekli pravo vlasništva uknjižbom. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti zaključili ugovor o kupoprodaji sporne kuće, te prodavcu isplatili kupoprodajnu cijenu i ušli u posjed kuće u kojoj i sada žive, što nedvosmisleno ukazuje da apelanti imaju imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelanti nisu uspjeli s tužbenim zahtjevom da se izvršenje na spornoj kući proglasi nedopuštenim, te da im prijeti deložacija iz kuće proizlazi da osporena presuda Kantonalnog suda predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati da li je u konkretnom slučaju miješanje bilo predviđeno zakonom, u službi zakonitog cilja u javnom interesu, te proporcionalno proglašenom cilju radi uspostavljanja pravične ravnoteže između prava pojedinca i općeg javnog interesa.
37. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju od 31. januara 2011. godine kao vlasnik sporne kuće u zemljišnim knjigama bio upisan izvršenik, a da su apelanti pravo vlasništva na spornoj kući stekli nakon donošenja rješenja o izvršenju, odnosno u toku izvršnog postupka, tj. 28. juna 2013. godine (odredba člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima izričito propisuje da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud imao u vidu odredbe čl. 70. i 72. ZIP-a prema kojima uz prijedlog za izvršenje na nekretnini mora biti predočen i izvod iz odgovarajućeg registra kao dokaz da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika, odnosno da sud po službenoj dužnosti rješenje kojim se dozvoljava izvršenje na nekretnini izvršenika dostavlja radi zabilježbe zemljišnoknjižnom uredu. Tom zabilježbom, kako proizlazi iz stava 2. člana 72. ZIP-a, „tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem“, dok stav 3. člana 72. ZIP-a propisuje: „Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.“
38. Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredbi nedvosmisleno proizlazi da izvršenje neće biti dozvoljeno u slučaju da na nekretnini na kojoj je određeno izvršenje postoji pravo vlasništva trećeg lica koje je ustanovljeno prije pokretanja izvršnog postupka. U postupku pred redovnim sudovima nesporno je utvrđeno da apelanti na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji u trenutku pokretanja izvršnog postupka nisu bili upisani kao vlasnici sporne kuće, odnosno da su se 28. juna 2013. godine upisali kao vlasnici sporne kuće, nakon što je izvršeno ubilježavanje rješenja o izvršenju (4. februara 2011. godine). Nesporno je utvrđeno i da je izvršenje na spornoj kući dozvoljeno na osnovu zahtjeva za izvršenje tražioca izvršenja, a da je u momentu donošenja rješenja o izvršenju i u momentu ubilježavanja izvršenja, sporna kuća bila u vlasništvu izvršenika. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i činjenicu da apelanti nemaju stečeno pravo vlasništva na spornoj kući, shodno Zakonu o stvarnim pravima, te da citirane odredbe ZIP-a štite tražioca izvršenja, shodno kojima i eventualna promjena vlasništva (nakon zabilježbe izvršenja) na nekretninama nije od značaja, Ustavni sud smatra da su navedene odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a u službi osiguranja pravne sigurnosti u stjecanju, ostvarivanju i zaštiti prava koja pripadaju pojedincu, što svakako predstavlja zakoniti cilj u javnom interesu. Dakle, u konkretnom slučaju miješanje je bilo predviđeno zakonom i u službi legitimnog cilja.
39. Konačno, potrebno je odgovoriti na pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).
40. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije sporno da su apelanti propustili da se, u skladu sa članom 53. Zakona o stvarnim pravima, na osnovu valjanog pravnog posla – ugovora o kupoprodaji, uknjiže kao vlasnici na spornoj kući. Nadalje, nije sporno da je tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje predočio izvod iz odgovarajućeg registra u kojem je kao vlasnik sporne kuće upisan izvršenik s dijelom 1/1, da je rješenje o izvršenju upisano u odgovarajući registar i da je konstituirano pravo namirenja u korist tražioca izvršenja, na koje ne mogu utjecati eventualne promjene vlasnika nekretnine u toku izvršnog postupka. Najzad, nije sporno da apelanti nisu iskoristili ni mogućnost da na osnovu zaključenog ugovora s izvršenikom zatraže predbilježbu stjecanja prava vlasništva na spornoj kući u smislu člana 54. Zakona o stvarnim pravima (dok se ne ispune sve pretpostavke zemljišnoknjižnog prava za uknjižbu prava vlasništva) posebno imajući u vidu i da se od imaoca prava razumno očekuje da zauzme aktivan stav, odnosno preduzima mjere i radnje s ciljem ostvarivanja i zaštite svojih prava.
41. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno i da su apelanti zaključili ugovor o kupoprodaji sporne kuće s izvršenikom, ušli u njen posjed, te u cjelini isplatili kupoprodajnu cijenu izvršeniku prije nego što je na spornoj kući konstituirano pravo na namirenje u korist tražioca izvršenja. Na osnovu ovog ugovora apelanti su prije konstituiranog prava na namirenje tražioca izvršenja na spornoj kući stekli pravo na posjed (u postupku i nije bilo sporno da su apelanti u nesmetanom posjedu kuće) i pravo na uknjižbu prava vlasništva na spornoj kući.
42. Stoga proizlazi da raspolaganje spornom kućom između apelanata i izvršenika na osnovu ugovora o kupoprodaji koji su zaključili nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i s ciljem da se tražilac izvršenja onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika, od čega ga upravo štiti član 72. ZIP-a, odnosno što je ratio legis ovog člana, propisujući, pored ostalog, da promjena vlasnika nekretnine dok traje izvršni postupak nema značaj na njegovo pravo namirenja na toj nekretnini. Međutim, Kantonalni sud je naprijed navedenu okolnost smatrao bez značaja jer apelanti na osnovu zaključenog ugovora nisu stekli i pravo vlasništva u smislu člana 53. Zakona o stvarnim pravima, zbog čega je propustio da ih dovede u vezu sa svrhom i ciljem člana
72. ZIP-a, pa je time Kantonalni sud na apelante stavio pretjeran teret, pružajući zaštitu tražiocu izvršenja od raspolaganja koje je prethodilo zabilježbi izvršenja i koje nije bilo preduzeto s ciljem onemogućavanja namirenja njegovog potraživanja od izvršenika. Ovo posebno imajući u vidu da su apelanti u momentu kupoprodaje kupili nekretninu koju ne terete nikakva potraživanja, da tada izvršenik nije ni bio zaključio ugovor o kreditu s tražiocem izvršenja, da su apelanti ispunili sve elemente iz ugovora o kupoprodaji, ušli u posjed sporne kuće i preduzeli određene korake da plate porez da bi mogli da se uknjiže kao njeni vlasnici. Naime, Ustavni sud ima u vidu da su apelanti, nakon što su zaključili ugovor o kupoprodaji sporne kuće 17. augusta 2007. godine, u svrhu uknjižbe, s Poreznom upravom 4. maja 2010. godine zaključili sporazum o plaćanju duga u ratama, i to prije nego što je 31. januara 2011. godine dozvoljeno izvršenje na spornoj kući, odnosno 4. februara 2011. godine kada je izvršena zabilježba izvršenja, iz čega proizlazi da su zaista imali proaktivni odnos s ciljem uknjižbe svoga prava vlasništva po osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji.
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da i apelanti i tražilac izvršenja svoja prava na spornoj kući, u suštini, zasnivaju na odnosu koji je svako od njih uspostavio s izvršenikom i iz kojih su proistekla određena prava i obaveze. Nije sporno da su i apelanti i izvršenik iz odnosa koji su uspostavili – ugovora o kupoprodaji – izmirili svoje obaveze, tj. apelanti su izvršeniku u cjelini isplatili kupoprodajnu cijenu, a izvršenik im je predao u posjed spornu kuću i izdao potvrdu da se mogu uknjižiti kao njeni vlasnici (tabularna izjava). Na drugoj strani, nije sporno da izvršenik preuzete obaveze prema tražiocu izvršenja iz odnosa (ugovora o kreditu), koji su njih dvojica uspostavili, nije izvršio, zbog čega tražilac izvršenja nastoji da ih prinudno naplati u izvršnom postupku.
44. U ovoj odluci je već ukazano da je svrha izvršnog postupka da osigura prinudno namirenje potraživanja koje tražilac izvršenja ima prema izvršeniku na imovini koja pripada izvršeniku. To dalje znači da bi tražilac izvršenja mogao namiriti svoja potraživanja prema izvršeniku i osloboditi ga obaveze koju je preuzeo iz odnosa koji su uspostavili iz prodajne cijene sporne kuće, bez obzira na činjenicu da su apelanti u vezi sa spornom kućom izvršeniku izmirili sve obaveze u cjelini – isplatili cijenu. Na taj način bi u konačnici na apelante zapravo bio prebačen teret obaveze izvršenika koja je proistekla iz njegovog odnosa s tražiocem izvršenja, odnosno rizik koji je tražilac izvršenja preuzeo u pogledu ispunjenja obaveza od strane izvršenika stupajući u odnos s njim, iako apelanti ni prema tražiocu izvršenja, kao ni prema izvršeniku nemaju neizmirenih obaveza.
45. Slijedom navedenog, okolnost da je kao vlasnik sporne kuće u trenutku pokretanja izvršnog postupka bio upisan izvršenik, što je tražilac izvršenja nesporno dokazao izvodom iz odgovarajućeg registra u smislu člana 70. ZIP-a samo zbog propusta apelanata da se uknjiže kao vlasnici prije pokretanja izvršnog postupka, pa da zbog toga ne postoji prepreka da se provede dozvoljeno izvršenje, rezultira pretjeranim teretom na strani apelanata. Ovo posebno imajući u vidu da iz osporene odluke proizlazi da ni za tražioca izvršenja, kao ni za izvršenika, nije bilo sporno da su i prije pokretanja izvršnog postupka i apelanti i izvršenik uzajamne obaveze iz odnosa koji su uspostavili u cjelini izmirili jedni prema drugima. U vezi s tim, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da je svrha člana 72. ZIP-a da osigura zaštitu prava tražioca izvršenja od eventualne zloupotrebe od strane izvršenika ili trećeg lica na način da nakon dozvoljenog izvršenja na nekretnini izvršenika, izvršenik nekretninu otuđi trećem licu prema kojem tražilac izvršenja nema potraživanje utvrđeno izvršnim naslovom i koje nije označeno u izvršnoj ispravi kao izvršenik, i tako prinudno namirenje potraživanja učini nemogućim. Međutim, Ustavni sud još jednom podsjeća na činjenicu da su apelanti u konkretnom slučaju, od momenta zaključenja ugovora o kupoprodaji (17. augusta 2007. godine) do dana kada je određeno izvršenje na spornoj kući 31. januara 2011. godine, odnosno kada je izvršena zabilježba izvršenja 4. februara 2011. godine, preduzeli niz procesnih radnji na provođenju ugovora o kupoprodaji (isplatili su kupoprodajnu cijenu, ušli su u posjed sporne kuće i 4. maja 2010. godine s Poreznom upravom zaključili sporazum o plaćanju duga u ratama i u konačnici isplatili porez 31. oktobra 2011. godine). Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da nema nikakvih indicija da je namjera bilo izvršenika bilo apelanata da, promjenom vlasništva nad spornom kućom, osujete tražioca izvršenja da namiri svoje potraživanje.
46. Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na spornoj kući na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku. Ovo posebno imajući u vidu da su apelanti, prije nego što je doneseno rješenje o izvršenju, zaključili ugovor o kupoprodaji sporne kuće, za koju tvrde da je njihov jedini dom, da su ušli u njen posjed, isplatili kupoprodajnu cijenu i 4. maja 2010. godine s Poreznom upravom zaključili sporazum o plaćanju duga u ratama, koje činjenice je Kantonalni sud ocijenio bez značaja jer apelanti nisu stekli pravo vlasništva upisom u odgovarajući registar, iskazujući pri tome pretjerani formalizam i zanemarujući ratio legis odredaba člana 72. ZIP-a kojim je propisana obaveza zabilježbe (ubilježavanja) izvršenja.
47. Ustavni sud smatra da miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelante stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njihovim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiže kao vlasnici sporne kuće s obzirom na činjenicu da su prije pokretanja izvršnog postupka, zaključivanjem ugovora s izvršenikom, kojem su u cjelini isplatili kupoprodajnu cijenu, stekli pravo na posjed i pravo da se uknjiže kao njeni vlasnici, a koja prava nisu prestala ni uknjižbom rješenja o izvršenju.
48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra neophodnim ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku poštujući ustavna prava apelanata.
Ostali navodi
49. S obzirom na utvrđenu povredu prava apelanata na imovinu, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim da posebno ispituje i navode apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo apelanata na imovinu, iako zakonito i u službi legitimnog cilja, za apelante rezultira pretjeranim teretom koji se ne može opravdati legitimnim ciljem u čijoj je službi, posebno imajući u vidu da su apelanti u momentu kupoprodaje kupili nekretninu na kojoj nije bilo upisanih nikakvih tereta, pa ni založnog prava u korist tražioca izvršenja, niti zabilježbe izvršenja; da su ispunili sve elemente iz ugovora o kupoprodaji i djelovali proaktivno s ciljem ispunjavanja uvjeta za stjecanje vlasništva uknjižbom po osnovu tog ugovora zaključujući s Poreznom upravom sporazum o plaćanju poreza (bez čijeg plaćanja uknjižba prava vlasništva nije moguća) u ratama jer im očigledno teška ekonomska situacija u zemlji nije dopustila da drukčije osiguraju sebi dom u vidu kuće na kojoj je dopušteno izvršenje, a u kojoj apelanti žive od momenta zaključivanja ugovora o kupoprodaji i isplate kupoprodajne cijene, pri čemu osporenom presudom uopće nije obrazložen ratio legis odredbe člana 72. ZIP-a kojoj je svrha spriječiti manipulacije izvršenika imovinom na kojoj je već dozvoljeno izvršenje.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević