Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1456/17 (M. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1456/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1456/17, rješavajući apelaciju Mirka Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Babića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 014371 15 Rev od 4. januara 2017. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 014371 14 Gž od 4. septembra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 014371 12 P od 17.
aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 014371 15 Rev od 4. januara 2017. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 014371 14 Gž od 4. septembra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 014371 12 P od 17. aprila 2014. godine.
2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo ponovni postupak koji se vodi kod Osnovnog suda pod poslovnim brojem 78 0 P 014371 15 2 do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je povodom zahtjeva za donošenje privremene mjere donio Odluku broj AP 1456/17 kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri od 10. maja 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od redovnih sudova i zakonskog zastupnika tužene Opštine Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 14. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 17. jula 2012. godine podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio utvrđenje prava vlasništva na stambeno-poslovnoj zgradi u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) i to građenjem na gradskom građevinskom zemljištu koje se u javnim evidencijama vodi na tuženoj (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), te je, pored toga, tražio da se utvrdi da je nastupila zastara za naplatu apelantovih obaveza prema tuženoj shodno sporazumu o naknadi za preuzeto predmetno zemljište (u daljnjem tekstu: sporazum).
8. Tužena je tokom postupka postavila protivtužbeni zahtjev kojim je tražila obavezivanje apelanta na isplatu iznosa od 24.720,00 KM na ime naknade za predmetno zemljište.
9. Odlučujući o zahtjevima parničnih stranaka Osnovni sud se Rješenjem broj 78 0 P 014371 12 P od 17. aprila 2014. godine proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuvši istim rješenjem sve provedene radnje u postupku, uz odbacivanje tužbenog i protivtužbenog zahtjeva parničnih stranaka.
10. Temeljem svih provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je predmetni objekat bespravno izgrađen na predmetnom zemljištu koje se u javnim evidencijama vodi na tuženoj, a da apelant, zapravo, tužbom pokušava da u sudskom postupku legalizuje bespravnu gradnju tražeći još i upis prava vlasništva, odnosno posjeda u javnim evidencijama. Shodno tome, kako je naveo Osnovni sud, u konkretnom slučaju se primjenjuje odredba člana 330a. Zakona o stvarnim pravima prema kojoj je za rješavanje u konkretnom slučaju nadležan organ uprave za imovinskopravne poslove.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 P 014371 14 Gž od 4. septembra 2015. godine žalbu djelimično usvojio i prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu kojim se prvostepeni sud proglasio apsolutno nenadležnim po zahtjevu da se utvrdi da je nastupila zastara za naplatu apelantovih obaveza prema tuženoj, shodno sporazumu, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom objektu i zemljištu žalba odbijena i prvostepeno rješenje u tom dijelu potvrđeno.
12. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu odluke o utvrđivanju prava vlasništva na predmetnom objektu utemeljio na odredbama člana 330a. Zakona o stvarnim pravima, koje je citirao, zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o bespravno izgrađenom objektu koji je sagrađen na zemljištu tužene, pa se stoga prvostepeni sud u tom dijelu pravilno proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje (detaljnije o tome na str. 3. i 4. obrazloženja rješenja).
13. U vezi s djelomičnom osnovanošću žalbenih navoda u dijelu zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da je nastupila zastara za naplatu novčanih obaveza apelanta prema tuženoj, Okružni sud je naveo da je taj dio odluke prvostepenog suda utemeljen na pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranama 4. i 5. osporenog rješenja.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja (u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu), Vrhovni sud je Rješenjem broj 78 0 P 014371 15 Rev od 4. januara 2017. godine reviziju odbio.
15. Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost revizijskih navoda, između ostalog, naveo da nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o nelegalno sagrađenom objektu koji, kao takav, ne može biti predmet svojine koja se upisuje u javne evidencije, odnosno na takav zahtjev se ne mogu primijeniti odredbe člana od 24. do 26. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je bio na snazi u vrijeme građenja predmetnog objekta, odnosno odredbe koje su sada sadržane u članu 59. Zakona o stvarnim pravima koje govore o građenju na tuđem zemljištu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takav bespravno izgrađeni objekat nema pravni identitet građevinskog objekta, kao nepokretnost, zbog čega apelant može da bude samo vanknjižni vlasnik takve građevine kao imovine koja pravno predstavlja pokretnu stvar, sve dok se u odgovarajućem postupku i uz kompletnu dokumentaciju ne legalizuje kao izgrađeni građevinski objekat, koji se može identifikovati i uknjižiti u javnim evidencijama.
16. U konkretnom slučaju, kako je istakao Vrhovni sud, prema sadržaju rubricirane odluke koju bi trebalo da donese sud po apelantovom prijedlogu i kod činjenice da se radi o nelegalno sagrađenom objektu koji je izgrađen bez odobrenja za gradnju, uzimajući u obzir i apelantove navode na kojima se temelji zahtjev, radi se upravo o postupku legalizacije bespravno izgrađenog objekta o kojoj govori odredba člana 330a. Zakona o stvarnim pravima koji provodi organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove koji je, prema odredbi člana 330a. stav 4. istog zakona, nadležan i za uspostavu jedinstva zemljišta i zgrade ako do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima to jedinstvo nije uspostavljeno. Shodno navedenom, apelantovi prigovori kojima ukazuje da je svojim sredstvima sagradio predmetni objekat na kojem je stekao samo vanknjižno vlasništvo, što tužena Opština i ne osporava, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.
17. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Osnovni sud (u dijelu zahtjeva koji je vraćen na ponovno odlučenje) donio Presudu broj 78 0 P 014371 15 P 2 od 20. oktobra 2017. godine kojom je usvojio taj dio zahtjeva utvrđujući da je 27. jula 2011. godine nastupila zastara za naplatu obaveza apelanta prema tuženoj. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
18. Rješenjem Okružnog suda broj 78 0 P 014371 17 Gž 2 od 12. februara 2018. godine usvojena je apelantova žalba u dijelu troškova postupka na način da je tužena obavezana na isplatu troškova.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava i to člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zatim, čl. 8, 10. i 27. istog zakona, te člana 30. stav 1. Zakona o sudovima RS. Nadalje se naglašava da predmet tužbenog zahtjeva nije bila legalizacija bespravno izgrađenog objekta po članu 330a. Zakona o stvarnim pravima, već utvrđenje prava svojine građenjem objekta vlastitim sredstvima na zamijenjenoj parceli. Nadalje se tvrdi da je apelant savjestan graditelj na zemljištu ispod objekta koje je stekao temeljem sporazuma i prebijanja međusobnih potraživanja kod RUGIP-a Banjaluka - Područna jedinica u Prnjavoru, a prema apelantovoj ocjeni, nije bilo mjesta za primjenu Zakona o stvarnim pravima koji je na pravnu snagu stupio poslije. Smatra da je učinjena i povreda člana 8. ZPP jer redovni sudovi nisu ocijenili njegove dokaze koje je taksativno naveo u apelaciji. Osporenim odlukama je, prema apelantovoj ocjeni, suštinski povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, jer su redovni sudovi, zbog proizvoljne, neustavne i retroaktivne primjene materijalnog prava (član 330a. Zakona o stvarnim pravima), odbili da odluče o meritumu njegovog tužbenog zahtjeva iako su imali dokaze da je materijalnopravni odnos okončan završetkom gradnje objekta 2002. godine, kada je na snazi bio ZOSPO. Apelant ukazuje i na dužinu trajanja predmetnog postupka tvrdeći da odluke nisu donesene u „razumnom roku“, te da postupak u jednom dijelu još uvijek nije okončan zbog čega trpi duševne bolove koji će trajati sve do konačnog okončanja postupka, tražeći u vezi s tim isplatu iznosa od 2.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju ostao kod navoda iznesenih u obrazloženju svoje odluke smatrajući da su apelacioni navodi neosnovani predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji pozvao zbog čega taj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud je hronološki opisao tok postupka informišući Ustavni sud o odlukama koje su donesene tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom (vidjeti tač. 18. i 19. odluke), navodeći i to da su apelacioni prigovori neosnovani jer u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se u apelaciji pozvao uključujući i segment suđenja u razumnom roku.
23. Tužena je navela da su neutemeljeni i ničim dokazani navodi o kršenju prava na koja se apelant poziva, jer apelant nije pružio čvrstu argumentaciju i činjenice na koji je način došlo do kršenja njegovih prava. Uz odgovor tužena je dostavila relevantnu dokumentaciju kako bi potkrijepila svoje navode o neosnovanosti apelacije.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o stvarnim pravima RS („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 50/15), a u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima RS („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11) koji u relevantnom dijelu glasi: Jedinstvenost nepokretnosti Član 330.
(1) Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno.
(2) Vlasnik zgrade koji je pribavio odobrenje za građenje ili odobrenje za upotrebu zgrade, stiče pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje služi za redovnu upotrebu te zgrade u skladu sa regulacionim planom koji je važio u trenutku izgradnje te zgrade.
(3) Ako u trenutku izgradnje zgrade nije postojao regulacioni plan, vlasnik zgrade stiče pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu ispod zgrade.
(4) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i rješenjem uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade iz st. 2. i 3. ovog člana. Legalizacija bespravno izgrađenih objekata Član 330a.
(1) Graditelj objekta izgrađenog bez odobrenja za građenje na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koji je izgrađen do stupanja na snagu ovog zakona, stiče pravo svojine na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu tog objekta, u postupku legalizacije.
(2) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove, u postupku legalizacije bespravno izgrađenog objekta, svojim rješenjem utvrđuje pravo svojine u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu tog objekta ako se za objekat naknadno može izdati odobrenje za građenje u skladu sa propisima o uređenju prostora i građenju.
(3) Graditelj bespravno izgrađenog objekta dužan je da vlasniku zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta plaća i tržišnu cijenu.
(4) Tržišna cijena određuje se sporazumno pred organom uprave nadležnim za imovinsko-pravne poslove, a ukoliko se sporazum ne postigne, cijena se određuje pred nadležnim sudom u vanparničnom postupku.
(5) Graditelj bespravno izgrađenog objekta stiče pravo na upis prava svojine u javnu evidenciju na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu tog objekta na osnovu pravosnažnog rješenja iz stava 2. ovog člana i uz dokaz o plaćenoj tržišnoj cijeni.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 78 0 P 014371 15 Rev od 4. januara 2017. godine protiv koga nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov advokat je primio 15. februaura 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući segment prava na pristup sudu i donošenja odluke u razumnom roku i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. U konkretnom slučaju apelant je vodio parnični postupak radi zaštite svojih imovinskih prava na predmetnom objektu i zemljištu, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. A) U odnosu na osporene odluke
34. Apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni prava i ocjeni dokaza, te u segmentu pristupa sudu jer su redovni sudovi odbili da meritorno odluče o njegovom tužbenom zahtjevu, kojim je pred sudom želio da dokaže da je građenjem stekao svojinu na predmetnom objektu. Smatra da su sudovi retroaktivno primijenili odredbu člana 330.a) Zakona o stvarnim pravima, koja se u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla primijeniti.
35. U vezi sa prigovorima kojima apelant pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, jer su redovni sudovi odbacili tužbu zbog nenadležnosti i time odbili da odlučuju o zahtjevu meritorno, Ustavni sud, imajući u vidu takav prigovor koji pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. godine) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uslovljeno, odnosno otežano. Evropski sud je, također, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. godine) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države.
36. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uslovom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidjeti, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. godine).
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje prava vlasništva na predmetnom objektu građenjem na tuđem zemljištu (gradsko građevinsko zemljište koje se vodi na ime tužene Opštine), s obzirom na činjenicu da se radi o bespravno izgrađenom objektu izgrađenom na gradskom građevinskom zemljištu, koji nema identitet građevinskog objekta, ne spada u sudsku nadležnost, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 330.a) Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud, također, zapaža da je tužbenim zahtjevom apelant, između ostalog, tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo svojine na predmetnom objektu shodno ZOSPO koji je važio u vrijeme građenja.
38. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je odbacivanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu apelantu nametnuto ograničenje na pristup sudu, posebno uzme li se u obzir postavljeni tužbeni zahtjev i odredba člana 2. stav (2) ZPP na koju se apelant pozvao. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju koji se želio postići. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu karakter predmetnog objekta i činjenicu da je bespravno izgrađen, bez relevantnih dozvola, odnosno da nije legalizovan i kao takav nije podoban za upis u javnim evidencijama, što je, zapravo, bilo odlučujuće za redovne sudove da u okolnostima konkretnog slučaja ne uspostave svoju nadležnost. Redovni sudovi su prilikom odlučenja imali u vidu odredbe člana 330a. Zakona o stvarnim pravima. U vezi sa primjenom člana 330a. Zakona o stvarnim pravima za koju apelant tvrdi da je primijenjena retroaktivno, Ustavni sud zapaža da je navedena odredba stupila na pravnu snagu 2011. godine (Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o stvarnim pravima koji je objavljen 21. septembra 2011. godine u „Službenom glasniku RS“ broj 95/11), pa imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (17. jula 2012. godine) proizlazi da su prigovori o retroaktivnoj primjeni prava neutemeljeni.
39. Potom iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da je za postupak legalizacije bespravno izgrađenog objekta na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini nadležan organ uprave za imovinskopravne poslove koji donosi rješenje o legalizaciji. Ustavni sud smatra da navedeno ograničenje ima cilj da uspostavi nadležnost organa uprave za imovinskopravne poslove u postupku legalizacije zemljišta i bespravno izgrađenih objekata na gradskom građevinskom zemljištu, što nije, per se, nespojivo sa pravom na pristup sudu. Shodno činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, u situaciji kada su redovni sudovi dovoljno rasvijetlili sve relevantne okolnosti predmeta, dajući i jasne razloge za odlučenje utemeljene na odredbama člana 330.a) Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud smatra da je predmetno ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju kojem se težilo i da takvim ograničenjem nije povrijeđena suština apelantovog prava na pristup sudu, kako to apelant neutemeljeno tvrdi.
40. U vezi s prigovorima kojim apelant dovodi u sumnju ocjenu dokaza i primjenu prava, Ustavni sud zapaža da se primjenom prava bavio u prethodnim tačkama ove odluke ispitujući prigovor vezan za kršenje prava na pristup sudu u kontekstu člana 330a. Zakona o stvarnim pravima u čijoj primjeni Ustavni sud nije uočio proizvoljnost redovnih sudova. Prigovor u vezi sa retroaktivnom primjenom prava je, također, ispitan u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu apelantovi navodi da je predmetni objekat izgrađen prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima nisu relevantni imajući u vidu da su bitne okolnosti konkretnog slučaja redovni sudovi dovoljno ispitali. U vezi s prigovorima kojim apelant dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Shodno navedenim standardima, Ustavni sud ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i opšte je pravilo da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi. Shodno tome, Ustavni sud u ocjeni dokaza, odnosno u činjeničnom stanju koje su utvrdili redovni sudovi ne uočava ništa što bi otvorilo prostor za intervenciju Ustavnog suda.
41. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud u odnosu na osporene odluke zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Suđenje u razumnom roku
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
44. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 17. jula 2012. godine o kojoj je na tri sudske instance (u dijelu koji se predmetnom apelacijom osporava) konačno odlučeno 4. januara 2017. godine rješenjem Vrhovnog suda. Dakle, postupak je u ovom dijelu koji apelant osporava trajao četiri godine i pet mjeseci, odnosno ukupno, uzimajući u obzir i drugi tužbeni zahtjev, koji je u međuvremenu pravosnažno okončan rješenjem Okružnog suda (12. februara 2018. godine), pet godina i sedam mjeseci.
45. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant tužbom postavio dva tužbena zahtjeva, da je tužena Opština podnijela protivtužbeni zahtjev, što je usložilo postupanje redovnih sudova. Ustavni sud, također, zapaža da se nije radilo o hitnom postupku. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu dinamike donošenja odluka (prvostepeno rješenje je doneseno u roku od nepune dvije godine od podnošenja tužbe, drugostepeno i revizijsko rješenje u roku nešto dužem od godinu dana), Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke donosili u prikladnim rokovima i da se iz raspoloživih dokumenata ne može izvesti zaključak da su redovni sudovi postupak nepotrebno odugovlačili kršeći odredbe člana 10. ZPP.
46. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku, apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete po tom osnovu ostao je bez utemeljenja.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu kada su se redovni sudovi primjenom člana 330a. Zakona o stvarnim pravima proglasili nenadležnim za postupanje u postupku u kojem je apelant tražio utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom objektu koji je bespravno izgrađen na gradskom građevinskom zemljištu koje se vodi na tuženoj Opštini, jer je ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju kojem se težilo. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje u drugim segmentima na koje je apelant ukazao (primjena prava, ocjena dokaza) kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je u tom segmentu bilo propusta redovnih sudova koji bi posljedično doveli do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
49. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku u situaciji kada su redovni sudovi odlučivali o dva tužbena zahtjeva o kojima je odlučeno nakon četiri godine i pet mjeseci na tri sudske instance i kada iz raspoloživih dokumenata, uzimajući u obzir i dinamiku donošenja odluka, ne proizlazi ništa što bi uputilo da je ovaj apelacioni prigovor utemeljen.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević