Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5741/18 (Mldb. S.S., R. S., S. S., R. S. i R. F.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5741/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5741/18, rješavajući apelaciju mldb. S.S. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli mldb.

S.S., Ramo Smajlović, Sabina Smajlović, Ramil Smajlović i Ramiza Fejzić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 182666 16 Gž od 2. augusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 182666 13 P od 9. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mldb. S.S., Ramo Smajlović, Sabina Smajlović, Ramil Smajlović i Ramiza Fejzić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 15. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 182666 16 Gž od 2. augusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 182666 13 P od 9. maja 2016. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 22. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi („Wiener osiguranje“ a.d. Banjaluka) obaveže da prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantici isplati na ime materijalne i nematerijalne štete određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te su apelanti obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.563,60 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli predmetnu tužbu radi naknade štete, te da su na ročištu za glavnu raspravu precizirali tužbeni zahtjev (na način kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke). Nadalje, Općinski sud je naveo da nije sporno da se 5. augusta 2013. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali prvoapelant (upravljajući biciklom) i H.M. (upravljajući putničkim motornim vozilom). Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju na strani vozača H. M. (kao osiguranika tuženog), koji se kretao putem koji ima pravo prvenstva prolaza, ne postoji niti jedan propust sa saobraćajno-tehničkog aspekta i da vozač ni na koji način nije mogao izbjeći kontakt sa prvoapelantom koji je bio u fazi bržeg kretanja i presjecanja prioritenog puta. Pri tome, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju moraju imati u vidu sve okolnosti, pa tako i obaveza vozača bicikla (prvoapelanta) da kao sudionik u prometu ne može svoje ponašanje izdvojiti iz konkretnih prometnih prilika. Osim toga, Općinski sud je naveo da je izostala dužna pažnja roditelja (drugoapelanta i trećeapelantice), a imajući u vidu da se radi o djetetu koje je u vrijeme nastanka štetnog događaja imalo 10 godina. Također, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju i bicikl ima smatrati opasnom stvari, jer se ne radi o pješaku, te da je prvoapelant doveo do nastanka štetne posljedice, s obzirom da se na temelju provedenog dokaza vještačenjem po vještaku saobraćajne struke B. Dž. jasnim pokazuje da je do štete došlo radnjom prvoapelanta koju osiguranik tuženog nije mogao predvidjeti i čije posljedice niti je mogao izbjeći, niti otkloniti. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje, Općinski sud je naveo da je navedeni nalaz, kao i samo usmeno pojašnjenje vještaka, prihvatio kao tačan, jasan, objektivan, pregledan i iscrpan, te urađen u svemu sa pravilima struke. U konačnici, Općinski sud je zaključio da je vozač oslobođen od odgovornosti temeljem odredbe člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da se imalac stvari oslobađa od odgovornosti ukoliko se dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći i otkloniti. Osim toga, Općinski sud je istakao da je prilikom donošenja presude cijenio i ostale provedene dokaze, ali smatra da ih nije potrebno posebno obrazlagati, s obzirom da u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nemaju značaj za donošenje drugačije odluke. U konačnici, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 396. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, te važeće Advokatske tarife u vrijeme poduzimanja parnične radnje, a prema vrijednosti spora označenoj u tužbi.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud jeste pobijanu presudu u bitnom zasnovao na činjenicama koje je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke B. Dž., ali da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanata da je na navedeni način prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je vještak u svom nalazu dao podatak da se neposredno pred saobraćajnu nesreću prvoapelant (kao biciklist) kretao sporednim makadamskim putem i da se bez zastoja uključivao na prioritetni asfaltni put presijecajući putanju kretanja putničkog motornog vozila, u kojem dijelu apelanti nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nema mjesta žalbenim navodima apelanata o „pravilu desne strane“ i prvenstvu bicikliste pri njegovom uključenju na put za koji je vještak našao da je put sa pravom prvenstva, te da navedeno proizilazi i iz odredbe člana 49. stav 5. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbu člana 177. stav 2. ZOO, te je istakao da nisu osnovani ni žalbeni prigovori apelanata o povredi odredaba parničnog postupka, jer apelanti konkretno nisu naveli niti jednu takvu povredu. U odnosu na žalbene prigovore apelanata na odluku o troškovima postupka u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove prijevoza tuženom, Kantonalni sud je istakao da su isti neprihvatljivi, jer je punomoćnik tuženog na glavnoj raspravi priložio troškovnik čije podatke apelanti nisu osporavali, niti su u žalbi dostavili dokaz u prilog svojim navodima.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti ističu da Općinski sud nije obrazložio sve dokaze koji su po prijedlogu stranaka izvedeni u toku postupka i da se Kantonalni sud nije osvrnuo na žalbene navode apelanata u pogledu izvedenih dokaza, te da redovni sudovi nisu apelantima omogućili ravnopravno sudjelovanje u postupku zbog čega im je ostalo nejasno po kojem osnovu su poklonili vjeru navodima vještaka B. Dž..

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i na to da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. U odnosu na navode apelanata da se Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Što se tiče navoda apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnog navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su diskriminisani u predmetnom postupku, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apalanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5741/18 (Mldb. S.S., R. S., S. S., R. S. i… | Sudska praksa | Aktio