Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6340/18 (J. R.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6340/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6340/18, rješavajući apelaciju Jelene Radovanović, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelena Radovanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 051425 18 Rev od 20. juna 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 051425 18 Gž od 12. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 051425 15 P od 29. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kosjerića, Republika Srbija, koju zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnijela je 5. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 051425 18 Rev od 20. juna 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 051425 18 Gž od 12. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 051425 15 P od 29. januara 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da tužiteljica S.M. ima pravo na nasljeđe iza ostavioca M.M. kao zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, da tužiteljicama S.M., S.M., S.M. i S.M. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) pripada pravo na nužni nasljedni dio od po 1/8 na ostavinskoj masi iza ostavioca M.M. koju sačinjavaju tačno pobrojane nekretnine i tačno utvrđen novčani iznos, te je slijedom toga utvrđeno da se testamentarno raspolaganje ostavioca po odluci slobodne poslednje volje od 29. marta 2010. godine ne odnosi na ove nužne nasljedne dijelove. Takođe, utvrđeno je da je ugovorom o poklonu nekretnina zaključenim 9. jula 2010. godine između apelantice, kao poklonoprimca i ostavioca M.M. kao poklonodavca, povrijeđen nužni nasljedni dio tužiteljica, a koji iznosi po 1/8 za svaku tužiteljicu od cjelokupne zaostavštine ostavioca, pa je slijedom toga umanjeno raspolaganje ovim ugovorom o poklonu i u ostavinsku masu iza ostavioca vraćeno 4/8 dijela nekretnina koje su predmet ovog ugovora o poklonu, što je apelantica dužna priznati te trpjeti da se na osnovu ove presude, kod nadležne Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, idealni dio od 4/8 na predmetnim nekretninama ponovo upiše na ostavioca M.M.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da između stranaka nije bilo sporno da je ostavilac pred notarskom službom 29. marta 2010. godine dao „Javnu posljednju volju“, kojom se izjasnio da se nalazi u postupku razvoda braka, da opoziva sve svoje dosadašnje odluke posljednje volje, te iskazuje volju da svi njegovi nasljednici koji su zaštićeni nužnim dijelom, „to znači moja (još) supruga i moji potomci budu svedeni na nužni dio“, te da je posljednjom izjavom volje ostavilac odredio da testamentarni nasljednik „kvote koja preostaje na slobodno raspolaganje“ bude njegova „sestra Jelena Radovanović“, to jeste apelantica. Vrhovni sud je dalje naveo da je ostavilac nakon date izjave posljednje volje ugovorom o poklonu od 9. jula 2010. godine, dio nekretnina iz ostavinske mase poklonio apelantici. Vrhovni sud je naveo da je ispravno prvostepeni sud zaključio da tužiteljici S.M., kao supruzi, ali i ostalim tužiteljicama (kćerkama) treba pripasti nužni dio jer to proizilazi iz posljednje izjave volje ostavioca koju prvostepeni sud tumači na način da je ostavilac u momentu njenog sačinjavanja znao da je bračna zajednica prekinuta, ali da je „svojoj supruzi priznao pravo na nužni nasljedni dio“, te da na isti način posljednju volju ostavioca prvostepeni sud ispravno tumači i u odnosu na ostale tužiteljice, apostrofirajući da su one u momentu faktičkog prekida bračne zajednice roditelja još uvijek bile djeca prema kojima je postojala zakonska obaveza izdržavanja.

4. Vrhovni sud je naveo da tužiteljice u skladu sa odredbama člana 30. stav 1. Zakona o nasljeđivanju van sumnje spadaju u nužne nasljednike ostavioca i da kao takve imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio (član 31. stav 1. Zakona o nasljeđivanju). Vrhovni sud je naveo da taj dio, u odnosu na tužiteljice (supruga i djeca ostavioca) iznosi ½ od onog dijela koji bi svakom pojedinom nasljedniku pripao po zakonskom redu nasljeđivanja (član 31. stav 2. Zakona o nasljeđivanju), te da je veličina nasljednog dijela tužiteljica po osnovu zakona određena članom 9. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, što znači da nužni nasljedni dio svake od tužiteljica zasebno iznosi po 1/8 dijela. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana

45. Zakona o nasljeđivanju propisano da smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici, iz čega prizlazi aktivna legitimacija tužiteljica u ovoj parnci. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 24. tačka v) Zakona o nasljeđivanju propisano da supružnik nema pravo na nasljeđe „ako je njegova zajednica života sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem”. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je jasno da faktički prekid bračne zajednice koji nema karakter trajnog prekid (npr. prekid nastao kratko prije smrti ostavioca), ne može imati za posljedicu gubitak prava nadživjelog supružnika na nasljeđivanje, te da samo trajni prestanak zajednice života ima za posljedicu gubitak prava nasljeđa, ako je do toga došlo usljed krivnje nadživjelog bračnog supružnika ili na osnovu njihovog zajedničkog sporazuma. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da tumačenjem posljednje volje ostavioca kojom jasno izražava namjeru da njegovi zakonski nasljednci budu „svedeni na nužni dio“, proizilazi da on nije svoje nužne nasljednike isključio iz nasljeđa (član 47. Zakona o nasljeđivanju), čime je ostavilac jasno pokazao namjeru da tužiteljica S.M., kao njegova supruga, bez obzira na činjenicu da su bračni odnosi trajno poremećeni duži vremenski period, ostvari zakonsko pravo nasljeđivanja, ali najviše do visine nužnog dijela.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da nije došlo do trajnog prekida bračne zajednice između ostavioca M.M. i prvotužiteljice S.M. Apelantica navodi da je bračna zajednica faktički prestala prije tri godine, kao i da je prvotužiteljica S.M. pokrenula postupak utvrđivanja bračne stečevine, čime je izrazila želju za razvodom braka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6340/18 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio